Prvi maj ili Međunarodni praznik rada je praznik kojim pripadnici i simpatizeri radničkog pokreta obilježavaju sjećanje na svoja dostignuća, odnosno žrtve koje su njihovi pripadnici radničkog pokreta podnijeli kako bi se izborili za veća radna prava.
1. svibnja nije točan komemorativni datum nemira koji su izbili na Trgu žitne burze u Chicagu 1886. godine, a koji se smatraju glavnim događajem koji je inspirirao ovaj praznik. Da se upravo 1. svibnja komemorira kao datum koji obilježava pravo na 8 sati rada, 8 sati sna i 8 sati prava na vlastiti život, odlučila je jednoglasno američka Federacija organiziranih sindikata na konvenciji u listopadu 1884., dvije godine ranije. Međunarodni postaje 1890. godine i danas je službeni praznik u više od 80 zemalja, a u još toliko zemalja se neslužbeno slavi, često uz uličnim nemirima.
Nemiri na Trgu žitne burze u Chicagu
Povijest. Cijelo 19. stoljeće bilo je obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD-u.
Praznik rada ima svoj korijen u događanjima koja su započela 1. 5. 1886. Vodeći američki sindikati inspirirani pobjedom svojih kanadskih drugova, 1884. godine, zahtijevaju donošenje zakona kojim bi se ustanovilo maksimalno osam sati rada dnevno. Taj je zakon trebalo donijeti do 1. 5., no to se nije dogodilo. Procjenjuje se da je tada na istoku SAD-a počelo štrajkati između 300 tisuća i pola milijuna radnika. Subota je tada još bila radni dan. Procjenjuje se da je u mimohodima u Milwaukeeju sudjelovalo oko deset tisuća radnika, u Chicagu 30-40 tisuća, u New Yorku deset tisuća. U utorak 4. 5. u Chicagu je padala kišica, a u povorci je bilo, procjenjuje se, ne manje od 600 i ne više od 3.000 mirnih prosvjednika. Masa je ključala gnjevom, jer je policija dan prije pucala na radnike okupljene oko čikaške tvornice poljoprivrednih strojeva McCormick – koju su poslodavci zatvorili u lockoutu još u veljači – kada je ubijeno najmanje dvoje, a prema nekim tvrdnjama i šest prosvjednika. Vođe prosvjeda pozivale su na očuvanje pribranosti i nenasilje. Isto je tako bilo i kad se povorka približila Trgu žitne burze. Sam je gradonačelnik Chicaga Carter Harrison Stariji slobodno stajao uz povorku koja je mirno prolazila i na trenutke se zaustavljala da bi im vođe uputile kratke govore. Na kišici se povorka polako razilazila u vrijeme 10-minutnog govora britanskog socijalista Samuela Fieldena kad je policija oko 10:30 na masu potkraj njegova govora uz upozorenje da se prosvjednici raziđu izvela napad u formaciji kojom je skup željela razjuriti. Iz gomile je u tom trenutku netko prema policiji u napadu bacio svežanj dinamita s upaljenim fitiljem. Nakon toga policija je otvorila paljbu na radnike. Već pri prvoj salvi ubijeno je četvero prosvjednika. Nakon pucnjave koja je trajala pet minuta prosvjednici su se razbježali, a na cesti je ostalo pedesetak ubijenih. Kasnije se navodi i podatak o više od 70 ranjenih, a tadašnje su novine izvještavale o 60 ranjenih policajaca. Leci koje je policija pritom zaplijenila bili su povod tome da je dan poslije u raciji na redakciju socijalističkog radničkog lista Arbeiter-Zeitunga policija uhitila sedmoricu aktivista, za bacanje dinamita optužila je anarhiste, a sedmorica su osuđena na pogubljenje vješanjem, bez obzira na to što nitko od njih nije optužen da je osobno bacio bombu, već su optuženi da su svojim zapaljivim govorima potakli nekoga, tko god on bio, da baci bombu.
Povjesničar Howard Zinn je uz pomoć ranijih istraživača, definitivno kao bombaša označio Rudolpha Schnaubelta. Policija ga je dvaput uhićivala pa puštala, nakon čega je pobjegao iz SAD-a. Pokazalo se da je bio provokator u interesu onih koji su radnički pokret željeli razbiti.
Godine 1889. u Parizu, na stotu obljetnicu Francuske revolucije, na prvom kongresu Druge radničke internacionale jednoglasno je odlučeno da se od 1890. godine na 1. svibnja obilježava čikaški pokolj mirnim povorkama kao znak značenja radnika u civilizacijskim dosezima. Ubrzo je, kao dotadašnji znak mučeništva ubijenih u Chicagu, kao simbol radničkog bunta prihvaćen crveni karanfil.
Otada se u SAD-u, a kasnije i u svim zemljama svijeta, Međunarodni praznik rada obilježavao velikim paradama i demonstracijama. Zbog komunističkih konotacija, u SAD-u se radnički pokret odrekao Prvog maja, i kao Praznik rada slavi prvi ponedjeljak u rujnu. Nastojeći Prvom maju oduzeti njegov sekularni karakter, Katolička crkva je 1. 5. proglasila Danom sv. Josipa radnika.
Zagrebački tipografi u prvim redovima. Vrijedno je ustvrditi da se hrvatsko radništvo pozivu na obilježavanje 1. svibnja, odazvalo u samom početku, odnosno već 1890. godine. Tipografi ispod svoje zastave “Složni bit ćemo možni” predvođeni svojim redarima Josipom Strosmajerom, Nikolom Draganom, Franjom Nemeschom, Ivanom Leidengerom i Franjom Opava ishodili su dozvolu od Gradskog Poglavarstva 29. travnja 1890. godine da mogu predvoditi zagrebačke tipografe na obilježavanju prvomajske manifestacije 1890. godine.
