Srpanj je mjesec koji je zlatnim slovima upisan u radnički i sindikalni pokret Hrvatske. Naime, prije točno 145 godina, 4. srpnja 1870. godine, nakon mukotrpne 20-godišnje borbe, Zemaljska vlada u Zagrebu (tada podređena Budimpešti) odobrila je PRAVILA, čime je legaliziran rad Hrvatskog tipografskog društva, prvog radničkog sindikata na tlu Hrvatske.
A već 24. srpnja iste godine Privremeni odbor sazvao je konstituirajuću skupštinu u gostionici “K staroj lipi” u Zagrebu. Uz prisutnost oblasnog povjerenika, poznatog hrvatskog pisca Augusta Šenoe, za prvoga predsjednika izabran ja 23-godišnji grafičar Dragutin Kale. Prema Pravilima, “članom Tipografičkog družtva je svaki u Hrvatskoj i Slavoniji, u kojoj god knjigotiskarni radeći i redovito od nauka oslobođeni tipograf”.
Od tada, pa do danas, mijenjale su se države, politički sustavi, a s njima i vlade i vladari, vitlali (polu)kolonijalni mačevi i bičevi, grmljavina stada tresla je zemlju i nebesa, gazila ljude, radnike i sindikate nerijetko bacala na ulice i tamnice, na vlastitome tlu i u svojoj domovini. Ali – “ono što te ne ubije, to te ojača”. Miris i zov slobode bio je jači od sile i nepravde. Ne samo da je Sindikat grafičara opstao, nego je jačao iz godine u godinu, zahvaljujući jedinstvu radnika i njihovoga rukovodstva u osvajanju granica slobode i borbe za socijalnu pravdu i ljudsko dostojanstvo.
Sindikalni plamen, koji su hrvatski grafičari upalili po ugledu na svoje kolege u zapadnoj Europi, proširio se diljem jugoistočnog europskog kontinenta, a naši su grafičari odlazili i u druge zemlje (npr. u Bugarsku) da tamo šire stručna znanja i zametke sindikalnoga pokreta.
145 godina nisu povijest koja žulja i steže u grlu, spremna da zavapi. Naprotiv, to je put ponosa i slave, a ove prigodne riječi samo su borba protiv zaborava.
Da bismo očuvali bogatu prošlost, gledajmo u budućnost
Najbolji dokaz potrebe našeg sindikata jest naša povijest. Kao najstariji sindikat na ovim područjima Europe, slavimo 24. srpnja 1870. godine – 145 godina našeg postojanja i kontinuiranog rada.
Počeli smo djelovati još u vrijeme kad se Hrvatska izvlačila iz feudalizma. Radić, Tito, Tuđman… i svi drugi za koje se smatra da su obilježili našu noviju povijest, tada se još nisu ni rodili, a kamoli djelovali. Promijenili smo pet odnosno šest država, preživjeli svjetske ratove i radili u različitim društvenim sustavima. Stoga zaista možemo biti bez opterećenja da nas se poistovjećuje s bilo kime, osim s nama samima.
Sve to vrijeme nismo opstali samo sebe radi, već zato što su radnici naše djelatnosti imali potrebu udružiti se i štititi svoje interese. Treba li uopće boljeg dokaza naše budućnosti od kontinuiteta iz naše prošlosti? Svakako ne.
No, iako ni na koji način ne smijemo zanemariti našu povijest, ne smijemo niti pasti zamku da počnemo živjeti u njoj i hraniti se samo njome. Onaj tko samo gradi spomenike, nema prave budućnosti. Naš sindikat upravo se održao sve ove godine jer je uspio odgovarati izazovima svojeg vremena i nije ostao zarobljen u svojoj povijesti.
Budimo ponosni na našu prošlost, obilježavajmo naše jubileje, kao to činimo i ovdje. No, budimo ipak prije svega orijentirani na našu sadašnjost i budućnost te savladavanje mnogobrojnih izazova koji svakodnevno dolaze pred nas. Samo okrenuti prema budućnosti možemo računati da ćemo i sačuvati našu bogatu prošlost.
