Ideja socijalnog partnerstva dobila je svoj prepoznatljiv institucionalni profil potkraj 19. stoljeća, kada je u Njemačkoj provedbom zakonskih reformi definirano osiguranje radnika od pojedinih rizika, kao što su starost, bolest, nesreća na radu. U Njemačkoj te drugim europskim zemljama uspostavljeni su i mehanizmi industrijske demokracije te radničke participacije, čime je otvoren prostor dijaloga i suradnje između radničkih i organizacija poslodavaca te njihovih predstavnika.
Na europskoj razini socijalni dijalog je integralni dio pravne stečevine Europske unije na temelju članaka 138. i 139. Ugovora o osnivanju Europske zajednice. U skladu s odredbama Ugovora, socijalni partneri EU imaju važnu ulogu pri osmišljavanju i provedbi politika zaštite na radu i zaštite zdravlja te u promicanju sigurnog i zdravog radnog i životnog okruženja. Značajno je istaknuti da je Jacques Delors, predsjednik Europske komisije, 1985. godine definirao ulogu socijalnih partnera na europskoj razini, a koja je prepoznata i uspješno ojačana Maastrichtskim i Amsterdamskim sporazumom. Partnerstvo je povijesno najjasnije vezano za razvoj socijalno-tržišnog gospodarstava i načela supsidijarnosti. Takvo razumijevanje socijalnog partnerstva ugrađeno je i u temelje Europske unije.
Iz iskustava Europske unije može se zaključiti da je ideja socijalnog partnerstva doživjela veliki razvoj, pogotovo u devedesetim godinama prošlog stoljeća, jer od tada socijalni partneri dobivaju široki prostor za sudjelovanje u konzultacijskom procesu, a socijalni i civilni dijalog postaju temelji dobre vladavine Europskom unijom.
„Partnerstvo“ jednako sporazumijevanje i uvažavanje
Izrazom „partnerstvo“ naglašava se važna komponenta odnosa: sporazumijevanje i uvažavanje. Pojam socijalnog partnerstva priznaje legitimnost različitih uloga, interesa i vrijednosti, uz istodobno uviđanje nužnosti postizanja dogovora. Stoga su postojanje socijalnog partnerstva i poteškoće njegova funkcioniranja čvrsto vezani jer dogovor počiva na svijesti da početnu poziciju treba redefinirati te da se bez davanja ne može ništa ni dobiti zauzvrat.
U našoj zemlji prije 24 godine, 21. siječnja 1994. godine, polazeći od aktualne situacije i zajedničkih interesa, Vlada RH, poslodavci i sindikati postigli su dogovor o institucionalnom socijalnom dijalogu i zaključili Sporazum kojim je utemeljeno Gospodarsko-socijalno vijeće. Pružajući dužnu pozornost tom povijesnom danu i odnosima socijalnih partnera, Hrvatski sabor je na sjednici 12. listopada 2007. godine donio odluku o proglašenju 21. siječnja Danom socijalnog partnerstva u Republici Hrvatskoj.
Uza sve uspone i teškoće u te 24 godine važno je istaći da je uspostavljen hrvatski model socijalnog partnerstva, institucionalni i praktični okvir od radnog mjesta, preko lokalne do sektorske i nacionalne razine, koji svakog dana treba praktično primjenjivati. Prirodno je da socijalni partneri imaju različite interese, ali društvenog razvoja nema bez priznavanja tih različitosti i bez priznavanja nužnosti zajedničkog rada na izgradnji društva po mjeri svakog člana zajednice. Na nacionalnoj razini u okviru tripartitne suradnje u razdoblju koje je pred nama, Vlada RH i socijalni partneri trebali bi uskladiti zajedničke ekonomske i društvene ciljeve te strategiju i prioritete zajedničkog provođenja reformi.
Za daljnji dugoročni uspješan proces suradnje potrebno je graditi međusobno povjerenje, partneri moraju imati jasne i odgovarajuće ovlasti te preuzimati prava, ali i odgovornosti, vjerovati u postavljene zajedničke ciljeve, znati da se moraju i mogu oslanjati jedni na druge, te prihvaćati da bez suradnje i kompromisa nema prihvatljivih rješenja i dobiti, ni za jednu stranu.
Pronalaženje zajedničkog rješenja
Nema nikakve dvojbe da socijalni dijalog i partnerstvo predstavljaju najučinkovitiji način pronalaženja zajedničkih rješenja i oblikovanja prijedloga mjera kojima se otvara perspektiva razvoja, zapošljavanja, boljih uvjeta i zaštite na radu, socijalne sigurnosti te promovira socijalna uključenost, socijalna pravda i solidarnost.
Socijalni dijalog u području zaštite na radu potrebno je implementirati i osnažiti na svim razinama; nacionalnoj, međusektorskoj, sektorskoj, teritorijalnoj i mikro razini; u tvrtki, ustanovi, na radnom mjestu. Institucionalni okvir i uspostavljene strukture uz stručnu potporu omogućuju svim partnerima izravan utjecaj na unapređivanje zaštite na radu uz primjenu inovativnih rješenja. Od izuzetne je važnosti suradnja s jedne strane poslodavaca, menadžmenta i ovlaštenika za zaštitu na radu, i s druge strane predstavnika sindikata, radničkih vijeća, povjerenika radnika za zaštitu na radu i predstavnika radnika u organu poslodavca, te njihov zajednički rad u odborima za zaštitu na radu uz stručnu pomoć stručnjaka za zaštitu na radu.
Godišnje 13.000 ozljeda na radu
Godišnje se u Hrvatskoj registrira nešto više od 13.000 ozljeda na radu, od čega oko 15 posto teških te 18 smrtnih slučajeva. Pored toga, na putu na posao i s posla ozlijedi se oko 3.000 radnika. U prošloj godini je stopa bolovanja bila 3,29, a svaki dan je s rada bilo odsutno 44.000 radnika. U proračun HZZO-a kao poseban doprinos za zaštitu zdravlja na radu poslodavci godišnje uplate oko 570 milijuna kuna. Nisu li ti pokazatelji dovoljan motiv za socijalni dijalog i akciju?
Težište socijalnog dijaloga potrebno je prenijeti na razinu udruga sindikata i udruga poslodavaca jačajući kolektivno pregovaranje, kao i dijalog, partnerstvo i suodlučivanje na razini trgovačkih društava i ustanova sukladno ovlastima partnera, koje proizlaze iz odredbi Zakona o radu, Zakona o zaštiti na radu i samih kolektivnih ugovora. Poslovni subjekti koji primjenjuju više standarde zaštite na radu uspješniji su i održiviji. Za poduzetnike i radnike zaštita na radu je alat za sigurna i zdrava radna mjesta, a to je i jedna od bitnih pretpostavki postizanja produktivnosti, konkurentnosti, gospodarskog rasta i razvoja. U primjerenim uvjetima rada i boljoj zaštiti na radu interes mogu pronaći svi – poslodavci, sindikati, radnici i država, a socijalni dijalog to može omogućiti.
Ekonomski učinci dobre zaštite na radu nadilaze troškove i potvrđuju punu opravdanost kontinuiranog ulaganja u organizaciju rada, poboljšanje i unapređivanje zaštite na radu, i to iznad osnovnih standarda koje propisuje zakonodavstvo.
