U povodu obilježavanja Europskog dana jednakih plaća 4. 11. 2019., kada žene, za razliku od svojih muških kolega, simbolično prestaju primati plaću te sljedeća dva mjeseca rade besplatno, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić je istaknula statističke pokazatelje neravnopravnosti žena i muškaraca na tržištu rada koja dovodi do jaza u plaćama i mirovinama. Žene u Europskoj uniji i dalje zarađuju 16,2% manje od muškaraca pa i Europski dan jednakih plaća pada na datum od kojeg teče završnih 16% radne godine.
Uzroci nejednakih plaća su višestruki, a uključuju činjenicu da žene češće rade u nepunom radnom vremenu, da rade u slabije plaćenim sektorima, da se pri napredovanju suočavaju sa staklenim stropom te da češće moraju preuzimati odgovornost za obiteljske i kućanske obveze.
U RH žene zarađuju 13,2% manje od muškaraca
U Hrvatskoj su prema podacima Državnog zavoda za statistiku za 2016. godinu, žene zarađivale 13,2% manje nego muškarci. Kada je riječ o radnoj aktivnosti, udio žena u aktivnom stanovništvu je 46,4%. Najviše zabrinjava visoka razlika stope radne aktivnosti žena i muškaraca u dobnoj skupini od 50 do 64 godine koja iznosi čak 15,3%.
Razlike i u mirovinama
Nejednakost u plaćama izravno je povezana s razlikama i jazom u mirovinama muškaraca i žena. Danas jaz u mirovinama između muškaraca i žena u RH iznosi 21,6%. Razlikom u mirovinama između žena i muškaraca pogoršava se situacija žena te ih se ostavlja izloženima socijalnoj isključenosti, stalnom siromaštvu i ekonomskoj ovisnosti. Razlike u mirovinama odražavaju i segregaciju na tržištu rada te ukazuju na veći postotak žena koje rade nepuno radno vrijeme, za nižu satnicu, uz prekide u radnom odnosu i s manjim brojem godina radnog staža zbog neplaćenog rada koji obavljaju kao majke i njegovateljice u svojim obiteljima. Očito je kako je razlika u mirovinama pozitivno povezana s brojem podignute djece tijekom života te da je ta razlika u mirovini muškaraca i žena u slučaju udanih žena i majki mnogo veća od one neudanih žena koje nemaju djecu.
Nema izvješća o politici plaća
Za razliku od mnogih država članica EU, Hrvatska nije u svoje zakonodavstvo provela Preporuku EU br. 2014/124/EU o mjerama za unapređenje transparentnosti politike plaća, a za koje EU smatra da izravno mogu pridonijeti smanjenju razlike u plaćama. Države članice se Preporukom 2014/124/EU potiče da implementiraju najmanje jednu odgovarajuću mjeru iz Preporuke uzimajući u obzir njihove posebne okolnosti. Te mjere uključuju pravo zaposlenika da zahtijeva podatke o plaći, obvezu poslodavca da izrađuje izvješća o politici plaća; reviziju plaća ili uključivanje načela o jednakosti plaća u kolektivne ugovore.
Hrvatskoj trebaju bolje zakonske norme
Načelo zabrane izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i uvjeta rada propisno je i člankom 7. Zakona o radu, dok se člankom 91. detaljnije razrađuje načelo jednakosti plaća žena i muškaraca na temelju kojeg je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti. Spomenutom odredbom propisani su i kriteriji za utvrđivanje jednakog rada i rada jednake vrijednosti. Svaka odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugoga pravnog akta koja bi bila protivna odredbama ZOR-a je ništetna.
Radničko vijeće je važno u suzbijanju jaza u plaćama!
Na temelju članka 150. ZOR-a poslodavac je dužan o politici plaća savjetovati se s radničkim vijećem, odnosno sa sindikalnim povjerenikom u funkciji radničkoga vijeća. Međutim, unatoč toj obvezi poslodavca, činjenica je da navedeno pravo radničkoga vijeća nije u funkciji suzbijanja jaza u plaćama, niti u funkciji osiguravanja transparentnosti politike plaća. Osim toga, iako je ZOR-om propisano načelo jednake plaće za jednak rad i rad jednake vrijednosti, nedostatak detaljnijih zakonskih odredbi koje bi omogućile pravo radnika i njihovih predstavnika na dobivanje potrebnih informacija poslodavca o sustavu plaća koje bi bile razvrstane po spolu, onemogućuje ostvarivanje toga prava u praksi zbog čega jaz u plaćama i dalje postoji. Pri tome ujedno valja voditi računa o činjenici da i u slučajevima ako je poslodavac stranka kolektivnog ugovora, kod mnogih poslodavaca plaće nisu u potpunosti uređene kolektivnim ugovorom (kojim se u praksi obično uređuje osnovica za izračun plaće i ostali dodaci na plaću), dok se sistematizacija radnih mjesta ili platni razredi određuju pravilnikom o radu ili posebno odlukom poslodavca, koji ostaju izvan dometa sudjelovanja u kreiranju politike plaća radnika i njihovih predstavnika.
Stoga se može jasno zaključiti da postojeći zakonodavni okvir u Hrvatskoj ne može u cijelosti jamčiti jednaku plaću za jednak ili jednak rad žena i muškaraca u praksi te da je nužno poboljšati zakonske norme u tom području.
