AGENCIJE ZA PRIVREMENO ZAPOŠLJAVANJE – NEIZVJESNI POSLOVI VODE U NEIZVJESNU BUDUĆNOST

Molimo uzmite u obzir da je ovaj tekst stariji od godinu dana, pa postoji određena mogućnost da su u međuvremenu nastupile pojedine izmjene u propisima.

AGENCIJE ZA PRIVREMENO ZAPOŠLJAVANJE – NEIZVJESNI POSLOVI VODE U NEIZVJESNU BUDUĆNOST

Kao što je vidljivo iz ranijih tekstova, ustupanje radnika preko Agencija za privremeno zapošljavanje je novi oblik rada na tržištu rada koji je nastao istovremeno s idejama o globalizaciji, a iz prakse je vidljivo da je on za radnike izrazito nesocijalan i nehuman.

Iskustva privremenog zapošljavanja u istočnoj Europi

Iz dostupnih statističkih podataka i provedenih istraživanja o širenju privremenog zapošljavanja na zemlje istočne Europe odmah nakon što su ušle u Europsku uniju, vidljivo je da je privremeno zapošljavanje radnika u agencijama zbog ustupanja pojava koja ima trend stalnog i nezaustavljivog širenja od ulaska ovih zemalja u Europsku uniju. Praćenjem prometa koje su ostvarile agencije u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj i Sloveniji nakon ulaska u Europsku uniju, vidljivo je da im je promet sustavno rastao na godišnjoj razini u prosjeku za 18%. Ovakav promet je prema provedenoj studiji rezultirao zapošljavanjem više od 450.000 radnika preko agencija u navedenim zemljama. Iako je u vrijeme istraživanja obujam tih tržišta bio beznačajan u usporedbi s onima u zapadnoj Europi, jer samo njemačko tržište rada je u vrijeme provedenog istraživanja preko agencija ostvarivalo promet od devet milijardi eura, stope rasta u istočnoj Europi su gotovo neočekivane. Međutim, nije nebitan podatak da je niži prihod koji su u proteklom razdoblju ostvarivale agencije u istočnoj Europi rezultat daleko niže razine plaća i socijalnih izdataka u istočnoj Europi. Iz podataka je nadalje vidljivo da Poljska prednjači po broju radnika koji se zapošljavaju preko agencija (41,6% rasta godišnje ), a promatrajući njeno tržište rada 2011. godine, vidljivo je da je više od polovice ukupno zaposlenih radnika zaposleno atipično, odnosno, bez izvjesne budućnosti. U Poljskoj se uz oblik privremenog zapošljavanja pojavljuje i oblik zapošljavanja sa tzv. „civilnim ugovorima“ (ugovori između dvije privatne osobe), koji ne podliježu Zakonu o radu. Druga grupa radnika u Poljskoj su tzv. „samozaposleni“, koji u stvarnosti imaju rukovoditelje. Najveća grupa ovako „samozaposlenih“ radnika je u zdravstvu. Prema dostupnim podacima sindikata liječnika i medicinskih sestara u Poljskoj, procjenjuje se da je 50% njih lažno „samozaposleno“, a oni se uglavnom koriste u svrhu komercijalizacije zdravstvenog sustava. Agencije za privremeno zapošljavanje koje djeluju u Poljskoj dugo su se opirale nametanju pravila i donošenju zakona. Međutim, donošenjem zakona, 2004. g. uvedene su i zakonske obveze. Međutim, vidljivo je da su agencije za privremeno zapošljavanje uglavnom globalno orijentirane, nerijetko su to kompanije s multinacionalnim obilježjima, a nacionalni propisi ih ne sprječavaju u širenju. Tako je na primjeru Poljske vidljivo kako je unatoč donesenom zakonu, broj zaposlenih radnika preko agencija za privremeno zapošljavanje rastao 100% godišnje. I ostale istočnoeuropske zemlje teško se mogu oduprijeti širenju agencija na njihovo tržište rada pa se omjer stalno zaposlenih radnika u istočnoj Europi stalno mijenja u korist radnika koji rade na privremenim, povremenim ili na temelju ostalih oblika atipičnih ugovora. Očito, fleksibilizacija tržišta rada sve više pogađa istočnu Europu pod motom „prilagodbe tržišta rada“ te donosi nesigurnost na tržište rada, a s njom i novi oblik korištenja rada izvan jasnih pravila i zakona. S tim u vezi se stalno mijenja odnos stalno zaposlenih radnika na tržištu rada istočne Europe koji je bio dvostruko veći od udjela stanovnika zapadnoeuropskih zemalja zaposlenih na određeno vrijeme u korist povećanja nesigurnog, atipičnog zapošljavanja na određeno vrijeme. Ovaj trend je postao općeprihvaćen u okviru mjera „fleksibilizacije“ tržišta rada, koja se i dalje potiče i promovira.

Istovremeno sa širenjem fleksibiliziranog (atipičnog, paralelnog) tržišta rada u Europi, pojavio se pojam „neizvjestan rad“ ( eng. precarious work ), koji se koristi kako bi se opisao rad koji je nestalan, nezaštićen, slabo plaćen, s kojim se ne može uzdržavati kućanstvo te koji se često ne regulira Zakonom o radu (ili se Zakon o radu ne primjenjuje dosljedno). Termin „neizvjestan rad“ najčešće se veže uz neke druge, poznate pojmove, kao, npr. rad na određeno, privremeni rad, povremeni rad, studentski rad, rad migranata (bauštela) itd. Uglavnom, uz taj se pojam vežu poslovi na kojima je radnik zaposlen kratko vrijeme, do isteka ugovora o radu, a nakon toga mora ponovno tražiti posao. Posao se najčešće dobije preko agencija za privremeno zapošljavanje, a sami ugovori nisu jasni po pitanju prava. Ako se uzme u obzir način rada agencija (što je opširno obrazloženo ranije), radi se o iznajmljenim radnicima, koji rade za minimalnu plaću kod korisnika usluga, a on ih u osnovi ni ne smatra svojim radnicima. Osim neizvjesnosti, koja je prisutna kod ovog načina zapošljavanja, radnici su izloženi i lošijim uvjetima rada, imaju manju plaću te uobičajeno nemaju ni druga prava kao radnici kod poslodavca. „Neizvjesni radnici“ nisu sindikalno organizirani jer rade od ugovora do ugovora, od poslodavca do poslodavca i predstavljaju „rizičnu skupinu“ nezaštićenih radnika, a upravo je zbog toga otežano i njihovo organiziranje u sindikate i međusobno kontaktiranje.

Globalizacija – neizvjesni poslovi i budućnost

Želja za povećanjem konkurentnosti u globalnoj ekonomiji bez obzira na sve navedeno, često ide u smjeru da se „globalizacija“ uzima zdravo za gotovo, a ponekad se proglašava i nacionalnim interesom te se mijenjaju zakoni i donose novi kako se globalnom širenju kapitala ne bi uskratio slobodan prolaz. Tada obično stradaju ljudi, obitelji, mladi, djeca, koji osim „neizvjesnih“ poslova imaju neizvjesnu budućnost.

Naime po ugledu na kapital, koji u vrijeme globalnih promjena migrira tamo gdje se ostvaruje veći profit, i radnici koji se zapošljavaju u Agenciji radi ustupanja podložni su „rentanju“, „seljenju“, radu bez subjektiviteta i bez mogućnosti ostvarivanja temeljnih ljudskih prava i sindikalnih sloboda. Oni se na tržištu rada ne pojavljuju kao subjekti radnog odnosa kod poslodavca, nego ih on prikazuje kao svoj čisti materijalni trošak, te tako nastoji što više uštedjeti na stvarnoj cijeni rada. Radnici koji se ustupaju ne smiju imati očekivanja, jer ih, bar za sada, niti jedna agencija ne zapošljava na neodređeno. Njihov ugovor o radu je obično s minimalnim pravima i ima ograničen rok, ovisno o potrebama korisnika njihovih usluga. Zbog svog statusa nerijetko trpi i obiteljski život ovih radnika jer zbog neizvjesnosti nisu kreditno sposobni, ne mogu trajnije planirati svoju budućnost.

Iako je iz teksta vidljivo da je problem radnika koje privremeno zapošljavaju agencije radi ustupanja prepoznat na razini Europske unije, u praksi se još uvijek traže najpogodnija rješenja i modeli kojima će se položaj ovih radnika poboljšati. No, iskustva su različita, od zemlje do zemlje. Za sve je zemlje, međutim, karakteristično to da su s ovim oblikom rada započele eksperimentirati još u prošlom stoljeću, ali ga nisu dalje razvijale. Pojavom globalizacije privremeno zapošljavanje je doživjelo veliku ekspanziju u većini zemalja.

Sjedinjene Američke Države

Nastanak privatnih agencija za privremeno zapošljavanje u SAD-u se primjećuje već krajem devetnaestog stoljeća, ali se njihova nagla ekspanzija bilježi nakon sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Danas predstavljaju vrlo značajan faktor u gospodarstvu SAD-a, jer zapošljavaju preko dva milijuna radnika. Poslodavci u SAD-u sve više koriste ovaj oblik korištenja radne snage, odnosno, institut privremenog zapošljavanja je vrlo popularan. Osnovni razlog za takvo gledište je u tome što poslodavci smatraju da se kroz takav oblik korištenja radnika maksimalno racionalizira iskorištavanje ljudskih potencijala. Istraživanje provedeno u SAD-u je pokazalo da ovaj oblik korištenja radnika prakticira 67% poslodavaca, a da se sve češće usluge agencija za privremeno zapošljavanje koriste i za zamjenu stalno zaposlenih radnika radi ostvarivanja ušteda. Ovaj oblik se koristi čak u 21% slučajeva sa svrhom da se provjeri rad radnika koji ulaze u tvrtku, odnosno, obavlja se kao svojevrsni, ali nepisani probni rad. Oko 12% poslodavaca koristi usluge agencija kako bi izbjegli troškove zapošljavanja i troškove poslovanja.

U SAD-u djelovanje agencija za privremeno zapošljavanje uređuju propisi pojedinih saveznih država, a na razini Federacije se uređuju samo najosnovniji odnosi. Korisnik kojemu je ustupljen radnik je u poziciji „joint employera“, a njegov odnos prema radniku obuhvaća nadzor nad radom radnika, ovlaštenje da ga zaposli i otpusti te dužnost objavljivanja pravila na radu i izdavanja uputa za obavljanje posla. Ustupljeni radnik je isključen iz common law definicije radnika, a definira ga se kao osobu koja obavlja posao za korisnika na temelju sporazuma sklopljenog između agencije i poslodavca u punom vremenu najmanje godinu dana, s tim da kod poslodavca postoje takvi poslovi.

Francuska

U Francuskoj se agencije za privremeno zapošljavanje pojavljuju između dva svjetska rata, a ekspanziju doživljavaju na kraju 20. stoljeća, kada je bilo registrirano 930 agencija. U međuvremenu je također došlo do promjene u strukturi radne snage. Dok su se polovicom prošlog stoljeća u agencijama uglavnom zapošljavale žene, danas one čine tek 29% od ukupno privremeno zaposlenih radnika. Djelatnost rada agencija u Francuskoj uređuje Zakon od 10. svibnja 1990. g., koji je stroži u odnosu na raniji propis za osnivanje agencija. Uvjeti za obavljanje djelatnosti privremenog zapošljavanja su registracija (kao tvrtke kojoj je privremeno zapošljavanje jedina djelatnost), te ostavljanje pologa, tj. financijske garancije za isplatu plaća i poreza u slučaju insolventnosti i prijava inspektoru rada. Djelatnost privremenog zapošljavanja je strogo ograničena i svedena na stvarnu iznimku te se na taj način ne smiju popunjavati redovna radna mjesta. Može se koristiti u slučaju odsutnosti stalno zaposlenih radnika, privremenog povećanja poslova ili za obavljanje sezonskih poslova. Ne može se primijeniti u slučaju zamjene radnika za vrijeme štrajka, za obavljanje opasnih poslova ili za vrijeme suspenzije radnika. Privremeno zapošljavanje ostvaruje se sklapanjem dva ugovora. Prvi sklapaju agencija i korisnik (komercijalni ugovor), a zaključuje se pojedinačno za svakog ustupljenog radnika. Drugi je ugovor radno-pravne prirode te sadrži sve podatke iz komercijalnog ugovora i dodatno podatke koji se odnose na radni odnos. Trajanje radnog odnosa koje proizlazi iz ova dva ugovora nije jedinstveno uređeno, a najduže trajanje je dvije godine.

Švedska

Privremeno zapošljavanje u Švedskoj omogućeno je tek 1993. g., a od tada se znatno razvilo. Švedska je najliberalnija po pitanju privremenog zapošljavanja u EU jer se zakonom uređuje samo priroda odnosa i vrlo malo ostalih uvjeta koji se odnose na ustupanje. Za obavljanje ove djelatnosti u Švedskoj nije potrebna registracija, a glavni izvor prava u obavljanju ove djelatnosti su kolektivni ugovori. U Švedskoj se poslodavcem smatra agencija i uz nju se vežu sva prava i obveze iz radnog odnosa, a korisnik je dužan brinuti jedino o uvjetima rada. Veći dio radnika koji se privremeno zaposle preko agencije tako posao obavlja kraće vrijeme, a oko 25% radnika u agencijama ostaje zaposleno i više godina zbog toga jer oni tako žele. Švedska je specifična i po tome što agencije radnicima isplaćuju naknadu u punom iznosu i kada oni nisu ustupljeni korisniku. Međutim, to nije posljedica prisilnog propisa nego politike u funkciji privlačenja i zadržavanja dobrih radnika.

Opasno širenje

Iz navedenog je vidljivo da je privremeno zapošljavanje radnika u agencijama zbog ustupanja pojava koja ima trend širenja. Iako se razlikuje od zemlje do zemlje, baš zbog svojih specifičnosti ima obilježja „paralelnog i nereguliranog“ razvoja tržišta rada izvan restriktivnih normi radnog prava. Zbog toga se ovaj oblik rada sve više razvija i sve češće koristi. Iako postoji regulativa o zaštiti ovih radnika, vidi se da u praksi ima velikih zloupotreba i nepoštivanja propisa. Svakodnevno se otkrivaju nove, sve sofisticiranije zloporabe koje imaju trend širenja. Najviše zloporaba odnosi se na rokove zapošljavanja i korištenja ovih radnika, koji, bez obzira na ograničenja, traju godinama. S obzirom na status koji je opisan, još uvijek se razmatra stajalište sa svrhom donošenja jedinstvenog stava na razini EU o tome što se smatra osnovnim materijalnim pravima ustupljenih radnika. Do tada se nacionalnim zakonodavstvima prepušta da samostalno uređuju ovo pitanje. A radnici, do daljnjega ostaju „radnici drugog reda“.