Željom za povećanjem profita poslodavaca na globalnom tržištu sve više se uvodi nered u praksu stoljećima stvarane regulative radnih odnosa sa socijalnim obilježjima. Liberalizacija tržišta rada praktično na svim poljima otvara natjecanje u tome koliko nisko se mogu srozati postojeća prava radnika, a da se istovremeno donosi “novo” zakonodavstvo koje takvo srozavanje pokriva. Stječe se dojam kako se svakim novim zakonom koji bi po prirodi stvari trebao imati upravo obrnute učinke, smanjenje, odnosno, srozavanje prava događa sve više. To govori da na liberalnom tržištu rada moćni poslodavci polako, ali sigurno “zamjenjuju” stoljećima priznate norme koje su radnicima jamčile sigurnost radnog mjesta i zapošljavanja s fleksibilnim normama koje zamjenjuju sigurnost radnog mjesta s nedorečenim izričajem “sigurnost posla”. Tako se povijesno mijenja i europsko socijalno tržište rada i postupno se prilagođava uvjetima koje donosi TTIP otvarajući put neizvjesnosti, izrabljivanju, deregulaciji i nesigurnosti. Danas najčešći i najprimjenjivaniji oblik takvog “fleksibilnog” oblika rada je rad preko agencija za privremeno zapošljavanje. Dok je ovaj pojam bio nepoznat u hrvatskom radnom zakonodavstvu prije dvadeset i pet godina (agencije za privremeno zapošljavanje uvedene su u hrvatsko zakonodavstvo izmjenama i dopunama Zakona o radu iz 2003. g.), statistički podaci govore da je to danas najviše primijenjeni oblik rada za eksploataciju radnika i to uz blagoslov i zakonodavstvo koje donose nacionalne države. Granica dosega prava tzv. agencijskih radnika je tako nisko (zbog nedostatka regulative, ali i nekažnjenog izbjegavanja primjene), da se može s pravom govoriti o novom, anonimnom roblju, koje na tržištu rada djeluje posve legitimno.
Pojam agencijskog radnika
Pojam agencije za privremeno zapošljavanje i pojam agencijskog, odnosno ustupljenog radnika definirani su u članku 44. Zakona o radu (NN. 93/14.), na sljedeći način:
(1) Agencija za privremeno zapošljavanje (u daljnjem tekstu: agencija) je poslodavac koji na temelju ugovora o ustupanju radnika, ustupa radnika drugom poslodavcu (u daljnjem tekstu: korisnik) za privremeno obavljanje poslova.
(2) Ustupljeni radnik, u smislu ovog Zakona, je radnik kojeg agencija zapošljava radi ustupanja korisniku.
Iako ova definicija ne asocira na ono što se u praksi događa, stvarnost potvrđuje nelogičnost koja se događa u praksi te otvara put za “paralelno” pravo koje se razlikuje od poslodavca do poslodavca, odnosno, od agencije do agencije. U stvarnosti to znači sljedeće: Ustupljeni radnik preko agencije jest radnik koji obavlja određene poslove u nekom trgovačkom društvu kao i ostali radnici, ali s tim društvom nema sklopljen ugovor o radu, nego je zaposlen u nekoj od brojnih agencija koje ga “iznajmljuju”, odnosno, ustupaju. Tvrtke koje na tržištu traže usluge agencija teže za sve jeftinijim radnicima pa se agencijskog radnika može usporediti s robom na kojoj poslodavci i agencije žele zaraditi što više. Tako je upravo rad preko agencija doveo tzv. “fleksibilizaciju radne snage” do samog ruba eksploatacije radnika, danas sve poželjnije mjere poslodavaca za provođenje floskule “sigurnost posla”, koju svakodnevna praksa iz dana u dan opovrgava.
Poslovna logika agencijskog rada
Kontradikcija između onoga što političari i poslodavci naglašavaju kao prednosti agencijskog rada i prakse koju svakodnevno žive ti agencijski radnici, brojne su i mogu se prepoznati u namjerno nedorečenim zakonskim odredbama koje ostavljaju prostor za manipulaciju radnim pravima, materijalnim uvjetima i obvezama prema agencijskim radnicima. Uspoređujući prava koja ostvaruju radnici ustupljeni preko agencija i radnici koji obavljaju iste poslove, s istim radnim uvjetima kod poslodavca-korisnika usluga, vidljivo je da agencijski radnici ne ostvaruju ni približno ista materijalna, kao ni ostala prava iz radnog odnosa, odnosno, ljudska prava. Prije svega, poslovna logika poslodavaca da postignu što jeftiniju cijenu rada se ostvaruje upravo zapošljavanjem agencijskih radnika. Oni, naime, ne ostvaruju tzv. “ostala materijalna prava” kao radnici u trgovačkom društvu zaposleni na temelju ugovora o radu, u vidu prava na prijevoz, božićnice, uskrsnice, dara za djecu, regresa i dr., osim prava na plaću, premda imaju potpuno iste radne obveze. Stoga su radnici koji obavljaju rad preko agencija najčešće u gorem materijalnom i socijalnom položaju (radnici drugog reda), koji im u stvarnosti onemogućuje ljudsko dostojanstvo, planiranje obitelji i ukupno planiranje njihova života. Rad preko agencija temelji se na trostranom (za razliku od radnog odnosa) odnosu: agencija-korisnik-radnik. U tom virtualnom trokutu agencija je poslodavac s kojom radnik sklapa ugovor o radu, a agencija, kao poslodavac, s trećom stranom, tzv. “korisnikom” sklapa poseban ugovor o ustupanju radnika za privremeno obavljanje poslova. “Korisnik” je dakle, tvrtka koja koristi usluge agencije za zapošljavanje, odnosno, rad. Pojednostavljeno rečeno, ustupljeni radnik nema ugovor o radu s poslodavcem kod kojega obavlja posao, a u tvrtki s kojom je sklopio ugovor o radu (agencija) nema osigurano radno mjesto. Plaću mu dakle, daje agencija, a radne obveze i odgovornosti ostvaruje kod “korisnika”.
Tako je danas ustaljena poslovna logika koja zagovara agencijski rad kao jedan od oblika “razvoja tržišta rada” sa sobom donijela ne samo “fleksibilizaciju radnih odnosa” nego i cijeli niz negativnih učinaka i radničke socio-ekonomske nesigurnosti. To je najvidljivije iz tri ustaljena obilježja agencijskog rada: smanjena materijalna prava radnika, nepouzdano radno vrijeme i nesigurni radni odnos.
Poslovna logika i ekonomski interes agencija
Da je tzv. ustupanje radnika postalo vrlo profitabilni biznis, vidljivo je iz rastućeg broja novih agencija za privremeno zapošljavanje radnika. Dok ih je u 2015. godini bilo oko 85, u 2016. godini taj je broj iznad 100. Budući da agencije ne stvaraju nikakvu dodanu vrijednost, postavlja se pitanje, koji je njihov stvarni interes za obavljanje djelatnosti ustupanja. Odgovor na to pitanje dobije se kroz način poslovanja agencija, a koji uključuje ubiranje provizije za ustupanje radnika od korisnika. To nužno nameće i sljedeće pitanje: Ako se zakonom doista štite materijalna prava radnika načelom jednakog postupanja (pa oni imaju istu razinu zaštite kao i radnici zaposleni na temelju ugovora o radu kod “korisnika”) i ako je zakonom zabranjeno da agencije naplaćuju proviziju radnicima, kakav ekonomski interes postoji kod “korisnika” za zapošljavanje agencijskih radnika? Odgovor se dobije onda kada se analizira i rad agencija. Čini se da je ekonomski interes za ustupanje radnika obostrano prisutan i kod korisnika i kod agencija. On se i potvrđuje kroz praćenje nepravilnosti i manipulacija koje se u praksi mogu svakodnevno potvrditi. Upravo manipulacijom radnim obvezama (radno vrijeme, prekovremeni rad, noćni rad, rad vikendom i praznicima, godišnji odmori) i materijalnim pravima radnika (regres, božićnica, naknada za prijevoz), “korisnik” stječe ekonomsku korist, te tim manipulacijama ostvaruje uštede za isplatu “provizije” agencijama. Praksa pokazuje da je visina provizije agencijama i manipulacija radnim obvezama u stalnoj korelaciji. Dodatnu pravnu nesigurnost u budućnosti agencijskih radnika otvara i članak 46.t.7. ZOR-a kojim je već sada omogućeno da se Kolektivnim ugovorom između agencija i sindikata mogu ugovoriti nepovoljniji uvjeti rada agencijskih radnika od onih koje imaju zaposleni radnici kod korisnika. Srećom da takvih KU još nema.
Europska komisija priznala je propuste
Iz Izvješća Europske komisije o primjeni Direktive 2008/104/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. 11. 2008. g. o radu preko agencija za privremeno zapošljavanje proizlazi: „Sve su članice Europske unije uglavnom ispravno provele i primijenile Direktivu o radu putem agencija za privremeno zapošljavanje, ali je analiza Europske komisije pokazala kako još nije ispunjen dvostrani cilj tog propisa. U tom se dokumentu navodi da opseg primjene određenih izuzetaka od načela jednakog postupanja prema agencijskim radnicima u nekim slučajevima dovodi do situacije da odredbe Direktive nemaju u praksi stvarni učinak na poboljšanje zaštite agencijskih radnika.“ U praksi se događa upravo suprotno. Izmjenama Zakona o radu koje su se dogodile 2014. g. ozakonjen je izuzetak od “jednakog postupanja” prema agencijskim radnicima, odnosno, nastavljena je surova dotadašnja praksa koja sve više zauzima prostora na tržištu rada, a eksploatacija radnika nastavlja se bez stvarno postavljenih granica. Izazov za sindikalno organiziranje i djelovanje nikada nije bio veći.