Kako je i najavljeno, pet sindikalnih središnjica počelo se izjašnjavati o organiziranju generalnog štrajka u Republici Hrvatskoj radi sprječavanja donošenja novog Zakona o radu i Zakona o povremenim poslovima. Izjašnjavanje se provodi među članovima sindikata udruženih u pet sindikalnih središnjica, u odgovarajućim prostorima poslodavaca, neovisno je li riječ o javnom ili privatnom sektoru. Pitanje glasi: “Jeste li za organiziranje generalnog štrajka u Republici Hrvatskoj sa svrhom sprječavanja donošenja novog Zakona o radu i Zakona o povremenim poslovima”.
Taj svojevrsni opetovani referendum namjerava se provesti u izrazito nepovoljnoj socijalnoj atmosferi za sindikate. 1. Zbog visoke stope nezaposlenosti poslodavci su u velikoj prednosti u odnosu na sindikate u svim pregovorima i dijalogu ako ga u Hrvatskoj uopće ima. 2. Monokratsko upravljanje državom i korištenje monopola nad autoritetom države u svim dijelovima socijalnog života od strane nosilaca vlasti, koji inficirani nemilosrdnim i surovim kapitalizmom za svoj politički cilj imaju smanjenje plaća, sve lakše otpuštanje radnika bez mogućnosti novog zaposlenja i sužavanje opsega kolektivnog pregovaranja. Sindikati moraju ovaj smjer detektirati na svim razinama, suprotstaviti mu se i okrenuti ga argumentom snage u svoju korist, jer će u protivnom izgubiti i bitku i pravo na vlastitu opstojnost.
Jesu li građani svjesni prijelomnog trenutka?
Uza sve brojne opravdane razloge za organizaciju i provođenje generalnog štrajka, postavlja se pitanje jesu li i koliko hrvatski građani, pritisnuti neimaštinom i nepravdom, spremni podići svoj glas. Bez obzira na činjenicu što će se radnici izjašnjavati jesu li za štrajk zbog Zakona o radu i Zakona o povremenim poslovima, to je zapravo bunt protiv vladine ekonomske politike u cjelini. Prema izjavi iz središta organizacije izjašnjavanja, ovim činom sindikati ulaze u prostor političkog obračuna umjesto općeg pritiska za dugoročno rješavanje interesnog spora. Otuda i bojazan da organizacija općeg štrajka po učincima ne bude jednaka svim dosadašnjim općim prosvjedima. No, međutim, uspjeh je moguć ako će ova sindikalna akcija uz radnike imati i podršku nezaposlenih, mladih, koji tek trebaju ući u svijet rada, umirovljenika, koji egzistencijalno ovise o onima koji rade i ostalih, koji su izravno ili neizravno vezani uz rad. Na sindikatima je da radi potrebe za općom podrškom javnosti objasne manipulaciju Vlade s povlačenjem iz procedure Zakona o radu i posljedice za radnike ako izmjene i dopune Zakona budu donesene u takvom obliku, a k tomu još veću pogubnost Zakona o povremenim poslovima, koji uz očevidno protežiranje agencijskog zapošljavanja znači totalno ubijanje perspektive mladih školovanih radnika i vraćanje najmanje 50 do 60 godina unatrag, kad su se socijalni problemi rada i radništva rješavali migracijama umjesto razvojem. Kombinacija agencijskog zapošljavanja i Zakona o povremenim poslovima predstavlja katastrofu na tržištu rada, jer to znači potpunu lakoću otpuštanja bez ograničenja i odgovornosti, a da nije osiguran ni jedan socijalni amortizer koji će ublažiti posljedice takve radno-pravne regulative.
Napuštanje pregovora i prekid socijalnog dijaloga
Zbog manipulacije pregovorima vladinih pregovarača, sindikati su prije dva mjeseca napustili pregovore jer smatraju kako su novi Zakon o radu i Zakon o povremenim poslovima štetni i nepravedni za radnike koji će biti izloženi na milost i nemilost poslodavaca.
U Hrvatskoj ima 1,368.000 zaposlenih radnika, a njih oko 30% su članovi sindikata, što je ukupno oko 410.000 sindikaliziranih radnika. Dosadašnje iskustvo upućuje na oprez jer u svim dosadašnjim općim radničkim prosvjedima sudjelovalo je manje od 10% sindikalnog članstva.
Međutim, za očekivati je da se akciji generalni štrajk priključe i oni koji nisu članovi sindikata. Zbog sveukupne situacije realno je očekivati da barem 50% radnika izađe na referendum i izjasni se za stupanje u generalni štrajk zbog donošenja ovakvog zakonskog paketa te, dakako, ostalih grupacija. Radno zakonodavstvo ne tiče se samo članova sindikata nego i nečlanova, kao i nezaposlenih, studenata i umirovljenika, pa je sindikatima potrebna i njihova podrška. Hoće li je biti i kolika će ta podrška biti, ostaje da se vidi. Naime, dugoročno gledano, ova akcija je prilika da sindikalne središnjice preispitaju svoju unutarnju moralnu strukturu i konačno prema drugoj strani nastupe zajedno, s punom snagom od preko 400.000 članova sindikata i osiguraju podršku ostalih navedenih skupina kojih se izravno ili neizravno ovi zakoni tiču. Ove prethodne radnje i priprema za organizaciju generalnog štrajka su prilika da se premosti namjerno stvoreni raskol između javnog i privatnog sektora, koji su različiti po strukturi i zbog drugih razloga. Naime, u realnom sektoru iz subjektivnih i objektivnih razloga prava su nešto manja i sindikaliziranost je oko 17%, dok je u javnom sektoru s nešto većim pravima, sindikaliziranost oko 65 do 70%. Nejasno je zašto je nastao raskol između ta dva sektora kad je nedvojbeno da bez uzročno posljedične veze među njima i sinergije između njih društvo ne može funkcionirati.
Zašto operacija generalni štrajk zavređuje opću podršku
U situaciji kad na manje od 1,400.000 zaposlenih dolazi više od 370.000 nezaposlenih i preko milijun umirovljenika, donositi ovakve zakone i način na koji se donose je udar na ostatke socijalne dimenzije države koja je Ustavom zajamčena.
Nakon polovice mandata ove vlasti očevidno je da investicije sve više zaobilaze zemlju, a rezultat je gubitak radnih mjesta u realnom sektoru, pad industrijskih aktivnosti i kupovne moći hrvatskih građana, širenje zone siromaštva, povećanje stope nezaposlenosti i broja blokiranih građana, koji ne mogu podmirivati obveze.
U takvim okolnostima je akcija sindikata opravdana i nužna kako bi nositeljima monopola moći pokazala argument snage naroda i svim raspoloživim sredstvima u okviru zakona spriječila izmjene i dopune zakona koji ne treba mijenjati i koji je 2010. godine usklađen i prilagođen zakonodavstvu Europske unije. Teško je dokazivo da su postojeća zakonska rješenja prepreka ulaganjima i egzistenciji gospodarstva. Jasno je da zakonska regulativa treba komunicirati s vremenom, ali kada se zakon želi mijenjati, onda se to u demokratskim zemljama radi kroz pregovore sa socijalnim partnerima, uz uvažavanje argumenata, a ne pod sintagmom „Mi ćemo to predložiti, socijalni partneri neće prihvatiti, ali ćemo svejedno donijeti“.
Ne postoji ni jedan valjani razlog da se donose zakonske izmjene kojima se poslodavcima omogućuje lakše otpuštanje, jer i tako imamo veliki broj nezaposlenih. Još štetnija i pogubnija je najava donošenja Zakona o povremenim poslovima, jer postoji opasnost i opravdana bojazan da radnici neće biti plaćeni u skladu s količinom obavljenog rada, da to neće imati tko nadzirati, jer su inspekcije, koje su to do sada radile, ukinute, stavljene pod okrilje nadležnih ministarstava i potpuno im je ograničena samostalnost u radu. S druge strane u kombinaciji s agencijskim zapošljavanjem to znači dokidanje kolektivnog pregovaranja, jer sindikati neće imati s kime pregovarati i ujedno znači smrt rada na neodređeno vrijeme.
Vlada bi trebala prepoznati što se događa narodu
Bez obzira na sve, u pregovorima je sindikat nastupao s argumentima koji nisu uvažavani i na koje se nisu obazirali ni Vlada ni poslodavci, a ni Ministarstvo rada koje je i predlagač novog zakona o radu. Nisu iskazali ni jedan valjani argument za novu fleksibilizaciju pri čemu žele smanjiti radnička prava, a argumenti druge strane ih nisu zanimali. Dakle, kad za pregovaračkim stolom više ne ide dalje, očito je da se pritisak treba povećati kroz štrajk i neke druge akcije. Socijalno odgovorna vlada bi prepoznala što se događa u narodu. Naša Vlada bi trebala prepoznati da su, primjerice, neke zemlje koje su se prepustile fleksibilizaciji tržišta rada u krizi i koje su bilježile neke skromne stope rasta zapravo to bilježile na štetu radnika i građana.
Ovim gotovo nasilnim promjenama zakona Vlada dovodi u pitanje samu svrhu postojanja gospodarstva, koja se sastoji u tome da građani žive bolje, a ne da vlasnici kapitala, tvrtki i dioničari dobivaju veću dobit i veću dividendu. Svrha postojanja gospodarstva jest da građani od toga žive dobro, bolje i da pri tome, naravno, korist imaju i vlasnici kapitala, tvrtki, no, u ovom našem slučaju pokazalo se da se sve odigrava na štetu radnika i štetu građana, a u korist vlasnika tvrtki.
Fleksibilizacija do točke pucanja
Sindikati su nezadovoljni najavljenim izmjenama radnoga zakonodavstva i opravdano se osjećaju prevarenima s obzirom na to da je Vlada odmah nakon izbora ‘obećala’ kako neće mijenjati Zakon o radu. Teško i nepravedno se složiti s izmjenom zakona da se osam prekovremenih radnih sati na razini tjedna produže na čak 16 prekovremenih sati, uz kolektivni ugovor i do 20 sati, kao i s mogućnošću da bi poslodavac u nekakvim četveromjesečnim-kvartalnim ciklusima mogao određivati radno vrijeme tako da se jedan mjesec radi dulje, neki drugi kraće itd. U tom slučaju radnik ne bi ni znao hoće li tih četiri mjeseca raditi prekovremeno ili će mu to poslodavac odrediti bez prethodne najave. Osim toga, s obzirom na duljinu prekovremenog rada, a mnoga istraživanja u svijetu su pokazala štetnost takvoga rada, ispada da bi radnik trebao biti izložen na milost i nemilost poslodavcu i da poslodavca pri tome uopće ne bi trebalo biti briga ima li radnik obiteljski život ili neke druge interese i potrebe.
Očevidno je da se želi fleksibilizirati tržište rada i kroz odnos s agencijama za povremeno zapošljavanje i zapravo ispada da bi ti radnici, koji su apsolutno obespravljeni, mogli raditi za jednu kunu u razdoblju dok nisu raspoređeni za rad kod nekog drugog poslodavca. Krajnje bi se olabavio sustav ulaza takvih agencija tako da bi već danas na upražnjeno mjesto zbog otpuštanja radnika sutra mogao doći neki agencijski radnik koji ima bitno drugačija, niža prava. K tomu valja dodati i Zakon o povremenim poslovima gdje bi se zapravo izravno skratio i sustav rada na način da bi ljudi sve više radili samo povremeno i privremeno, po par sati tjedno ili mjesečno pa bi im na kraju radnog vijeka nedostajala uplata za mirovinski sustav, a nedostajalo bi im i radnoga staža, što bi im znatno umanjilo mirovine. Osim toga privremeni rad bi trajno umanjio i prihode u obiteljima pa bi se još teže sklapali brakovi, još više bi mladi ljudi bježali u inozemstvo i teže bi se preživljavalo jer se i ovako, uz puno radno vrijeme i punu plaću vrlo teško preživljava.
Koliko će se glasova za novi pokret u Hrvata prikupiti, znat će se krajem siječnja, a ako se prikupi dovoljno glasova ZA štrajk, bit će to samo još jedan dokaz, a u zadnje vrijeme ih imamo mnogo, da su hrvatska trpnja i šutnja barem privremeno prekinute i da je hrvatski narod počeo uzimati stvari u svoje ruke. Teško je povjerovati da će se naša Vlada sama od sebe promijeniti i postaviti stvari na svoje mjesto, stoga ih očito na to treba potaknuti, a najprikladnija akcija za to je generalni štrajk.
Podržati akcije sindikata
Paket radno-pravne regulative koji se priprema je asocijalan i poguban za egzistenciju velikog broja građana. Posebno se to odnosi na perspektivu mladog naraštaja koji se školuje na račun ove države, a u korist država u kojima će pronaći egzistenciju. Ako to nije moguće spriječiti, onda je moguće barem maksimalno prolongirati. Hrvatski sindikati imaju potencijal da organiziraju akciju u tom smjeru, ali moraju u nju ući s punom snagom i uz podršku javnosti. Stanje duha hrvatske javnosti im ide u prilog i olakšava im pružanje dokaza o smislu postojanja.
