U lijepom prostranom apartmanskom i sportskom kompleksu Zaton proslavili smo 2019. godine jubilej naših 40. Susreta. Preživjeli smo COVID i potrese, u poslovnom ali i doslovnom smislu. Borimo se s ratovima i inflacijom, a tko bi donedavno pomislio da ćemo imati nedostatak radne snage i glavobolje koje to daje, ne samo poslodavcima nego i radnicima.
Susreti su potvrda zajedništva
Vremena se mijenjaju, ali za nas Susreti ostaju čvrsta konstanta. Zato smo se ove godine ponovno vratili u Zaton, na naše 43. Susrete i potvrdili našu konstantu sporta i duženja, natjecanja i zajedništva.
Svake godine mijenjamo tu konstantu na bolje, dodajemo nešto našim Susretima. Ponovno smo imali bogata natjecanja, poštenu igru, sportski duh, a najbolji su kući ponijeli medalje i pokoji pehar. Najviše od svega je što i ove godine svi u sebi nose onaj dobro znani osjećaj ispunjenosti zajedništvom svih nas!
Brojka od 450 sudionika govori da ljudi osjećaju kako im u životu treba upravo da taj osjećaj zajedništva, jer: „Čovjek nije otok.“ Čovjek je društveno biće, on želi pripadati i zajednički graditi. Svi koji misle da im je bolje biti otok i postaju taj otok, sami, izolirani, često i nesretni.
Tvrtku drže radnici koji su pustili korijene
Tako je i u radnoj sredini. U zabludi su oni koji misle da im nitko ne treba i da mogu sve sami. Čovječanstvo sve svoje uspjehe postiže zajednički.
Pametni poslodavci shvaćaju da danas ponovno treba graditi zajedništvo, da treba tražiti načina da radnici puste korijene u njihovim tvrtkama. Samo stablo širokog i dubokog korijena je čvrsto i otporno. Samo s jakim korijenom ono može preživjeti suše, nevere i zime, te granati svoje zelene krošnje za lijepog vremena. Naravno uz primjerena materijalna prava, pripadnost i zajedništvo biti će jedan od glavnih faktora kojima će se nastojati zadržati radnike.
Dosta je fleksibilizacije
No, i dalje postoji velik broj poslodavaca koji to nisu shvatili. Čini se kao da još govore u starim obrascima – i dalje traže fleksibilizaciju radnih odnosa. Kao da ne vide da su radnici i svijet rada postali i previše fleksibilni.
Danas radnici pitaju kako da oni sami daju otkaz poslodavcu, kako da skrate otkazni rok, mijenjaju poslodavce, mijenjaju struke i države. Neki poslodavci priznaju da imaju fluktuaciju radnika i do 30%. U jednoj godini promijeni im se gotovo 1/3 firme. Koliki je to trošak, koliki su to natječaji, koliko se vremena gubi na obučavanje radnika? Koliko radnika poslodavcu danas mora proći kroz prste da mu ostane jedan pravi? Stoga, moramo podvući da je zahtjev za fleksibilizacijom rada danas zaista potrošen!
Uravnilovke ruše motivaciju radnika
Važan aspekt je osjećaj radnika da ga poslodavac cijeni. Svakako pozdravljamo rast minimalne plaće, kao glavnog generatora rasta plaća u našoj zemlji. Bez rasta plaća, tu na ulaznim vratima u bogatu Europu, mi ćemo ostati bez radnika i građana. Ali taj rast moraju pratiti sve plaće, posebice one niže i srednje, koje danas već debelo ulaze u uravnilovke. Stišću se poput harmonike.
Razlika od minimalne do medijalne plaće je manja od 400 eura neto. Dakle 50% svih naših radnika, njih 870 tisuća, pleše u zoni od 400 eura. Naravno da oni stalno traže bolji, ili barem lakši posao.
Urušava se vrednovanje rada, nestaje sistematizacija radnih mjesta, nestaje ono što se prije zvalo – struka. Kod mnogih poslodavaca oslabile su ili potpuno rashodovane kadrovske službe. Oni gase vatre dajući veću plaću po trenutnoj potrebi i glasnoći osobnih zahtjeva. Radnici pak uočavaju nepravde i to je još jedan od izvora njihovog nezadovoljstva.
Kap koja preljeva čašu je loš odnos prema iskusnim i odanim radnicima. „Tu su već godinama pa neće otići“ – zaključuju neki poslodavci. A da bi privukli nove radnike, poslodavci im nude čak i veću plaću. Neki se poslodavci odnose prema radnicima kao tele-operateri, bolji ugovor može dobiti novi korisnik.
Krajnji primjer zvuči grubo: Ali jedan student, koji se besplatno i školuje, ne može imati bolju neto satnicu od iskusnog radnika koji ga uči!
Takve okolnosti ubijaju motivaciju svakog radnika. Za samo 100 eura, ili čak istu plaću, mnogi danas otvoreno kažu poslodavcu: „Ako me već nećeš platiti, vrati i mene na lakše poslove s manje odgovornosti.“
Stoga, sve plaće moraju kvalitetno napredovati – da ta harmonika, koja je danas previše stisnuta u svojoj sredini, jednostavno ne ostane bez zraka. To što se najviše plaće rastežu u nedogled nije dovoljno. Jer upravo u ovoj sredini, upravo tu gdje je najviše naših radnika, tu se stvara glazba!
Podjednak razvoj plaća za sve radnike, ne u postotku nego u iznosu da oni s manje to osjete više, odnos u kojem se cijene iskusni i odani radnici, zajedništvo i solidarnost u svim sferama radnog odnosa – to su spone koje će poslodavca odnosno njihov radni kolektiv održati na okupu. Tko to nije shvatio raspadati će se čim nešto pođe po zlu, ili se nekome ukaže imalo bolja prilika.