Iako je do parlamentarnih izbora još dobrih godinu dana, predizborna kampanja je počela. Sklapaju se kojekakve koalicije, a birači se bombardiraju podacima o uspjesima, odnosno neuspjesima sadašnje vlade. Političke stranke pri tome pokazuju da nemaju neko naročito mišljenje o inteligenciji hrvatskih birača. U nedostatku rješenja za prave probleme, nude se kojekakve fraze ili se manipulira brojkama. Takvo ponašanje navodi na zabrinutost, govori da hrvatski gospodarski i politički brod nema ni kapetana ni prvog časnika koji će ga zamijeniti.
Zaposlenih sve manje
U zadnje vrijeme vladajuća koalicija hvali se podatkom o smanjenju prijavljenih na Zavodu za zapošljavanje. Zaista, u kolovozu u odnosu na isti mjesec prošle godine broj evidentiranih nezaposlenih smanjen je za 23.780. Uspjeh? Bilo bi to sjajno da se u isto vrijeme broj zaposlenih nije smanjio za 27.175. To znači da nije došlo do oživljavanja gospodarskih aktivnosti i zapošljavanja nezaposlenih, već je došlo do odljeva radne snage u inozemstvo ili su nezaposleni digli ruke od Zavoda za zapošljavanje jer im on ne može naći posao, ili je nekima ukinut status nezaposlenog. Tako smo dospjeli do toga da je Hrvatska prema omjeru radno sposobnih i zaposlenih, uz Grčku, na samom dnu Europske unije. Taj omjer se iz godine u godinu pogoršava, sad je zaposleno tek nešto više od pedeset posto radno sposobnog stanovništva, odnosno onih od 20 do 65 godina.
Iz vladajuće koalicije dolaze nam i drugi biseri. Za pad industrijske proizvodnje optužuje se loše vrijeme i kiša. Još je bizarniji savjet premijera Milanovića koji je jadnicima kojima su poplavljene kuće, s olimpijske visine savjetovao da kupe policu osiguranja, umjesto da vlada koju vodi, izgradi nasipe. Svima je jasno da sadašnja vladajuća garnitura ne može izvući Hrvatsku iz krize. Zoran Milanović je po mjeri svoje nesposobnosti izabrao jednako nesposobne i bezlične ministre kojima nije ništa jasno i čiji potezi su svi od reda neuspješni.
Izgubljene četiri godine
Tragično je to što gubimo četiri godine. Još tragičnija je činjenica da će sadašnju vladu po svemu sudeći naslijediti u najmanju ruku jednako nesposoban HDZ s marginalnim strankama koje okuplja oko sebe. Program te grupacije se temelji na ispraznim frazama i nazdravičarskom domoljublju. Svakom normalnom čovjeku već su dosadile priče o opasnosti od komunizma, od nekakve Jugoslavije, stvarima koje su odavno otišle u ropotarnicu povijesti. Iz krize sigurno nećemo izaći slušajući himnu s rukom na srcu, govoreći fraze o tome da živimo za Hrvatsku i s Hrvatskom. A kada se, na primjer, progovori o konkretnim stvarima, tada je jasno da ni vjerojatnim budućim pobjednicima na parlamentarnim izborima ništa nije jasno. Tomislav Karamarko je nedavno rekao da je temelj razvoja Hrvatske poljoprivreda i turizam. Postavlja se pitanje, čime će se baviti stanovnici Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka i ostalih gradova. Kiselit će krastavce na balkonima ili organizirati turističko razgledavanje ruševine nekada srednje industrijski razvijene zemlje. Turističke velesile poput Grčke, Italije i Španjolske suočavaju se s nerješivom krizom. Njemačka svoju stabilnost ne temelji ni na poljoprivredi ni na turizmu, već na izvozno orijentiranoj industriji. Naravno da je od takvih stratega koji o gospodarstvu nemaju pojma, Martina Dalić pobjegla glavom bez obzira. Znači li to da ćemo uskoro moći ponoviti za Danteom: …vi koji ostajete u Hrvatskoj, napustite svaku nadu…?
Privatni interesi zakamuflirani u opće
Moramo biti pravedni prema političkim strankama. Ne misle samo one da birači nisu naročito inteligentni. Sve je nedavno iznenadila Željka Markić sa svojom novom inicijativom za raspisivanje referenduma i naizgled demokratskom prijedlogu o uvođenju glasanja prema imenu i prezimenu. Sve bi bilo u redu da ta inicijativa nije napadno skrojena prema liku i djelu Željke Markić. Zaista, ona je sa svojim dosadašnjim akcijama stvorila određeno ime i lako je moguće da bi na izravnim izborima osigurala neku poziciju. Istu podlogu ima i prijedlog o smanjenju potrebnog broja birača za ulazak u Sabor. Stranke koje je podržavaju dobivaju malo glasova i smanjenjem potrebnog postotka možda bi na mala vrata ušle u Sabor.
Predsjednik Josipović također je krenuo u kampanju. O tome jesu li potrebne ustavne promjene ili nisu, moglo bi se razgovarati. No, u sadašnjem trenutku one su drugorazredna ili trećerazredna tema. Predsjednik Josipović tako prije svega razmišlja o svom ponovnom izboru, a manje i sam misli da se ustavnim promjenama Hrvatska može izvući iz krize. Kako bilo da bilo, pravo je svakoga da pokreće različite inicijative, no dobro je znati što se iza njih ustvari krije.
