Postoji bajka o jednoj princezi i grašku. Djevojka princeza nije mogla zaspati ležeći niti na dvadeset madraca, zato što joj je smetalo jedno zrno graška koje se otkotrljalo ispod najdonjeg madraca. Ova bajka je samo preuveličavanje jednog stvarnog problema u medicini: zašto fizička bol ili nelagodnost neke ljude jako uznemiri i potrese, dok drugi to isto jedva da i primijete?
Da li različiti ljudi različito osjećaju bol?
Da, u tome postoje nevjerojatno velike razlike među ljudima. Intenzitet bola (blaga ili jaka), o kojem govori pacijent, često nije u odgovarajućoj vezi, to jest nije odraz objektivnog stanja bolesti, koja je tu bol izazvala. Na primjer, istraživači su rendgenski snimili kičme grupi ljudi za koje se znalo da na svojoj kičmi imaju upalne promjene. Tada se od rendgenologa zatražilo da komentiraju te slike i da na osnovi slika procijene ozbiljnost bolesti. Intenzitet patnji i bolova koje su izražavali pacijenti nije bila u razmjernom odnosu s rendgenskim nalazima.
Do sličnog zaključka se došlo nakon detaljne studije bolesnika koji su bolovali od čira na želucu ili dvanaesniku. Kakvo je stanje bolesti može se procijeniti na osnovi promatranja širine i dubine samog čira. Na osnovi tih parametara može se vidjeti i kako čir reagira na liječenje. Zanimljivo, pokazalo se da postoji velika razlika između reagiranja čira i samih izjava bolesnika. U jednoj studiji polovica onih pacijenata koji su se nakon liječenja i dalje tužili na bolove, nisu više imali čir, dok trećina onih bez simptoma nakon liječenja još su uvijek imali svoj čir na sluznici želuca.
Što povećava ili smanjuje patnju?
Okolnosti u kojima se bol pojavljuje mogu imati ključni utjecaj na to koliko će se bol osjećati. Lijep primjer te činjenice su informacije skupljene za vrijeme Drugog svjetskog rata. Vojnici ranjeni u Anziju (Italija) bili su uspoređeni s civilima u Americi koji su zadobili slične ozljede. Tada su istraživači usporedili zahtjev pacijenata za tabletama ili injekcijama protiv bolova. Razlike su bile ogromne. Većina vojnika uopće nije nikad zatražila takva sredstva. Liječnik koji je provodio to ispitivanje smatra da su okolnosti u kojima su se nalazili vojnici bile razlog za njihovu otpornost na bol. Biti ranjen u bici ima bitno drukčije značenje od ozljeđivanja u nekom “civilnom” nesretnom slučaju. Ozljeda vojnika nije neočekivana i nepredvidiva. A osim toga, ona nije ni događaj koji ima i sasvim negativno obilježje; ona znači da ste preživjeli i da kroz izvjesno vrijeme ne morate ići u bitku. Nadalje, biti ranjen u ratu ima i određeno obilježje heroizma.
To je jedan poseban primjer, međutim, postoje i drugi običniji primjeri. Recimo, vi ste pod pritiskom da nešto morate obaviti u određenom roku i upravo tada obolite od jake prehlade. Vjerojatnost je da ćete vaše tegobe i nevolje osjećati znatno više nego kad bi se nalazili u jednoj opuštenoj situaciji kod kuće.
Ako se bol pripisuje trivijalnom uzroku, ona uopće ne mora biti neugodna, dok bol za koju se zna da joj je polazište neka bolest – ili za koju se misli da dolazi od bolesti – vjerojatno će uzrokovati mnogo više patnji. Obraćanje pažnje simptomima čini da ih se osjeća još težima. Na primjer, pacijenti u zubarskoj stolici izjavljuju da osjećaju mnogo više bolova ako ih se svakih 5 minuta traži da ocijene kako se osjećaju, nego ako to isto ocjenjuju jednom u 30 minuta!
Raspoloženje ima vrlo važan utjecaj na osjet bola. Zabrinutost i tjeskoba čine ljude da se više okreću sebi pa i simptomi ispadaju više zloslutni i više “nametljivi”. Zabrinuti ljudi postaju vrlo oprezni i često pažljivo ispituju svoje tijelo s ciljem pronalaženja bilo čega što nije u redu. Potištenost, premda predstavlja drugačije stanje misli, također kod osobe povećava svijest o negativnim osjetima.
Svi ovi faktori igraju svoju ulogu, bez obzira na to koliko je ozbiljna bolest o kojoj se radi. Ti faktori pogoršavaju simptome bilo da se radi o metastatičnom raku ili običnoj prehladi.
Jesu li neki ljudi naprosto osjetljiviji na bol?
To je zanimljivo i vrlo dobro pitanje, međutim, vrlo je teško odgovoriti na njega. Je li moguće da se nervni sustavi razlikuju među sobom tako da ono što je za Štefa običan grč, kod Iveka je velika bol? Nema jasnog odgovora, ali postoje neki dokazi da bi to tako moglo biti – neki su ljudi više slični onoj princezi iz bajke nego drugi.
Što je s hipohondrima – umišljenim bolesnicima?
Tradicionalna psihoanalitička interpretacija – da ljudske reakcije i različiti simptomi imaju podsvjesno značenje i pružaju određeno zadovoljenje – može ovdje donekle vrijediti. Psihoanalitičari ističu da neki hipohondri prolaze kroz život “bombardirajući” druge sa svojim patnjama i tegobama i u isto vrijeme otežavajući ovim drugim pokušaj da im pomognu. Barem dio te podsvjesne motivacije može biti u stvari osveta tih ljudi za neka zanemarivanja u djetinjstvu. Drugi hipohondri podsvjesno nalaze da im više odgovara fizička nego psihička bol. Tako im fizička patnja služi da ih odvrati od još nepodnošljivijeg osjećanja sebe samih kao potpuno bezvrijednih i manjkavih ljudi.
Više društveno orijentirana formulacija ukazuje da hipohondri upotrebljavaju fizičke simptome kako bi na neverbalni način kazali drugim ljudima da je nešto krenulo loše u njihovim životima. Ponavljano govoriti drugome o svojim bolovima i patnjama u stvari znači tražiti pomoć. Tako, hipohondar traži od drugih poseban obzir – traži pažnju, simpatiju i podršku. Ova interpretacija u biti želi ukazati da ako bi se hipohondar nalazio na nekom pustom otoku – njegovi bi simptomi nestali!
