– izjavio je nedavno dekan Elektrotehničkog fakulteta iz Stuttgarta, dodavši da grupa najjačih tehničkih fakulteta u Njemačkoj vodi borbu za vraćanje starog, svjetski poznatog i priznatog zvanja diplomiranog inženjera, koje smo, uzgred, i mi svojevremeno uvezli iz Njemačke.
Znanje je otpor porobljavanju
Nedavno mi je prijatelj, sveučilišni profesor, iznosio svoja iskustva iz nastave: – Kad ispitujem studente i postavim im neko pitanje koje izlazi iz okvira matematike, npr. nešto iz povijesti, kulture ili filozofije, oni se iščuđavaju. A mene zanima koliko imaju znanja iz opće kulture. Postotak točnih odgovora nekada je bio mnogo veći. Danas, ako od njih trideset, jedan zna kad je bila Francuska buržoaska revolucija, to je pravo čudo. Oni se čude što ih uopće to pitam, a ja im pokušavam objasniti kako im je potrebno i neko šire znanje ako žele biti intelektualci. Jer – “um caruje, a snaga klade valja”.
Usprkos reformama školstva u posljednjih 20-ak godina, hrvatski sustav školstva u pojedinim segmentima, kao što su prirodne znanosti, inženjerstvo, medicina i pravo, još uvijek proizvodi vrhunski obrazovane stručnjake, što potvrđuju njihovi rezultati na radu u inozemstvu. Dakle, raznorazni kvazireformatori još nisu uspjeli baš sve upropastiti. Naime, reformu školstva u Hrvatskoj, već godinama provode znanstveno neuspješni “stručnjaci”, motivirani (ponajprije) honorarima za “brda” bezvrijednih papira koji su izlazili iz njihovih “veršteta”, radionica i sklerotičnih seminara.
Postavlja se fundamentalno pitanje: Kako je moguće govoriti o dugoročnom razvoju obrazovanja, a da nemamo strategiju dugoročnog razvoja Hrvatske? Jer – reforma obrazovanja treba se temeljiti upravo na toj strategiji, koju svaka Vlada obećaje, ali ne donosi, u kojoj obrazovanje (kadrovi) treba biti pokretač sveukupnog razvoja.
Bez znanja, bez visokoobrazovanih stručnih kadrova, iluzorno je govoriti o uspjesima zemlje i naroda u svladavanju ekonomske krize, smanjivanju broja nezaposlenih i podizanju životnog standarda građana.
Sveučilište nije i ne može biti poduzeće
Bolonjska deklaracija želi promovirati takvu reformu visokog školstva, kojoj je ideal da sveučilište postane poduzeće, a studenti klijenti koji plaćaju studij i za to moraju dobiti uslugu. Akademska javnost u Hrvatskoj se snažno odupire takvom konceptu.
Što je “rodila” Bolonjska deklaracija? Današnji nonšalantni pristup studijima proizvod je, ponajprije, ukupnog stanja u društvu i krize morala i sustava vrijednosti. Prosječan student nije motiviran učiti jer mu se nikuda ne žuri, posao ga uglavnom ne čeka, a u današnjem društvu se pametni i obrazovani puno ne cijene. On nema vremena ići na nastavu jer noć provodi po klubovima, a danju spava. S druge strane, profesor je pritisnut besmislenim kriterijem prolaznosti studenata na ispitu, prinuđen sve više snižavati zahtjeve za pozitivnu ocjenu.
Cijela reforma visokog obrazovanja u obliku Bolonjskog procesa proistekla je iz istih mondijalističkih krugova koji teže uništenju samostalne inteligencije, pretvaranju visokog školstva u strukovne škole i poduzeća u kojima se prodaju diplome. Mi smo, kao i svi drugi Europljani, pod političkim pritiskom centara moći, bili prisiljeni prihvatiti Bolonjski proces kao nešto neizbježno i sada imamo za posljedicu katastrofalno smanjenje razine znanja svršenih visokoškolaca. Kako je prije nekoliko godina proročki kazao veliki ruski matematičar Vladimir Arnoljd, rezultat ovih reformi bit će da će “avioni padati, a mostovi se rušiti”.
Novi svjetski poredak uspostavlja jasnu granicu između obrazovanja elite i ostatka “mase” koja im treba služiti: na jednu stranu uzima najbolje, koje onda izdvaja u određene “rezervate” i podržava ih, a na drugu stranu onih 95 posto širokih masa kojima ne treba obrazovanje, koje samo trebaju gledati televiziju i prihvaćati ono što im se preko ekrana servira. Onih pet posto elitnih, pritom postaju nadnacionalni inteligenti i de facto rade za globalni sustav, odnosno ljude koji njime vladaju.
