Građani Europe bili su svjedoci krvavih prosvjeda, četvrti tjedan za redom, u Parizu i drugim gradovima Francuske, treće svjetske ekonomije i kolijevke slavne francuske ljevice. Posljednji prosvjed, koji se dogodio u nedjelju, 10. prosinca ove godine nije bio najbrojniji, ali je bio najokrutniji po nasilju i rezultirao je masom razbijenih izloga i spaljenih automobila, ali, nažalost i opasnim ozljedama prosvjednika: jedna je žena ostala bez oka, a jedan muškarac bez šake. Istovremeno je privedeno 1.220 ljudi. Ukupno je u svim gradovima Francuske prosvjedovalo više od 283.000 građana, a predvodnici prosvjeda su „GILETS JAUNES“ ili, prevedeno, „ŽUTI PRSLUCI“. Tko su oni? Za građane EU, pa i za građane Hrvatske oni su misterij, kao i za sve one koji ne žive u Francuskoj. Dva dana nakon prividnog primirja i obraćanja predsjednika Macrona, stanje nije nimalo bolje ni sigurnije. Prosvjeduju studenti i srednjoškolci, što je rezultiralo zatvaranjem oko 450 obrazovnih ustanova. Vidljivo je da se ne radi o „ad hoc“ stanju, izazvanom povećanjem cijena benzina i struje, da je problem slojevit i dubok, da je to borba između pobjednika globalizacije i običnih francuskih radnika, malih obrtnika, domaćica, studenata i srednjoškolaca. Oni su odlučili „sami stvari uzeti u ruke i izboriti se za sebe“. Da bi spoznali tko su oni, treba se nekoliko godina vratiti u povijest.
Pobjednici i žrtve globalizacije u Francuskoj
Vidljivost „žutih prsluka“ nastala je nakon što je povećana cijena benzina i struje od koje je trebalo biti prikupljeno oko pet milijardi eura na godišnjoj razini. Prilikom donošenja ovog povećanja cijena, građanima Francuske je prezentiran razlog povećanja, potreba ulaganja u zaštitu okoliša. Međutim, kada se uđe u analizu projekcije prikupljenog novca od povećanja cijene benzina, postalo je očito da je prava istina drugačija. Samo 10% sredstava od povećanja cijena benzina trebalo je biti uloženo u zaštitu okoliša, a 90% prikupljenih sredstava trebalo je završiti u punjenju proračunske rupe nastale zbog ukidanja poreza bogatima i njihovim obiteljima koji imaju milijunske prihode. Ujedno, zbog globalne situacije, Francuska je među zemljama koje imaju najveći porez u svijetu. Takvo je predviđanje najavljeno još 2015. g. u knjizi C. Guillaya „Periferna Francuska-Kako je žrtvovan narod?“
Tri sloja građana u Francuskoj
Analizom nastale situacije dolazi se do stvarnih razloga pobune jednog sloja građana Francuske koji su se sami prozvali „žuti prsluci“ i tako se učinili vidljivim. Francusko je društvo danas sastavljeno od tri sloja građana. Prva, najvažnija skupina najbogatijih građana u koje se ubrajaju vlasnici financijskih institucija, banaka, korporacija, naziva se urbana grupa građana „BOBO“ (skraćenica od „borgeois-bohem“, odnosno, „BURŽUJ-BOEM“). U toj urbanoj grupi su uglavnom pobjednici globalizacije koji žive u središtu Pariza i drugih većih gradova. Da bi mogli uživati u svim prednostima svog izobilja, oni trebaju drugi sloj građana, koji nosi naziv „SLUGE“ urbane klase. Oni žive oko 20 km od središta Pariza i drugih velikih gradova, a svakodnevno putuju na posao kako bi „služili“ najbogatijima. U ovoj grupi građana nalazi se dosta stranih radnika koji obavljaju poslove u transportu, u restoranima i građevinarstvu, te pomažu u kućama bogatih. Urbana grupa „BOBO“ čini sve da im ova kategorija građana bude stalno dostupna i na usluzi kako bi održali svoj stečeni standard. No, ova druga kategorija građana koja služi najbogatijima, ne zarađuje dovoljno da bi se pokrili svi troškovi infrastrukture koje stvara urbana klasa, tako da se nedostatak novca u proračunu stalno traži od treće grupe građana koji žive na periferiji velikih gradova izvan prstena, a upravo su oni obukli „žute prsluke“ i krenuli u borbu za sebe. Treća je grupa građana „periferna Francuska“, koju predstavlja 50% građana Francuske, a vlast ih je posljednjih 20 godina globalizacije dovela u stanje agonije sustavno ih marginalizirajući i uzimajući sve više. Na periferiji se stalno štedi, zatvaraju se bolnice, škole, poduzeća, pa ovi građani svakodnevno putuju na posao i po 100 km. Razumljivo je da im je automobil životno važan jer se radi o manjim obrtnicima i radnicima koji žive u kućama na periferiji, a putuju u grad na posao, pa su se sami prozvali „moderni robovi“. Ova grupa građana nema više novca ni za društveni život ni za osobno preživljavanje, jer su porezi i nameti vladajućih za njih postali neizdrživi. Oni su odlučili obući žute prsluke i tako obučeni pokazati svoje nezadovoljstvo ostalima.
Gdje su u prosvjedima „žutih prsluka“ ostali sindikati i „slavna francuska ljevica“?
Četiri vikenda za redom, dok traju prosvjedi „žutih prsluka“ u samom središtu gradova Francuske ne oglašavaju se sindikati, glumci, javni radnici, pripadnici ljevice, zaštitnici ljudskih prava. Gdje su? Zbog čega šute? Očito je da njih gotovo i nema u ovom trećem sloju francuskih građana. Moglo bi se reći da su prije negdje uz „urbanu grupu BOBO“ jer im ona omogućuje sigurnu svakodnevicu. Radi li se o „prodaji interesa“ ili samo distanciranju radi nezamjeranja bogatima, teško je procijeniti izvana. No, vidljivost „žutih prsluka“ postala je stvarna i snažna, a njihovu je snagu priznao i sam predsjednik. Sve ovo potvrđuje misao jednog prosvjednika: „Žuti prsluci su periferna Francuska koja ne želi umrijeti.“ Himna koja odjekuje prosvjedima govori više od riječi. To je borba za oslobađanje „modernih robova“ globalizacije.
