Budući svijet rada – Digitalni svijet rada nije virtualan i treba ga regulirati

Budući svijet rada – Digitalni svijet rada nije virtualan i treba ga regulirati
Prvi dan rada Izvršnog odbora UNI-ja održana je konferencija o Budućem svijetu rada. Iz mnogih izlaganja uvaženih stručnjaka valja izdvojiti ono koje je održao Valerio de Stefano, profesor radnog prava u Leuvenu i stručnjak koji radi za Međunarodnu organizaciju rada. Govorio je o digitalnom svijetu rada u aspektu zapošljavanja preko digitalnih platformi kao što je UBER i slično, te se iz njegovog izlaganja može sumirati cijela problematika. 
Prema njegovu mišljenju četiri su općeprisutne krive pretpostavke o digitalnim platformama: 
a) Ne govorimo o radu uopće – to je krivo jer ljudi rade na tim digitalnim platformama, oni voze, pišu, prevode…, dakle ljudi preko tih platformi rade posao, samo mi toga nismo prvotno svjesni.
b) Nazivima „GIG“ ekonomija zavaravamo se da se radi o nečemu neformalnom i uslugama, a ne o radu, ali govorimo o dostavi, obradi podataka, vožnji, opet se radi i o poslu koji netko radi. 
c) Ljudi se samo-zapošljavaju što ponovno nije točno. Oni većinom dobivaju točne upute do detalja kako trebaju raditi te ustvari ne rade samostalno, samo rade za manje vidljivog i manje formalnog (virtualnog) poslodavca. Na prvu se čini da je fleksibilnije radno vrijeme, da mogu raditi koliko žele, no žele li zaraditi, moraju raditi mnogo i točno prema uputama poslodavca. Štoviše, moraju biti u vezi kad je posao slobodan, ne mogu birati kada će raditi, moraju još više raditi da bi zaradili preko platforme, a k tome ako rade za druge vremenske zone, rade noću i sl. Često moraju i jasno odrediti hoće li odraditi posao unaprijed, inače će ih platforma izbaciti. Ustvari platforma je fleksibilna, a ne rad na njoj niti zahtjevi koje onaj koji radi na njoj mora ispuniti. 
Moraju se uzimati i kopije ekrana i dokazati da rade cijelo vrijeme, pri čemu nema pauze, čak i manje kad se radi u uredu. Još k tome slijedi i ocjenjivanje od korisnika te se stalno mora držati kvaliteta, a bi dalje dobivali posao – moraju raditi stalno i kvalitetno. 
d) Nije potrebno regulirati ove načine rada – pogrešno. Treba stvoriti pravila i oko ovih oblika rada i to detaljno, jer se radi o radu koji nije u nekoj drugoj dimenziji, on treba biti reguliran i on treba biti jasno definiran u pogledu uvjeta rada, plaće, ali i doprinosa, poreza i slično. Ne može ostati nedefiniran, posebice jer iz svoje nereguliranosti crpi svoju konkurentnost prema onima koji posluju prema propisima jasnim pravilima. 
Isto vrijedi i za ostale oblike neformalnog rada kao ugovore od nula radnih sati i slično. Sve to je šire područje koje treba uzeti u obzir i također staviti pod kišobran rada. 
Što činiti:
1.
Regulirati područje, jer ne može se rad vršiti pod uvjetima kao da se ne radi o radu. Osvijestiti sve da se radi o poslu i radu. 
2.
Sva ljudska prava trebaju biti dostupna; pravo na udruživanje, pristojan rad i kolektivno pregovaranje. 
3.
Jasno odrediti kako to nije samo-zapošljavanje već posao za nekoga. Dostava pizze nije samostalno zapošljavanje samo zato što se radi preko internetske platforme, već rad za onog za kojeg se to čini. 
4.
Ove platforme se ustvari ponašaju kao agencije za privremeno zapošljavanje. Treba ih registrirati i regulirati.
5.
Ograničiti diskriminaciju ocjenjivanjem radnika. Prevelik utjecaj ocjenjivanja na rad koji daju klijenti nije regulirano i previše je slobodno – ocjene klijenata koje utječu na daljnji rad, uspjeh i napredovanje mogu biti temeljene na diskriminatornim razlozima (npr. netko ne želi da ga vozi žena).
6.
Platforme prikupljaju podatke i o privatnom životu preko dozvoljene mjere. 
7.
Na kraju, spriječiti širenje ideje da su internet i razvoj tehnologija iznad zakona, da se zakoni i društvo trebaju pokoravati internetu i tehnologijama. Upravo suprotno, internet i tehnologije se trebaju pokoravati građanima i njihovim potrebama, a ne obrnuto. (DH)