Na američkom sveučilištu Berkeley godišnje studira 36.000 studenata. Zagrebačko sveučilište je, bar što se tiče broja studenata, sa 56.000 polaznika gotovo dvostruko veće. Međutim, uz Berkeley su vezana 72 dobitnika Nobelove nagrade, bilo da su potekli s tog sveučilišta bilo da su na njemu radili ili rade. Uz Zagrebačko sveučilište ne veže se ni jedan dobitnik Nobelove nagrade. S obzirom na stanje naše znanosti, u narednih sto godina teško da se mogu očekivati, bar što se tiče Nobelove nagrade, neke promjene.
Naša tri nobelovca studirala su na stranim sveučilištima. Lavoslav Ružička na Visokoj tehničkoj školi u Karlsruheu, Vladimir Prelog na Češkom tehničkom sveučilištu u Pragu, a Ivo Andrić na Filozofskom fakultetu u Grazu.
Nije sve u novcu
Jedan od važnih preduvjeta za razvoj obrazovnog i znanstvenog rada svakako je financijsko stanje nekog sveučilišta. Prema tom kriteriju Zagrebačko sveučilište se sigurno ne može mjeriti s vodećim sveučilištima u svijetu. No, nije sve u novcu. Važnu ulogu sigurno igra odnos prema obrazovanju, o tome koliko se obrazovanje cijeni i koliko su kandidati za akademsku titulu spremni uložiti truda kako bi dobili diplomu.
Kakvo je stanje na tom području dobro nam ilustrira slučaj prepisanog diplomskog rada o kojem se u zadnje vrijeme dosta govori. Diplomski rad svaki prosječni student može napisati bez nekih većih problema. Na kraju krajeva, radi se o kraju obrazovnog procesa i tom studentu moralo bi biti važno da to školovanje završi na nekoj razini. Naravno, ako misli da je obrazovanje važno. Dotični prepisivač očito nije tako mislio. Nisu tako mislili ni oni koji su ga podržavali, a podržavala ga je ne neka bliža rodbina, već najveća opozicijska stranka koja pretendira da na sljedećim izborima dođe na vlast. Rukom su odmahivali i u obrazovnoj ustanovi u kojoj je junak naše priče „diplomirao“, počevši od onoga pred kojim je taj rad branjen pa do svih onih koji su zaduženi da studiranje bude ozbiljan posao. Hrvatska je puna svetinja, od Dinama pa nadalje, no, nažalost, obrazovanje i znanost ne pripadaju tom krugu.
Gdje su programi?
Gotovo da nema područja na kojem se ne očituje naš omalovažavajući odnos prema ozbiljnom radu. Davno unaprijed se znalo kada će Hrvatska biti primljena u Europsku uniju. S obzirom na našu gospodarsku situaciju bilo bi normalno očekivati da će nakon popijenog šampanjca 1. srpnja prošle godine, već 2. srpnja u Bruxelles krenuti šleper pun razvojnih programa. Prošla je gotovo godina dana od tog primanja, europski novac ne stiže, a mi se opravdavamo time što neki softveri nisu gotovi.
Stvarno, a zašto nisu gotovi?
To naše odmahivanje rukom skupo nas košta. Što prije shvatimo da se jedino s ozbiljnim radom na svim područjima možemo izvući iz ove sadašnje žabokrečine, to bolje za nas. Do tada će nam za naš položaj biti krivi svi osim nas.
