Cijepiti se, ili ne? – odgovoriti će vam poslodavac

Cijepiti se, ili ne? – odgovoriti će vam poslodavac

Sve više poslodavaca vratilo je radnike na rad u redovne prostore, ali neki i pod uvjetima. U medijima se navodi slučaj troje zaposlenika američkog CNN-a koji su dobili otkaz jer su na posao došli necijepljeni protiv COVID-19, a prethodno je radnicima poručeno kako će to biti uvjet nastavka rada. Postoje i druge velike kompanije koje, posebice u zemljama visoke procijepljenosti, nastavak rada uvjetuju cijepljenjem ili učestalim negativnim testovima na COVID. I kod nas se otvara rasprava postoji li pravno utemeljenje da se nekome raskine ugovor u radu zbog toga jer se odbija cijepiti, ili nema negativan test. Javljaju se odvjetnici koji zastupaju stavove kako poslodavac može sam odrediti uvjete rada, pa tako i sankcije. Drugi su oprezniji u izjavama, no definitivno je da su rasprave sve učestalije i otvorenije, pa postoji bojazan da okolnost je li netko cijepljen zaista postane uvjet za zadržavanje posla.

Državničke odluke prebacuju na poslodavce

Nije opravdano ni fer prebacivanje tereta odluka za provedbu epidemioloških mjera u pandemiji svjetskih razmjera sa vlada na poslodavce. Ne u smislu provedbe, nego u smislu donošenja ključnih principijelnih odluka. Ako je zaštita od COVID-a primarni nacionalni interes, a tako je u većini država, tada su parlamenti i vlade ti koji trebaju reći je li cijepljenje obvezno za sve, ili za određene kategorije građana i radnika, ili jednostavno nije. Poslodavci bi tada znali što su im obveze i mogućnosti, a jednako tako i radnici.

Smije li u ovakvoj pandemiji zaista svatko imati svoj vlastiti stav? Osobna sloboda prestaje tamo gdje ona počinje ugrožavati slobodu i život onog drugog. Država i njezina stručna ovlaštena tijela su ti koji trebaju povući granice. Nisu poslodavci ti koji trebaju odlučivati moraju li njihovi radnici biti cijepljeni ili ne, protiv ove ili bilo koje druge bolesti. Ne moraju u konačnici niti građani odnosno radnici biti ti koji će razbijati glavu hoće li se cijepiti, a novi razlog je jer je to rekao njihov poslodavac. Je li pošteno da poruka države bude: Ne moraš se cijepiti, ali ako nećeš možeš ostati bez posla? Nije li poštenije jednostavno reći: Morate se svi cijepiti, i točka! Mi preuzimamo odgovornost.  

COVID19 kriza je zdravstveno-gospodarska kriza ogromnih razmjera. Usred „lockdowna“ ulice gradova su opustjele, privreda je stala, a godišnje nam od ove opake bolesti umire više ljudi nego što ih je ginulo u Domovinskom ratu. Koliko god ideal demokracije bio privlačan, državničke odluke ne bi se trebale prebacivati na građane pojedince, posebice ne poslodavce ili radnike. To vrijedi za sve vlade. One ne mogu svoju odgovornost i ovlasti prikrivati sjajnim velom demokracije. Ili se borimo s krizom koja ugrožava nacionalne interese, ili se ne borimo. Treba jasno reći. Trebamo znati je li cijepljenje obvezno i za koga, ili nije. „Možda, vjerojatno, trebalo bi i apeliramo“ jednostavno nije dovoljno. Dok je tako, ne bi trebalo ni biti posljedica ni za koga.

Indirektnim mjerama do obveze cijepljenja

Dok naše vlade preporučuju građanima da se cijepe, ali bježe od izricanja obveze, izgledno je da će ih indirektnim mjerama, povlasticama i restrikcijama, pokušati natjerati na to. Počinje se govoriti o ograničenjima koja udaraju na pravo na rad i socijalnu sigurnost, temeljna prava građana. Današnji luksuz odlaska u kazalište, hotel, putovanja u inozemstvo mogao bi dobiti daleko širu i ozbiljniju dimenziju.

Već ima kompanija u svijetu, koje svojim radnicima uvjetuju da na posao mogu doći ako su cijepljeni ili u svom trošku svakih nekoliko dana donesu negativan test na COVID19. „Ne želiš se cijepiti? Ne moraš, ali svaka tri dana stoji u redu da ti guraju štapić u nos i potroši petinu plaće na to. Izvoli.“ – poruka je više nego jasna i učinkovita. Opet takvu poruku nije trebao dati poslodavac već država. Država je pod izgovorom slobode oprala ruke. Sloboda je ostala netaknuta kao ideal, ali biti će neostvariva u realnim izborima za većinu. 

Moguće je da se ovakav scenarij počne događati i u Hrvatskoj. Vlada je uvjetovanjem mjera pomoći protiv COVID19 već i zazvala. U suštini vjerojatno imaju pravo, ali ga provode na krivi način, bez jednoobrazne odluke za sve građane, ili barem određene sektore i zanimanja. Dolazimo li do toga da će radnici kod nekih poslodavaca morati pridonositi javnom zdravlju više nego oni kod drugih, samo jer je njihov poslodavac tako odlučio. Možda je onaj poslodavac koji ne nalaže cijepljenje to trebao odlučiti i prije onog koji već jest? Hoće li nezaposleni ne raditi i dalje primati naknadu, a da se ne moraju cijepiti? Hoće li među umirovljenicima i dalje biti onih koji se i dalje tvrdoglavo nisu cijepili, a nastaviti će primati mirovine? Može li sve ovo, javno zdravlje i pandemija, biti pitanje privatnih odluka pojedinaca?

Sporost pravosuđa godinama udara radnike po leđima, a ovaj puta bi im ih mogla i čuvati. Imajući u vidu pravnu nesigurnost i dugogodišnje sporove kojima s vremenom raste i dugovanje neisplaćene plaće, izgledno je da se poslodavci koji o svojem poslovanju dugoročno promišljaju ipak neće olako odlučiti dijeliti otkaze radnicima. Nije sve baš i tako jednostavno, posebno ako bi samo neki od necijepljenih pojedinaca dobivali otkaze. Takve odluke bile bi kontaminirane kao i sam COVID.

Oni kojima ionako nedostaju radnici teško si mogu priuštiti ostati bez recimo 40% dobrih radnika, samo stoga što nisu cijepljeni. Hoće li oni koji ne zahtijevaju cijepljenje postati atraktivniji kao poslodavci koji poštuju slobode radnicima? Hoće li biti atraktivniji oni kod kojih su svi cijepljeni? Treba li nam takva polarizacija društva i gospodarstva? Hoćemo li imati jedne poslodavce kao zelene oaze bez COVID-a, a druge kao crvena žarišta COVID-a.

Hoćemo li se kao društvo početi dijeliti na cijepljene i necijepljene?  Treba li našoj maloj zemlji još jedna podjela? U konačnici, samo ćemo premještati ljude iz jedne kutije u drugu, a bez pravog učinka na generalnu zdravstvenu prevenciju.

Nadomještanje izgubljenog državnog autoriteta

Stvari dakle nisu jednostavne, a kroz ovu ideju sankcija pa i otkaza bile bi provedive tek ako broj i udio onih koji nisu cijepljeni ostane vrlo malen, pa se poslodavac zaista samostalno s pojedincima krene hvatati u koštac.

Mi se nalazimo u problemu nedovoljne procijepljenosti nacije, pojedinih regija i ključnih djelatnosti, a to se ne može rješavati odlukama pojedinih poslodavaca.

Istina, ono što ipak ostaje jest faktor straha. Ako poslodavac najavi da će kroz nekoliko tjedana početi s otkazima onima koji nisu cijepljeni, ne treba iznenaditi da pokrene stampedo u kojem će se cijepiti svi koji se dosad nisu cijepili. Tu možda i dolazimo do prave istine.

U zapadnim demokracijama riječ sloboda izgubila je pravo značenje. Vlast je umjesto autoriteta za mnoge postala dežurni krivac po kojem slobodno mogu pljuvati i izbacivati svakodnevne osobne frustracije. S druge strane, u pravilu poslodavac i dalje ima autoritet prema radnicima, često i veći no prije nekoliko desetljeća. Sloboda prema poslodavcu za mnoge je stvarna koliko i izbor nalaženja drugog posla. Stoga moguće i nije slučajan pokušaj države da svoju odgovornost prebaci na poslodavce. Možda zaista autoritet koji je izgubila prema građanima država pokušava nadomjesti autoritetom kojeg poslodavci i dalje imaju prema radnicima.