Iznimna razina na kojoj čovjek može komunicirati, dogovarati i usuglašavati svoje aktivnosti jedna je od osnovnih razlika i temelj njegovog uspjeha u odnosu na ostala živa bića. Uz to, ljudi ili međusobno razgovaraju ili međusobno ratuju. Ima li uopće alternative nego razvijati svaki dijalog?
Dana 21. siječnja 1994. godine uspostavljen je institucionalni model suradnje Vlade, poslodavaca i sindikata u Republici Hrvatskoj stupanjem na snagu Osnovnog teksta Sporazuma o osnivanju, nadležnosti i djelovanju Gospodarsko-socijalnog vijeća. Taj dan može se smatrati začetkom tripartizma, odnosno socijalnog dijaloga i suradnje tri noseća društvena aktera u Republici Hrvatskoj. Hrvatski sabor je 2007. godine donio Odluku o obilježavanju 21. siječnja Danom socijalnog partnerstva.
Dijalog je temelj stabilnosti društva
Socijalni dijalog uključuje sve oblike pregovora, konzultacija ili razmjene informacija između predstavnika Vlade, poslodavaca i radnika o temama od zajedničkog interesa koje su vezane uz gospodarsku i socijalnu politiku. Socijalni dijalog je važan, jer je on preduvjet uspostave uravnoteženosti društvenih interesa, pa i stabilnosti samog društva.
To nije samo u interesu radnika, već i poslodavaca. U slučaju dugoročnog prekida socijalnog dijaloga društvo i odnosi u njemu se polariziraju te vode nestabilnosti. Naime, ukoliko bez razgovora i dogovora, s vremenom budu uvažavani i ostvarivani interesi samo jedne strane, druga će u prvotnoj fazi vjerojatno djelovati slabija, ali ona nije pobijeđena. Dugoročnog pobjednika nema. Rastom neuvažavanja, rastom demonstracije moći, rastom razlika, raste i nezadovoljstvo te potreba druge strane da uzvrati, da pobijedi svojeg tlačitelja, te u konačnici reakcija koja slijedi nakon nekog vremena može biti mnogo snažnija i voditi u destrukciju prethodno jačeg protivnika.
Upravo zato je vrlo važan dijalog između poslodavaca i sindikata jer bez njega svaka strana počinje težiti pobjedi i destrukciji druge strane. No, s obzirom na njihovu međuovisnost, ta destrukcija drugog pretvara se u destrukciju svega oko sebe, pa i samog sebe. Grubo rečeno, alternativa dugoročnom izostanku socijalnog dijaloga su nemiri, revolucije i ratovi, a u njima nema pravih pobjednika, elite gube bogatstva pa i živote, ali masovno stradaju i svi ostali građani pa u pravilu potom svi žive lošije i gube.
Zato je vrlo važno shvatiti važnost socijalnog dijaloga kako na razini poduzeća tako i cjelokupnog društva jer samo razgovorom i dogovorom međusobni odnosi mogu dugoročno ostati stabilni te voditi razvoju, rastu standarda i opće dobrobiti.
Zapostavljenost tripartizma u Hrvatskoj
Socijalni dijalog posljednjih godina, nažalost, nije bio na zadovoljavajućoj razini. Vlada koja je, barem prema nazivu, bila socijaldemokratska, ignorirala je sindikate kao socijalne partnere, a socijalni dijalog je gotovo zamro. Ukinut je Ured za socijalno partnerstvo Republike Hrvatske te je taj pokretač dijaloga pretvoren u Samostalnu službu pod direktnom ingerencijom Ministarstva rada i mirovinskog sustava. Takvi negativni primjeri imali su i domino efekt pa su i mnogi poslodavci zazirali od razgovora na razini poduzeća.
Vrhunac nepoznavanja tripartizma i socijalnog dijaloga para uši posljednjih mjeseci onima koji znaju što to jest. Naime, ovaj termin upotrebljavao se za moguću „tripartitnu vladu HDZ-a, MOST-a i SDP-a“. Dakle tripartizam sindikata, poslodavaca i Vlade zamijenile su nam tri partije – HDZ, MOST i SDP.
Ponovno uspostaviti i razvijati socijalno partnerstvo
Sastanak premijera Tihomira Oreškovića s čelnicima sindikalnih središnjica koji je nastupio relativno brzo nakon njegovog stupanja na dužnost, može biti ohrabrujući korak ponovnom oživljavaju socijalnog dijaloga i partnerstva. To ne znači da će svi problemi biti riješeni, da će svi zahtjevi biti uvaženi. No, bez obnove razgovora i dijaloga, svakako neće biti napretka.
Iznimna razina na kojoj čovjek može komunicirati, dogovarati i usuglašavati svoje aktivnosti jedna je od osnovnih razlika i temelj njegovog uspjeha u odnosu na ostala živa bića. Uz to, ljudi ili međusobno razgovaraju ili međusobno ratuju. Ima li uopće alternative nego razvijati svaki dijalog, a svakako i socijalni?
