Bliži se dan kad će svijet po 83. put u povijesti proslaviti DAN ZDRAVLJA, zbrajajući mrtve i zaražene covidom-19 u milijunima. Treći val epidemije izazvane tim opasnim, još uvijek nepoznatim ili slabo poznatim uzročnikom zaraze, širi se svijetom velikom brzinom i svakodnevno odnosi tisuće života.
Dan zdravlja slavi se tradicionalno 7. travnja svake godine jer su upravo tog dana davne 1948. godine Ujedinjeni narodi osnovali Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Ujedinjeni narodi su činom osnivanja Svjetske zdravstvene organizacije postali glavni koordinator i upravljač zdravstvenih akcija i jedinstveni instrument međunarodne zdravstvene suradnje s glavnim ciljem koji se može sažeti u jednoj rečenici: „Dostići najveći stupanj zdravlja svih naroda“. Danas Svjetska zdravstvena organizacija ima 166 članica, a iz svega što se događa u svijetu na njezin 83. rođendan, vidljivo je da je vrlo daleko, čak sve dalje i dalje od visoko postavljenih ciljeva. Glavni krivac za takvo stanje još uvijek nije poznat, ali je danas vidljivo, više nego ikada, da prolazi unutarnje sukobljavanje bogatih i siromašnih članica i da ti unutarnji sukobi imaju veliku cijenu koja se mjeri u milijunima svakodnevno izgubljenih ljudskih života.
Što predstavlja pojam „Public health“?
Pojam „Public health“ u doslovnom prijevodu predstavlja „javno zdravlje“ i koristi se u niz do sada poznatih projekata i parola koje koristi globalni zdravstveni sustav i mogu se pročitati u dokumentima SZO, ali i u dokumentima Europske unije („Zdravlje za sve – sve za zdravlje“, Zdravlje 21). Ono što se iz svih dokumenata može vidjeti jest da je osnovni temelj za postizanje ciljeva uobličenih u ove parole solidarnost među državama članicama. Međutim, ta toliko željena solidarnost nikada nije ostvarena u punom opsegu. I danas je vidljivo da je očekivano trajanje života u skandinavskim zemljama 80 godina, dok je očekivano trajanje života u siromašnim afričkim i azijskim zemljama još uvijek oko 50 godina, kao što je to u razvijenim zemljama (SAD, Zapadna Europa) bilo na početku 20. stoljeća. Dakle, u zdravlju svjetske populacije postoji procjep izazvan ekonomskom moći, gotovo više od 100 godina zaostajanja siromašnih za bogatima. Pojam „Public health“ u Hrvatskoj se uglavnom prevodi kao „javno zdravstvo“ pri čemu se misli na institucionalnu zdravstvenu strukturu koja se bavi javnim zdravljem.
Pandemija iznenadila „bogati dio svijeta“
Dok se siromašni dio svijeta svih prethodnih godina i dalje borio sa zaraznim bolestima i od njih umirao (Ebola, HIV), razvijenom dijelu svijeta se činilo da se zarazne bolesti ne mogu proširiti iz siromašnih zemalja na bogate, jer, eto, to je nešto tipično za siromaštvo. Upravo ulaganjem u javno zdravlje, bogate su države gotovo iskorijenile zarazne bolesti, pa su javno-zdravstveni problem koji bi mogla donijeti zaraza nekim patogenom, potisnule i gotovo izbacile kao moguću opciju. Zaboravilo se na vrijeme iz kraja 19. stoljeća, kad je Louis Pasteur 1880. godine, na temelju teorije širenja zaraznih „klica“ razvio svoje prvo cjepivo. Razvoj u proučavanje patogenih bakterija i virusa kao da je otišao u drugi plan, jer su se sva sredstva i resursi javnog zdravstva u međuvremenu orijentirali na kronične bolesti i stanja, kako bi na njih utjecali i tako produžili životni vijek. I kada je cilj bio gotovo ostvaren, jer je životni vijek u bogatim zemljama produžen u 100 godina za 30 godina, tada je virus nazvan covid-19 svojim munjevitim širenjem po cijelom svijetu (u nekoliko mjeseci je zahvatio 172 zemlje) i velikom patogenošću najviše iznenadio i zatekao najbogatije zemlje svijeta. To je vidljivo po broju izgubljenih života u njima.
Cjepivo sve više predstavlja biološki rat, a ne spas za čovječanstvo
Iako je lock-down, kao jedina racionalna mjera protiv širenja pandemije poduzet vrlo brzo, u svim zemljama svijeta kao odgovor na do sada nepoznati virus koji sije smrt po svijetu, uništava ekonomije, prekida ustaljeni način „lagodnog života i putovanja“ u početku prekinuo lance globalne farmakološke i zdravstvene ekonomije, ona je jače nego ikada iskoristila svoju priliku upravo u najranjivijem trenutku svijeta. Bogati su masovno ulagali u razvoj cjepiva, što je u početku pozdravljeno kao nastojanje u borbi za svjetsko zdravlje. Licitiralo se s milijunima eura da bi se neki, do tada gotovo nepoznati istraživački laboratoriji pretvorili u svjetski poznate proizvođače cjepiva. Naivne države i naivni političari smatrali su da će cjepivo biti dostupno svima, da su se bogate multinacionalne kompanije dostojno uključile u borbu s virusom za svjetsko zdravlje, a ne za profit, i da im je jedini cilj pobjeda pandemije i otvaranje normalnog života. Očito, ti naivni političari nisu do sada prošli golgotu na svojim radnim mjestima, koju je radnicima priuštila globalna svjetska ekonomija, u kojoj je zbog seljenja proizvodnje izgubljeno više milijuna radnih mjesta. No, radnici, kao ni građani, iako su oni najveći stradalnici epidemije i pandemije, nisu o tome odlučivali.
O ulaganjima u razvoj cjepiva i nabavu dostatnih količina cjepiva kada bude podobno za upotrebu, odlučivali su političari i danas je vidljivo da je njihova naivnost grubo iskorištena, drugim riječima, da su prevareni. Neki to priznaju, a neki, zbog sujete, ne.
Upravljanje epidemijom u Hrvatskoj
Početak epidemije u Republici Hrvatskoj davao je ljudima nadu, jer je struka imala pod kontrolom širenje virusa i poduzimala mjere da ga zaustave. Hrvatska je na kraju lipnja 2020. godine bila među najboljim zemljama u kontroli epidemije. Tada je struka malo potisnuta u stranu i upravljanje je preuzela politika. Takva, naivna, vjerujući previše drugima, prepustila je ključna pitanja na odlučivanje centraliziranom tijelu Europske unije. Naznake o mogućem cjepivu su pod kraj 2020. godine bile stvarne i vjerovalo se da će sve biti „kako je dogovoreno“. U toj euforiji politike, olabavile su rujanske mjere, a cjepivo je bilo još daleko. Rezultat političkog upravljanja epidemijom je danas više od 5.700 mrtvih stanovnika, doduše, među njima je oko 80% starijih. Građane boli što njihovim obiteljima nije nitko iz političkih redova zaista izrazio žaljenje i sućut. Dapače, manipuliranje mjerama izazvalo je dodatno nepovjerenje građana. U takvim uvjetima, nakon novog zatvaranja, konačno dolazi cjepivo u Hrvatsku. No, tek sada nastaje problem, jer ga je premalo. Pod motom osvješćivanja stanovništva, najprije se cijepe političari svih razina i njihove obitelji i to s najskupljim cjepivom (12$). A onog, jeftinog, naručeno je najviše. No, ono ne dolazi. U međuvremenu, cjepivima je porasla cijena, s njim se licitira kriomice te moćne, velike države „ispod stola“ nabavljaju više cjepiva za svoje stanovništvo. Proizvođači cjepiva ratuju informacijama, pa ljudi, u strahu za svoj život (što jedino zaista imaju), odbijaju najjeftinije cjepivo (koje to više nije). Ispostavilo se da je pravo na život ovisno o bogatstvu i političkoj moći pojedine države. Nažalost, potvrđeno je opet da se povijest nije nimalo promijenila, da pravo na život isto ima svoju cijenu koja stalno raste, što su potrebe veće. Bogati u tome očito prednjače. Na djelu je prevara svih načela Svjetske zdravstvene organizacije.
Zdravlje naroda je, u svojoj nemoći, kao i u mnogim situacijama, u rukama najbogatijih, jer je naivno vjerovati u njihovu žrtvu za siromašne. Da je kojim slučajem, utemeljitelj javnog zdravstva i prvi predsjednik WHO-a danas živ, vjerojatno ne bi umro od virusa, nego od stida zbog stanja u kojemu je danas javno zdravstvo.
