U napetom poslovnom okruženju kakvo je, nažalost, već dulje vrijeme u Hrvatskoj, ljudi se uglavnom bore najviše za to da zadrže svoje radno mjesto i to je vrhunac igre. Teško je vjerovati da se u nekim drugim zemljama – modernijim, s većim stupnjem blagostanja, često događa da se u karijerama uspješnih poslovnih ljudi korak unatrag događa vrlo očekivano i da se na to čak ne gleda toliko strašno, već kao na dinamičnu stavku u životopisu. Zvuči smiješno, zar ne?
Svatko tko je suočen s degradacijom, odnosno premještajem na drugo radno mjesto, teško da neće pomisliti kako nije „dovoljno sposoban/bna” da radi svoj posao odnosno određene zadatke. Takvi se slučajevi često događaju kod voditelja određenih poslovnica, timova, projekata, ureda.
Za početak: ne opravdavajte se! Ako se vaša degradacija dogodila iz, prema vašem mišljenju, neobjektivnih razloga (podmetanja od kolega, lošeg odnosa vašeg poslodavca prema vama, slučajnim lošim nizom događaja za koje ste vi na kraju ispali odgovorni), prirodno je osjetiti potrebu za opravdavanjem i dokazivanjem. Međutim, ako je odluka već donesena i nema načina da se ona promijeni (barem ne u ovom trenutku), onda nema smisla da opovrgavate bilo kakvu odgovornost.
Poslodavac najčešće nije taj koji će se „zamarati” vašim odnosima unutar tima kad se takva situacija dogodi – on će jednostavno očekivati od svih vas da stvari već od sutra krenu dalje. Emocije mu nisu presudan faktor za poslovanje. Nedostatak ljudske, ali prije svega profesionalne podrške, dodatno će otežati snalaženje svih uključenih, a time i smanjiti mogućnost uspješnog poslovanja – a to je već nešto što zanima i utječe na vašeg poslodavca.
KOLIKO LJUDI, TOLIKO KRITERIJA
Nije nam se jednom dogodilo, i to ne mislim samo na poslu, nego ponajviše u privatnom životu, da kad jednom naviknete ljude na neke stvari, počet će ih i ubuduće očekivati. Ali, na poslu će vam se to najprije dogoditi. Naravno da katkad u životu MORATE odraditi stvari koje niste mislili da ćete morati, MORATE ostati duže na poslu i MORATE raditi vikendom – no nemojte zaboraviti na život dok vam se to događa.
Postoje tri vrste zaposlenika:
oni koji rade za druge, ali vrlo rijetko preuzimaju odgovornost za (ne)uspjeh, oni koji rade taman toliko koliko je potrebno da zadrže posao i da ih se ne ogovara previše, oni kojima nikad ono što naprave nije dovoljno jer su perfekcionisti i nikad nisu zadovoljni s time što je napravljeno, nego se moraju dodatno potruditi.
U kojoj ste vi kategoriji?!
DEGRADACIJA STARIJIH RADNIKA
Mladi čovjek, odnosno radnik, mora imati uza sebe osobu koja ima radno i stručno iskustvo koje prenosi na svoje suradnike. Oni tako od njega mogu učiti i usvajati stečena znanja te se na takav način stvara novi kvalitetan kadar. Sama ambicija nije dovoljna da se odgovorni poslovi prepuste mladom čovjeku, samo zato što on u tom trenu možda iskazuje više elana od svojeg starijeg kolege. Mlade ljude stariji radnici mogu osposobiti za rad na tržištu, dopuniti im znanja dobrim delegiranjem, upravljanjem ljudima i timom.
Zanimljivost koja utječe na ovakvu situaciju u Hrvatskoj: poslodavac koji od ove godine zaposli radnika mlađeg od 30 godina života na ugovor na neodređeno vrijeme, pet je godina oslobođen obaveze obračuna i uplate doprinosa na plaću. Ta mjera je poslodavcima interesantna, što i ne čudi jer su na taj način poslodavcu mjesečni troškovi plaće niži 17,2 posto, odnosno 1.387,52 kuna ako novozaposlenom radniku isplaćuje prosječnu plaću u zemlji. Ako je, pak, mladog radnika zaposlio na minimalnu plaću, onda mu je trenutačni trošak olakšan za 521,08 kuna mjesečno. Osim uvjeta da zaposli radnika mlađeg od 30 godina života i to na neodređeno vrijeme, jedini uvjet koji poslodavac treba ispuniti je taj da s tim radnikom nije imao ranije sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Mlada osoba koju poslodavac zapošljava ne treba biti prethodno prijavljena na Zavod za zapošljavanje, a poslodavac nema obavezu izvještavanja neke od institucija o korištenju prava na oslobođenje doprinosa na plaću. Sve to, nažalost, dovodi do situacije degradiranja starijih radnika i zamjene mlađim, sposobnijim kadrom. Kad kažem sposobnijim, to ne znači da je nužno tako – no činjenica je da se danas poprijeko gleda ako netko ne barata stranim jezikom ili kompjuterskim vještinama, čak i ako je na nekim drugim pozicijama izuzetno uspješan i uspješniji od mlađih kolega. Neke stvari novo vrijeme jednostavno ne oprašta.
Svi radnici koji osjete takvu vrstu nepravde na svojoj koži, osim stresa, doživljavaju i veliku iscrpljenost, nesposobnost za rad, gubitak samopouzdanja s čime lančano dolazi smanjen radni učinak te slabiji radni rezultati. Posljedica su i obolijevanja od raznih kroničnih bolesti, što se može vidjeti u medicinskim statistikama, ali i nedostatak sna, depresija, prijenos poslovnog stresa na obitelj i mnoge druge neželjene posljedice. Stariji radnici sve te posljedice osjećaju još težim zbog vlastitih ograničenja i teškog pronalaska sljedećeg zaposlenja zbog svojih godina.
U Hrvatskoj su se problemi u zapošljavanju starijih osoba javili daleko kasnije nego u našem europskom susjedstvu. Značajne promjene u strukturi nezaposlenosti što su se dogodile u posljednjem desetljeću u našoj zemlji išle su nauštrb upravo ove kategorije radnika. “Zbrinjavanje” starijih osoba i u nas se velikim dijelom rješavalo prijevremenim umirovljenjem (obično uz tzv. dokup staža), a one starije osobe koje nisu udovoljavale zakonskim uvjetima za prijevremeno umirovljenje ostale su ili nezaposlene ili su, nakon nekog vremena, doslovno “ispuštene” iz radne snage.
Nezaposlenost starijih osoba se u posljednjih nekoliko godina ubrzano povećava. U usporedbi s ostalim dobnim skupinama, radnici stariji od 50 godina imaju daleko veću stopu rasta nezaposlenosti. K tomu, kad jednom postanu nezaposleni (što se sve češće događa zbog učestalih stečajeva), ta skupina redovito prelazi u dugotrajnu nezaposlenost, s vrlo malim šansama da se vrati u zaposlenost. O najgorim slučajevima do kojih dovode takve situacije na kraju čitamo u novinama, u rubrici „crna kronika“.
NEOVISNO O GODINAMA TREBA NAM POKRETANJE ENERGIJE
„Imala sam veliku tremu i pritisak da ostavim dobar prvi dojam među kolegama. Od prvog radnog dana prošlo je već neko vrijeme, a ja i dalje osjećam nelagodu, pokušavam zapamtiti lica i ne ide mi, a tek imena… Strašno! Osjećam se glupo i nedoraslo i pitam se hoće li to proći. Ljudi u ovoj firmi su prilično otvoreni i srdačni, pitaju me za mišljenje pa i pozivaju na pauzu, ali kako nisam opuštena u njihovom društvu, djeluje mi da ispadam ili suhoparna ili pomalo bedasta“ (izvor: Lider)
Mislim da je svatko tko je promijenio radnu sredinu i radno mjesto prošao ovakav „dril samoga sebe“. Ako nije, onda mu nije bilo pretjerano stalo do tog novog posla. Nekako odbijam vjerovati da postoje ljudi s toliko samopouzdanja da pri prelasku na novo mjesto ne osjećaju barem uzbuđenje, ako ništa drugo! Uzbuđenje također, stvara veliku tremu i adrenalin.
Pokušajte ne ustajati ujutro i razmišljati samo o tome što bi moglo poći krivo ako zeznete stvar. Pa nismo svi kirurzi na ovom svijetu, zar ne?!
Prosjek prilagodbe nečem novom u našem životu je i do 6 mjeseci. 6 mjeseci kako bismo oslobodili sve svoje potencijale na novom radnom mjestu – odnosno, do one razine kad se osjećate kao da vladate terenom. Dajte si vremena. Za dobre ideje potrebno je prostora, vremena i fleksibilnosti. Tek tada ćete moći uživati u svojim uspjesima.
Zadovoljstvo na poslu uvelike ovisi o kolegama s kojima radite, tj. vašem međusobnom slaganju ili neslaganju. I da, bilo bi divno kad bi od svih svojih kolega mogli očekivati jednak tretman kakav im vi pružate, no, nažalost, to nije uvijek slučaj. Premda neke stvari nisu dio vašeg karaktera, morat će u nekim situacijama postati vrsta taktike kojom se branite.
