U predmetu C-344/19 tehnički stručnjak bio je zadužen osigurati tijekom više uzastopnih dana funkcioniranje odašiljačkih centara za televiziju smještenih na planini u Sloveniji. Osim dvanaest sati svojeg redovnog posla, obavljao je i dežurstva u trajanju od šest sati dnevno u stanju pripravnosti. Tijekom tih dežurstava nije bio obvezan ostajati u dotičnom odašiljačkom centru, nego je morao biti dostupan na telefon i u slučaju potrebe moći se tamo vratiti u roku od sat vremena. On je de facto, uzimajući u obzir zemljopisni položaj odašiljačkih centara koji su teško dostupni, bio primoran tamo boraviti za vrijeme svojih dežurstava, u smještaju za zaposlenike koji mu je stavio na raspolaganje njegov poslodavac, bez puno mogućnosti za rekreativne aktivnosti.
U predmetu C-580/19 državni službenik obavljao je dužnost vatrogasca u jednom njemačkom gradu. Na tom je temelju, uz svoju redovitu službu morao obavljati redovito dežurstva u stanju pripravnosti. On tijekom tih dežurstava nije morao biti prisutan na mjestu koje je odredio njegov poslodavac, nego je morao biti dostupan i u slučaju uzbune doći do granice grada u roku od 20 minuta u svojoj interventnoj uniformi i sa službenim vozilom koje mu je stavljeno na raspolaganje.
Predmetne osobe su smatrale da su se njihova dežurstva u stanju pripravnosti, zbog ograničenja koja podrazumijevaju, trebala u cijelosti priznati kao redovno radno vrijeme i tako se i plaćati, neovisno o tome jesu li obavile konkretan posao tijekom tih dežurstava ili ne.
Ocjena Suda
Sud podsjeća da se dežurstvo radnika treba kvalificirati ili kao „radno vrijeme“ ili kao „vrijeme odmora“. Nadalje, vrijeme tijekom kojeg radnik nije obavio nikakvu zadaću za svojeg poslodavca nije nužno „vrijeme odmora“. Tako iz sudske prakse Suda proizlazi da se dežurstvo automatski mora kvalificirati kao „radno vrijeme“ kada radnik tijekom tog dežurstva ima obvezu ostati na svojem mjestu rada, različitom od svojeg domicila, i tamo biti na raspolaganju svojem poslodavcu. Sud je kao prvo ocijenio da dežurstva, uključujući u stanju pripravnosti, u cijelosti ulaze u pojam „radno vrijeme“ i kada ograničenja nametnuta radniku tijekom tih dežurstava objektivno i u velikoj mjeri utječu na njegovu mogućnost da slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njegove profesionalne usluge nisu tražene i da se posveti svojim vlastitim interesima. Nasuprot tome, kada nema takvih ograničenja, samo ono vrijeme koje je vezano uz obavljanje posla koji je, eventualno, zaista izvršen tijekom takvih dežurstava treba smatrati kao „radno vrijeme“.
Sud naglašava da nacionalni sudovi trebaju izvršiti opću provjeru svih okolnosti slučaja kako bi provjerili treba li dežurstvo u stanju pripravnosti kvalificirati kao „radno vrijeme“. U tu svrhu, s jedne strane, nužno je uzeti u obzir razumnost roka kojim raspolaže radnik da se vrati obavljanju svojih profesionalnih aktivnosti od trenutka kada ga njegov poslodavac pozove na intervenciju, što načelno podrazumijeva da se vrati na mjesto rada. S druge strane, nacionalni sudovi moraju također uzeti u obzir prosječnu učestalost intervencija koje je radnik odradio tijekom svojih dežurstava, kada se ona može objektivno ocijeniti.
