Radnici oduvijek nastoje povećati svoju zaradu iz radnog odnosa i svoj rad što uspješnije “prodati”. U tom nastojanju im je prividno pomogao zakonodavac kada je novim Zakonom o radu (NN 93/14.) propisao mogućnost dopunskog, odnosno dodatnog rada. Kako bi radnik mogao obavljati dodatni posao, moraju se ispuniti određeni uvjeti, a to su: odobrenje poslodavca, sklapanje ugovora o radu za dodatni rad, poštovanje zakonskih ograničenja trajanja dodatnog rada. Nužan je, naravno, i pristanak radnika na takav rad.
Zakonsko određenje dodatnog rada
Dodatni rad je propisan u čl. 61. stavak 3. Zakona o radu, a koji glasi: “Radnik koji radi u punom radnom vremenu može sklopiti ugovor o radu s drugim poslodavcem u najdužem trajanju do osam sati tjedno, odnosno do sto osamdeset sati godišnje, samo ako je poslodavac, odnosno ako su poslodavci s kojim radnik već prethodno ima sklopljen ugovor o radu, radniku za takav rad dali pisanu suglasnost”. Dakle, prije početka dodatnog rada, radnik mora imati sklopljen ugovor o radu na puno radno vrijeme i poslodavac mu treba dati pisanu suglasnost za takav rad. Na taj način se u nekoj mjeri derogira zakonom propisana zabrana natjecanja s poslodavcem, što je i glavni razlog zašto poslodavac mora dati radniku pisanu suglasnost da obavlja poslove iz njegove djelatnosti kod drugog poslodavca. Ako radnik ne zatraži pisanu suglasnost poslodavca ili je on uskrati, radnik može trpjeti izrazito neugodne posljedice, pa tako poslodavac može tražiti od radnika naknadu pretrpljene štete, predaju zarade ili potraživanje zarade iz posla obavljenog protivno zabrani, pa sve do izvanrednog otkaza ugovora o radu. Propisano je i vremensko ograničenje trajanja dodatnog rada. On može trajati najviše do osam sati tjedno, odnosno sto osamdeset sati godišnje, uz zabranu da radnici koji rade dodatni posao ujedno rade i prekovremeno. Dužnost poslodavca je svaka tri mjeseca obavijestiti radničko vijeće o broju i vrsti radnika kojima je dao odobrenje za dodatni rad.
Kritike na račun dodatnog rada
Najusuglašenije kritike su u vezi toga da se na ovaj način radno vrijeme produžava umjesto da se smanjuje i to u vremenu kada Hrvatska bilježi ovako visoku nezaposlenost. Na prvi pogled izgleda da dodatnih osam sati tjedno nije mnogo, ali kada se uzme u obzir da je radni tjedan raspoređen u pet ili šest dana, vidimo da su to dodatnih sat do dva dnevno. Znajući da se radnim vremenom ne smatra vrijeme u kojem je radnik na putu prema poslodavcu ili u kojem se ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju, problem je još izraženiji. Na takav način radnici mogu više od deset sati dnevno provesti obavljajući primarni i dodatni posao, uključujući i vrijeme koje je potrebno da se dođe s jednog na drugo mjesto rada.
Dodatni rad je prije svega predviđen za jednokratne povremene poslove. No, nigdje nije propisano koji su to poslovi, tko ih određuje i koliki je vremenski period tih jednokratnih povremenih poslova. Je li to jedan tjedan, mjesec? Tako je opet ostavljena velika autonomija na poslodavcu za koje će on poslove odrediti da su jednokratni i povremeni i koliko će dodatnih radnika zaposliti na tim poslovima.
Legalizacija rada na crno?
Jedan od argumenata koji opravdavaju dodatni rad je da će se tako smanjiti rad na crno. Problem nepoštivanja Zakona ne rješava se legalizacijom tog nepoštivanja. Ljudi godinama obavljaju poslove na crno. Dodatnim radom bi se to legaliziralo, čime bi se poslodavce trebalo ohrabriti za prijavljivanjem takvog rada. Međutim, je li realno za očekivati da će to tako i biti? Ako je rad na crno oduvijek funkcionirao, teško je za očekivati da će poslodavci odjednom stati na stranu zakona u tom pogledu i tako si povećati troškove. Drugi argument koji opravdava dodatni rad je da će sezonski radnici tako moći raditi kod dva poslodavca. No tu postoji mnogo propusta. Prvo, svim ugostiteljima vikend je udarni termin i teško je za očekivati da će bilo koji ugostitelj svog radnika pustiti da vikendom radi kod drugog ugostitelja. Naprotiv, veća je vjerojatnost da će mu baš za vikend narediti prekovremeni rad. Bolje rješenje je da se zaposli još jedan konobar, pa barem na nepuno radno vrijeme, pogotovo imajući u vidu da je prema statističkim podacima broj nezaposlenih konobara oko 5000.
Dodatni rad je namijenjen za radnike koji su već zaposleni, i to u punom radnom vremenu. U zemlji u kojoj nezaposlenost dostiže rekorde trebalo bi se posvetiti problemu nezaposlenosti i kako je smanjiti, umjesto da se već zaposleni radnici zapošljavaju na slobodnim radnim mjestima. Zakonom nije propisano koliko radnika poslodavac može imati na dodatnom radu. Na taj način on može izbjeći zapošljavanje radnika na puno i neodređeno radno vrijeme, jer zna da će mu biti lako i mnogo jeftinije na ovaj način popuniti radna mjesta. To također može stvoriti nezadovoljstvo radnika koji su zaposleni na nepuno vrijeme kod poslodavca koji uzima radnike na dodatni rad. Za te radnike bilo bi bolje da im poslodavac ponudi ugovor na puno radno vrijeme i tako si povećaju zaradu.
Direktiva o radnom vremenu, koja je implementirana u hrvatsko zakonodavstvo, ne sadrži odredbu o dodatnom radu. Jedan od razloga je taj što radnici u vrlo malo slučajeva prijavljuju dodatni rad, te se na taj način manipulira statističkim podacima. Najveći broj radnika s više od jednog posla imaju nordijske zemlje. Razlozi su postojanje boljih uvjeta za radnike koji obavljaju dodatni rad te bolja pravna regulativa i samim time poslodavci tada prijavljuju radnike na dodatnom radu. No, nažalost, naš stupanj razvitka i zaposlenosti je daleko od onog u nordijskim zemljama, te bi se mi ipak trebali prilagoditi stanju u Hrvatskoj, kako ekonomskom tako i moralnom.
Zaključak
Dopunski rad je nova radnopravna kategorija uvedena u hrvatsko radno zakonodavstvo i ciljano ima svrhu suzbijanja sive ekonomije i rada na crno. Ograničen je vremenom trajanja i u pravilu bi to trebali biti jednokratni i povremeni poslovi. No, znajući stanje u Hrvatskoj, dodatni rad će se vjerojatno početi zloupotrebljavati i to najviše na štetu nezaposlenih ljudi. Oni će i dalje ostati nezaposleni, a radnici koji već rade u punom radnom vremenu bit će dodatno opterećeni ako žele zaraditi dodatna sredstva. Cilj bi trebao biti poboljšanje ekonomije i boljeg života radnika tako da mu jedan posao mora biti dovoljan barem za osnovne životne potrebe, bez traženja dodatnog zaposlenja. To može negativno utjecati kako na zdravlje radnika, tako i na njegovo slobodno vrijeme i obiteljski život. Dodatna, odnosno veća zarada radnika je uvijek dobrodošla, no u stanju u kakvom je Hrvatska, ona se treba ostvarivati na druge načine, kao npr. povećanje minimalne plaće, smanjivanje nepotrebnih nameta za poslodavce kako bi mogli širiti svoj posao i tako svoje radnike bolje plaćati, a ne tako da jedni rade više, možda čak i previše, a da drugi uopće ne mogu naći posao pa makar i na nepuno radno vrijeme.
