Konrad Paul Liessmann, sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beču, jedan je od najistaknutijih i najcjenjenijih austrijskih znanstvenika. Dobitnik je brojnih uglednih nagrada i priznanja, od kojih posebno valja istaknuti austrijsku državnu nagradu za kulturnu publicistiku 1996., počasnu nagradu austrijskih izdavača za toleranciju u mišljenju i djelovanju, 2003. g. i nagradu za znanstvenika godine za 2006. godinu. Objavio je više od 20 knjiga, od kojih je knjiga “Teorija neobrazovanosti” doživjela 16 izdanja. Iz te knjige prenosimo dijelove koji se odnose na reformu obrazovanja.
Obrazovanje – taj se dojam ne da izbjeći – pada zajedno sa svojom reformom. Od školskih reformi prosvjetiteljstva, preko Humboldtovih reformi obrazovanja, reforme pedagogije dvadesetih godina, reformiranih (visokih) škola, koje su bile osnivane nakon proglašavanja njemačke obrazovne katastrofe šezdesetih i sedamdesetih godina, pa sve do natjecateljski usmjerenih sveučilišnih i školskih reformi sadašnjosti, proteže se luk promjena koje imaju za posljedicu to da se obrazovanje pojavljuje kao neprekidan trud glede širenja, mijenjanja strukture i prilagodbe.
Istodobno, a i to spada u paradokse društva znanja, nijedan društveni segment ne pati toliko kao područje obrazovanja od stigme nepokretnosti, zastarjelosti, ukočenosti, beskorisne pretrpanosti i prašnjave nataloženosti. Samo jedan stav je prisutan kod svih reformatora obrazovanja: staro mora nestati, novo se mora vidjeti! U međuvremenu su svi naučili tu lekciju, političke su se utopije rasplinule, a ono što ostaje, to je svijest da je obrazovni sektor posljednja grana kojoj još predstoji temeljito provjetravanje. I zbog toga parole reformatora glase:
mobilnost na svakome mjestu, fleksibilnost posvuda. Van iz okoštalih odnosa i okorjelih struktura, fleksibilna istraživačka polja umjesto okamenjenih fakulteta, okretni menadžeri znanosti umjesto birokratiziranih profesora, moduli koji se mogu slobodno kombinirati umjesto fiksnih studijskih planova, napuhane projektne molbe umjesto jasno omeđenih istraživačkih nauma, manjkava umreženja umjesto definiranih jedinica, otvorenost spram budućnosti umjesto povijesne svijesti, poveznice umjesto ideja. Vrijeme je, dakle, da potkraj oplodnje kroz društvo
znanja pomnije promotrimo jedan od njegovih motora: reformatorsku revnost!
Koliko god obrazovanje bilo određeno svojim reformama, tim se više reforme sadašnjosti pokazuju paradigmatičnima za duh reforme, koji moderna društva održava u kondiciji. Na primjeru obrazovnog sektora moguće je uočiti tendencije koje mogu karakterizirati pregradnju društva u cjelini, započetu potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća. “Reforma” je pritom postala naslov pod kojim je eliminaciju socijalne države, privatizaciju javnog vlasništva i liberalizaciju tržišta financija i kapitala bilo moguće forsirati podjednako kao eroziju državnih struktura i etabliranje poduzetničkih perspektiva u svojstvu novoga svjetonazora i općeg spasonosnog
nauka.
Duh reforme je baštinik svih ideologija
Reformator naših dana u osnovi ne provodi nikakve reforme nego prevrate. Od jezika, pa sve do strategija usuglašavanja, sve prije odiše duhom brzog i abruptnog izvrtanja prilika, pa ako nekada počne pomalo mirisati na puč, zakoni se “naprasno” provode, a mnogo toga – kako pišu reformama skloni mediji – dolazi “poput prepada”. Uistinu, danas reformator voli da sve ide živahno jer što se brže nešto odvija, tim bolje. A ako nešto od puste opijenosti brzinom ne uspije prema planu, krajnje je vrijeme za reformu.
Već odavno nije tako glasno ispoljena potreba za provedbom “zrelih reformi” kao na samom početku 21. stoljeća. Još donedavno “reformist” je bila pogrdna riječ; tko je držao do sebe nije tada htio provesti reformu nego revoluciju: seksualnosti, obitelji, kulture, prije svega škole, a onda sveučilišta i društva općenito. Tko je tada, tj. šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, istupao protiv samozvanih revolucionara reforme, bio je za polagano, za promišljeno, za građenje društva dio po dio, bio je za evolucijski proces, prije svega, dakle, za provjetravanje društva korak po korak i za demokratizaciju društva, za otvaranje škola i sveučilišta, za emancipaciju do sada zapostavljanih ljudskih skupina i društvenih slojeva, za više suodlučivanja, za transparentnost, sigurnost i socijalnu dobrobit.
Kad je danas riječ o reformama, u pravilu se namjerava suprotno. Natuknice za sve to su deetatizacija, privatizacija, spremnost na rizik, vlastita odgovornost i vlastita skrb, fleksibilizacija, smanjivanje socijalnih izdataka, povećanje socijalnih doprinosa, elitno obrazovanje i ograničenje pristupa. Reforme utopije prošlosti nisu, svakako, bile ništa manje ideologijske od reformnih fraza današnjosti. Uočljivo je kako se ispod žita temeljno stanje duha doslovce izokrenulo; ono zaoštrava reforme retorike, te ih je tako još lakše razumjeti. To dovodi do posebne poante da reforme sadašnjosti, koje se očito bez milosti okreću budućnosti i novome, uistinu predstavljaju najveći pokret povratka u novijoj povijesti: naopake prilike u zapošljavanju, manjkava društvena skrb, prisila na mobilnost, pritisak u vezi s prilagodbom, privatizirane infrastrukture, medicinska skrb i zahtjevno obrazovanje sve više za one koji si to mogu priuštiti – sve smo to već jednom imali.
Opći koncept: smanjivanje plaća i produljenje radnog vremena
Danas se obećava opći koncept za rješavanje gotovo svih problema, koji glasi: smanjivanje plaća i produljenje radnoga vremena, a sve to potječe iz jednoga već davno minulog stoljeća. Trijumf neobrazovanosti usred društva znanja svakako je i to da sjećanje na takve kontinuitete očigledno više nema mjesta u kolektivnom pamćenju. Navještenje novoga, među ostalim, postalo je tako jednostavno i bez rizika zbog toga što još jedva spoznaje koliko je to novo u međuvremenu zastarjelo.
U onoj mjeri u kojoj se reforme provode za volju samih reformi bilo bi također besmisleno htjeti mjeriti reforme prema njihovim rezultatima. Pri svakoj se reformi, doduše, poput molitvenih litanija, ponavljaju verbalne ljušture, kao što su smanjivanje troškova, transparentnost, konkurentnost ili povećanje efikasnosti, ali je svakome jasno da je, u pravilu, ono reformirano skuplje, da eventualno funkcionira još lošije nego prije, da je postalo tromije, te prije svega kompliciranije i neprozirnije. Činjenica je da nakon većine reformi obrazovanja, i sudionici i oni koji su reformom pogođeni, ukoliko još raspolažu donekle neoštećenom sposobnošću prosuđivanja, stalno imaju dojam izloženosti kaosu, u kojemu osmišljeni rad biva sve težim, upućujući na bitan udarni pravac reformnih nastojanja: ne poboljšati, nego destabilizirati institucionalne okvirne uvjete koji su, kako bilo da bilo, uvijek nekako funkcionirali. Ono, naime, što se kao cilj reforme gura u prvi plan ni izdaleka nije ono što se reformama treba postići.
Reforma – igraonica za kojekakve interesne skupine
Revni zagovornici reformi zacijelo rado govore o pojedincu i njegovoj odgovornosti, ali su duboko u srcu deterministi, najdublje uvjereni u to da sve određuju strukture. Oni se stoga najradije bave strukturnim reformama, ne nalazeći ništa toliko odvratnim kao strukturni konzervativizam. Sve stubokom biva bolje kad se likvidiraju strukture neke institucije, pa se onda individue koje su ostale bez uporišta konačno ponašaju onako fleksibilno kako im to propisuje ideologija reforme. Da se smisao institucija krije upravo u tome što nudi pouzdane okvirne uvjete za različite načine postupanja, to reformator ne želi akceptirati. On smatra učinkovitijima one organizacije koje permanentno bivaju prisiljene revidirati svoje strukture, umjesto da ljudi koriste strukture kako bi ostvarivali rezultate. Čini se kao da duh reforme takvim trajnim kontraproduktivnim reformama bolno zadire u vlastito tkivo.
Reforme stoga nikada ne zapadaju u pijesak, nego su najuspješnije onda kada dosegnu toliko spominjani kaos. Temeljni smisao svih reformi sastoji se u tome da se postojeći pravni odnosi razvrgnu, da se staromodni ugovori nadomjeste modernim “odgovorima”, a od javnih se ustanova, bez obzira na to kako su funkcionirale, stvara igraonice za kojekakve interesne skupine, agencije, klike i investitore. Iza retorike reformi sve se više naslućuje njezin nedvosmislen smisao: od javnog vlasništva treba nastati privatno vlasništvo, od javnih potreba – privatni poslovi. Ta reformna radost precjenjuje samoizlječivu snagu tržišta.
