U najužem smislu, pojam “restrukturiranje” predstavlja reorganizaciju poslovnih operacija u cilju povećanja produktivnosti i profita. U širem smislu, pojam restrukturiranja obuhvaća brojne aktivnosti od kojih su najčešće: tehnološke promjene, spajanje i kupovina kompanija, deregulacija i privatizacija, novi regularni okviri, outsourcing i offshoring, prijelaz na gospodarstvo s niskim udjelom ugljika, izmjene strukture tržišta i dr. Nije rijetkost da samo restrukturiranje izazove izmjene u geografskom opsegu organizacija, kao i smanjenje broja radnika, a kada je riječ o velikim organizacijama, ima snažan utjecaj i na život zajednice i lanac opskrbe uslugama ili proizvodima. U globalnom pogledu, restrukturiranje ne zahvaća samo multinacionalne kompanije i velike organizacije, nego i mala i srednja poduzeća. Međutim, u praksi se događa da se restrukturiranju velikih i multinacionalnih kompanija posvećuje veća pažnja, a da se proces restrukturiranja u malim i srednjim poduzećima provodi kao “tiho restrukturiranje”.
Proces restrukturiranja uobičajeno donosi velike promjene u poduzeće koje mogu štetno utjecati na zdravlje radnika i to kako onih koji odlaze iz poduzeća (jer su zahvaćeni oblicima reorganizacije), tako i na one koji ostaju i nadalje u poduzeću (mijenjaju im se radni uvjeti, ponekad i radna sredina ili radno vrijeme). Zbog toga je restrukturiranje poduzeća već dugo predmet promatranja Europske komisije kao dio Europskog socijalnog modela. Učinkovit i transparentan socijalni dijalog između poslodavaca i sindikata uzima se kao najbolja metoda za rješavanje najvažnijih pitanja koja su posljedica restrukturiranja. Takva je praksu Europska komisija potaknula kroz europske i nacionalne zakonske okvire te predstavlja i okvir za “društveno odgovorno restrukturiranje” .
Što je “društveno odgovorno restrukturiranje”?
Pod pojmom “društveno odgovornog restrukturiranja” dalje: SSR – socially responsible restructuring) smatra se oblik restrukturiranja koje se odvija na transparentan način, uz prisustvo socijalnog dijaloga u cijelom procesu restrukturiranja, a cilj je postizanje dugoročno zdravih poduzeća i dugoročne vrijednosti svih dionika. Dakle, SSR uključuje ne samo poslodavce i sindikate, nego i ostale društvene aktere na nacionalnoj ili lokalnoj razini s različitim interesima koji se mogu, ali i ne moraju podudarati.
Kao što je vidljivo, sam proces restrukturiranja može se promatrati kroz bilo koju gore navedenu aktivnost, a proces društveno odgovornog restrukturiranja predstavlja cjelovit, potpuno kontrolirani proces koji obavezno uključuje:
– Predviđanje promjena i njezinih posljedica osobito za zaposlene radnike;
– Detaljno razmatranje alternativnih rješenja u vezi s mogućim težim posljedicama promjena, kao što su tehnološki viškovi, odnosno, otpuštanja;
– Traženje održivih i odgovornih rješenja za naprijed navedene promjene kroz konstruktivan, iscrpan i kontinuiran dijalog između socijalnih partnera i drugih zainteresiranih strana;
– Procjenu procesa promjena i njezinih posljedica.
Utjecaji restrukturiranja na pojedinačnog radnika
Kada je riječ o pojedinačnom radniku, restrukturiranje može vršiti utjecaj na neke ili na većinu niže navedenih mogućih načina:
– prijevremena ili djelomična mirovina
– ocjenjivanje osobnih vještina
– obuka i prekvalifikacija u cilju daljnje zapošljivosti
– premještaj unutar poduzeća
– atipično zapošljavanje (outsourcing)
– pomoć kod pokretanja vlastitog posla ili poduzeća
– otpremnine
– savjetovanje o karijeri i podrška u pokretljivosti radne snage
– traženje posla unutar ili izvan poduzeća.
Važan socijalni dijalog
Europski socijalni dijalog predstavlja glavni element Europskog socijalnog modela koji ima čvrste temelje u Ugovoru o osnivanju Europske zajednice (članci 138 i 139), a odnosi se na razgovore, savjetovanja, pregovore i udružene akcije organizacija socijalnih partnera koji predstavljaju svoje interese (udruge poslodavaca i udruge sindikata). Europski socijalni dijalog bi uvijek trebao biti “dodana vrijednost” nacionalnom socijalnom dijalogu država članica EU. Uz to što predstavlja komunikaciju između socijalnih partnera, socijalni dijalog je ujedno i mehanizam preko kojega socijalni partneri pridonose formuliranju europskih socijalnih standarda i igra važnu ulogu u upravljanju Europskom unijom.
Uspješno restrukturiranje, odnosno, SSR, podrazumijeva aktivno partnerstvo između predstavnika poslodavaca i predstavnika sindikata u svim njegovim fazama, a što je vidljivo kroz stalan i snažan socijalni dijalog. Pored toga što mora biti u skladu s europskim i nacionalnim zakonskim uvjetima, socijalni dijalog predstavlja i važno poslovno pitanje. Savjetovanje s radnicima u svim fazama procesa restrukturiranja može smanjiti njihove otpore prema predloženom restrukturiranju, jer radnici istinski vjeruju da njihovi sindikati zastupaju njihove interese i da nisu tek instrument u rukama poslodavca. Dakle, da bi mogli dosljedno i aktivno zastupati svoje članove u procesu restrukturiranja, sindikati moraju pokazati i zadržati svoju nezavisnost u odnosu na poslodavca (uključujući i otpore neželjenim posljedicama), ali, istovremeno s poslodavcem u procesu restrukturiranja surađuju na konstruktivan način. Važno je istaknuti da u vezi s procesom društveno odgovornog restrukturiranja socijalni partneri moraju djelovati pravovremeno (od analize stanja do završetka procesa). U tom smislu se sindikatima treba osigurati dovoljno vremena za angažiranost na terenu kako bi sagledali proces na realističan način i nadgledali ga do završetka. Pri tome protok informacija između socijalnih partnera mora biti stalan, cjelovit i transparentan kako nedostatak informacija ne bi spriječio učinkovitost socijalnog dijaloga.
Međutim, socijalni dijalog će biti u punoj mjeri svrhovit tek onda ako se uvažavaju intervencije i prijedlozi koji dolaze od sindikata u vezi s procesom restrukturiranja.
Strategije sindikata u vezi s restrukturiranjem
Strategije sindikata u kontekstu namjeravanog restrukturiranja mogu se kretati od “suradničkog partnerstva i dogovorenih smjernica do militantnih otpora”. Isto tako, u tijeku procesa restrukturiranja radničke organizacije, sindikati mogu mijenjati svoje strategije, od opiranja do dogovorenih ustupaka, a sve s ciljem da se maksimalno sačuvaju interesi članova sindikata i smanji mogući negativni utjecaj restrukturiranja na njihovu budućnost.
Restrukturiranje, liberalizacija, privatizacija
Iako je restrukturiranje vrlo često prvi korak liberalizaciji i privatizaciji, pojmovi se ipak razlikuju. Restrukturiranje uglavnom predstavlja reakciju poslodavca na nekoliko situacija uključujući uvođenje novih tehnologija, spajanje ili preuzimanje kompanija.
Liberalizacija stavlja pritisak na poslodavca koji kao posljedicu tog pritiska mora provesti restrukturiranje poduzeća (npr. liberalizacija tržišta električne energije na području EU). Privatizacija obično nastupa kao krajnji korak u liberalizaciji, ali ne mora značiti totalnu “rasprodaju” jer vlasnik restrukturiranog poduzeća uvijek može zadržati kontrolu nad poduzećem ukoliko to želi, odnosno, ako je tako dogovoreno u okviru društveno odgovornog restrukturiranja.
Mehanizmi koji pomažu u promicanju društveno odgovornog restrukturiranja
Društveno odgovorno restrukturiranje moguće je provesti onda kada sam poslodavac pokazuje društvenu odgovornost u kontekstu restrukturiranja. U tom smislu, dobra europska praksa pokazuje da su neke tvrtke i sindikati sklopile Međunarodne okvirne sporazume za promicanje boljih radnih odnosa (IFAs). Među te tvrtke spadaju npr. RWE, EDF, Suez, a glavni je cilj tih sporazuma da se koriste kao sredstvo za promicanje socijalnog dijaloga. Na tom tragu je i mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora CCMI/124 o Okviru EU-a za kvalitetu predviđanja promjena i restrukturiranja, od 10. srpnja 2014. g.
Iz svega navedenog vidljivo je da postoji dobra praksa EU u vezi s društveno odgovornim restrukturiranjem. Međutim, da bi se ona realizirala u Hrvatskoj, sindikati se moraju više nametnuti poslodavcima kako bi ih svojim strategijama primorali na potpuni socijalni dijalog u svim procesima restrukturiranja. Sindikati se trebaju od pasivnih promatrača pretvoriti u aktivne sudionike svih promjena u poduzeću. Oni to mogu samo onda ako su dovoljno snažni.
