Hoće li iz napada na “slobodu govora” proizaći novi val klevetanja religija preko ateizma, čedno zvanog sekularizam, kao ideološkog oružja prosvjetiteljskog fundamentalizma?
Sloboda izražavanja se brani sve dok slobodno izražava ono što novi svjetski poredak dopušta: vulgarno izrugivanje religijama, delegitimizaciju suverenih država, bezrezervno identificiranje islama i terorizma, itd. Čim se odstupi od predodređene putanje, slijedi kazna na osnovi optužbi za terorizam – to je novo oružje kojim će ušutkavati glasove “izvan društva”. Apologija terorizma će biti, od sada, nova granica političke korektnosti i njene kriminalne strategije kletve, progona i ušutkivanje svake perspektive koja nije usklađena s njom.
Na kapitalističkom Zapadu možete se slobodno rugati Bogu
Politička i zakonodavna praksa na Zapadu je doista poučna: možete se slobodno rugati Bogu i/li Alahu, ali ne smijete dirnuti druga “božanstva”, jer kazna je hapšenje. Terorizam se, očigledno ispoljava na mnogo načina. A ponekad se lov na terorizam i sam pretvara u terorizam.
Ako riječi još imaju smisla (u stvari, i to je pod znakom pitanja, u vrijeme orvelijanskog “novogovora” kojim jednoglasno dirigiraju vladaoci s jednim ciljem – da se ne dopusti čak ni nagovještaj proturječja), nije jasno zašto imperijalne invazije na Libiju, Irak i Afganistan nisu kvalificirane kao terorističke operacije? Ili, pak, reforme rada i radnoga zakonodavstva, koje čine nesigurnim život novih generacija, izazivajući nevidljive smrti na poslu. Zna se: vladaoci pišu jednosmjerna uputstva, navodeći potlačene da vode ugnjetača i da se ustremljuju, kao u Platonovoj pećini, na eventualne osloboditelje.
Vrijedi li sloboda izražavanja samo za neke ljude ili za samo neke ideje?
Postavlja se pitanje: Gdje su sada oni koji su izašli na ulice, i još uvijek izlaze, s olovčicama u ruci, da demonstriraju u ime slobode izražavanja: nije, valjda, da ta sloboda izražavanja važi samo za neke ljude? Ili samo za neke ideje? Sloboda izražavanja, strogo govoreći, znači slobodu da se misli i govori sve, čak i, recimo, najpogrešnije i najlažnije, što se mora osporiti idejama, a nikako korištenjem terorizma za borbu protiv terorizma. Takva borba postaje lako, jasno je kao dan, instrument represije svega što se ne uklapa u pjesmu virtualnog zbora, koju je jedina dozvoljena politički korektna misao milimetarski definirala.
Zar nije Francuz Voltaire (Volter) poučavao da, i ako ne dijelite nečiju tezu, morate se boriti do smrti za pravo da taj netko bude u mogućnosti da je slobodno izrazi? Čudna zemlja, dakle, Francuska, koja izađe na ulice zbog slobode izražavanja, a dan kasnije kažnjava onoga koji izražava drugačije mišljenje, a to se još i prešućuje. Optužnicom za apologiju terorizma mogli bi se ušutkati ne samo svi glasovi koji kritiziraju neoliberalistički poredak, već i glasovi iz prošlosti.
Priča o atentatu na Charlie Hebdo (Šarli Ebdo) otvara novi ciklus. Niz ograničenja slobode, ali ne samo u ime slobode izražavanja, već i ograničenja slobode u ime svete dogme sigurnosti. Ta dogma može nametnuti pravila koja, u normalnim situacijama, građani ne bi nikada prihvatili, i štoviše, lako bi identificirali njihovu autentičnu autoritarnu i nedemokratsku prirodu. To je ključna točka. Vlast koristi prethodno utvrđene sheme: preko hitnosti i “izvanrednog stanja”, građani se navode da prihvate ono što, u normalnim situacijama ne bi prihvatili.
Kapitalistička pornografija individualnog uživanja bez kočnica, to je najbolje što religija kapitala ima na prodaju
Poslije napada na “Charlie Hebdo”, može se očekivati da će u bliskoj budućnosti uslijediti, pored spomenutog sužavanja slobode, još i: a) učvršćivanje europske ideologije na dugovalnom programu “potrebno je više Europe”, kao rješenja za prevladavanje terorističkih drama, b) novo “humanitarno bombardiranje” (poslije Iraka, Libije, itd.), uvijek u ime terorističke ideologije borbe protiv terorizma, c) novi val klevetanja religija preko ateizma, čedno zvanog sekularizam, kao ideološkog oružja prosvjetiteljskog fundamentalizma koji, iza prividne borbe za sekularizam, brani monoteizam tržišta, a ono treba neutralizirati svaku religiju osim religije kapitala, neoliberalnog popovanja i ekonomske teologije.
Nije neodmjereno kazati da je bilo nepristojno paradiranje ulicama Pariza, u suzama i zagrljajima, onih koji u svojim zemljama ubijaju narod i radnike u ime svetih dogmi “to zahtijeva od nas Europa”. Masakr se već vješto koristi u ime europejske ideologije. I toga će biti još više u bliskoj budućnosti. Već se govori o graničnim kontrolama europskih zemalja. Jedini pozitivan aspekt Europske unije bila je mogućnost kretanja od Berlina do Rima, od Atene do Pariza, itd. Hoće li se i ovo ukinuti? Ne treba to nikoga iznenaditi. Europska unija, u kojoj bi se slobodno kretala samo roba, ali ne i ljudi, bila bi savršena slika današnje neoliberalne Europe – Europe kapitala i banaka.
Ako je u vrijeme rata neprijatelj bio komunizam, sada je on nestao (Berlin, 9. XI. 1989.), novi neprijatelj postaje religija. U stvari, religija je – bilo islamska, bilo kršćanska – prepreka neograničenom širenju robne reforme: religija uči da smisao svijeta nadilazi okvire postvarenog društva, kazuje da je jedino božanstvo ono transcendentno, a ne imanentno (monoteizam tržišta). Religija je moćan faktor otpora kapitalističkoj globalizaciji, zbog čega je danas pod stalnim udarom Gospodina Kapitala.
