Ove se godine navršava dvadeset pet godina otkako su održani prvi višestranački izbori u Hrvatskoj. S njima se krenulo u osamostaljenje Hrvatske i obnovu tržišnog oblika gospodarstva. Nakon tih promjena, očekivalo se oslobađanje kreativnih snaga društva i razvoj demokracije, no ta naša očekivanja, na žalost, nisu se ispunila. Kapitalizam je kod nas doveo do gospodarskog i moralnog rasula, a demokracija je tek u povojima, s čestim ispadima zatucanosti i netolerancije prema drugačijem mišljenju.
Uski sloj bogatih i velik broj siromašnih
Statistički pokazatelji govore da je danas bruto društveni proizvod na razini osamdesetih godina. To znači da u proteklih trideset godina u Hrvatskoj uopće nije bilo razvoja, odnosno blještavi trgovački centri su samo maska iza koje se krije podatak da je većina građana siromašnija nego prije. Računica je jednostavna. Ako je kolač jednak i ako je velik dio tog kolača uzeo uski sloj bogatuna, sirotinji je ostao manji dio. Dogodilo se prema onoj biblijskoj da se onima koji imaju dalo, a onima koji nemaju uzelo. Za takvu analizu ne treba završiti Londonsku školu za ekonomiju i management, već se samo treba osvrnuti oko sebe.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u posljednje četiri godine primanja prosječne obitelji smanjena su za osam tisuća kuna. U isto vrijeme plin je poskupio 31 posto, struja 24 posto, voda 14 posto. Broj nezaposlenih se ustalio na tri stotine tisuća, zimi više, a ljeti manje, i to uz smanjenje broja stanovnika za deset tisuća godišnje i odlazak pretežno mladih na rad u inozemstvo.
Govoriti da za to nije kriv kapitalizam, već divlji hrvatski kapitalizam, za one koji su u toj transformaciji loše prošli nije nikakva utjeha. Hrvatska nema engleski kapitalizam niti ga može imati, već sustav koji odgovara njenoj razini društvenog i gospodarskog razvoja. Pokazalo se da smo bili u zabludi kada smo mislili da je tržišno gospodarstvo čarobni štapić koji će riješiti sve naše probleme. Nije ih riješilo, već ih je produbilo.
Ništa bolje ne stojimo ni s razvojem demokracije. U dvadeset i prvom stoljeću, u najmanju ruku, zvuče čudno riječi Tomislava Karamarka, čelnika stranke koja bi mogla osvojiti naredne parlamentarne izbore, koji kaže da će s dolaskom na vlast u Ustav uvrstiti odredbu kojom će se kanonizirati lik i djelo Franje Tuđmana. O njemu i njegovom razdoblju će se, naime, moći misliti samo onako kako on misli. U moru kojekakvih nedemokratskih ispada spomenimo slučaj varaždinskog psihijatra koji je zbog svog mišljenja o protestu branitelja morao odstupiti sa svog radnog mjesta, a njegova obitelj primila je brojne prijetnje. Ni na takozvanoj ljevici nije idilično. Oni koji misle svojom glavom ekspresno se izbacuju iz stranke ili se smjenjuju s pozicija u gospodarstvu na koje su došli po političkoj liniji.
Tržišno gospodarstvo je u razvijenim zemljama ostvarilo odobre rezultate, kako na gospodarskom planu, tako i na razvijanju pristojnih društvenih odnosa. Hrvatska tu priliku nije iskoristila. Tek joj predstoji dug i težak put, i to u vrijeme kada se kapitalizam suočava sa svojom najvećom krizom nakon Drugog svjetskog rata.
