Pitanje državljanstva je važno pitanje za sve države, kako one male, stvorene na temeljima bivše Jugoslavije, tako i za velike, moćne države. O državljanstvu ovisi veliki broj drugih prava građana, državljana određene zemlje. Kao primjer može se navesti pravo glasa, aktivno i pasivno biračko pravo, plaćanje određenih poreza, pitanje određenih zabrana kretanja na teritoriju druge države, putna isprava, vizni režim i mnoga druga važna prava.
Do početka 90-ih godina 20. stoljeća dvojno državljanstvo je bilo vrlo rijetko. Najveći broj država nije bio opredijeljen za dvojno državljanstvo jer se ono smatralo prijetnjom državnoj suverenosti i izvorom suprotstavljenih obveza i pripadanja što je nerijetko izazivalo nepremostive probleme. Kao mogući problemi spominjala se obveza dvostrukog služenja vojske, dvostruko oporezivanje, dvostruko glasovanje, dvostruko korištenje socijalnih povlastica i dr. Stoga je većina zemalja nastojala ograničavati širenje dvojnog državljanstva, odnosno, nastojalo se suzbiti, a većina država koje su imale mogućnost dvojnog državljanstva temeljila je to pravo građana ili na načelu područja i mjesta rođenja ili na načelu krvne veze, odnosno, podrijetla u situacijama kretanja stanovništva iz jedne države u drugu. Čak su i međunarodni dokumenti bili neskloni prema dvojnom državljanstvu. Liga naroda je 1930. godine je u Konvenciji o nekim pitanjima koja se odnose na sukob nacionalnih zakona obznanila da je „ interes međunarodne zajednice da države članice prihvate da svaka osoba treba imati državljanstvo, ali samo jedno državljanstvo.“ Međutim, potkraj 20. stoljeća bitno se mijenja odnos prema dvojnom državljanstvu.
Dvojno državljanstvo u Europskoj uniji
Vijeće Europe je 1993. godine izmijenilo Konvenciju iz 1963. godine tako da je dodalo novi protokol koji dopušta dvojno državljanstvo, a u svrhu ohrabrivanja jedinstva državljanstva unutar iste obitelji. Vijeće Europe je 1997. godine donijelo Europsku konvenciju o državljanstvu koja državama potpisnicama daje slobodu da odluče hoće li dopustiti dvojno državljanstvo (ili će tražiti od osobe odricanje od prvog državljanstva kada stekne novo). Ovu Konvenciju je Republika Hrvatska potpisala 2005. godine, ali je nije ratificirala. Dvojno državljanstvo je u vrijeme velikih migracija, sa širenjem Europske unije postalo osobito važno za stabilnost i demokratski ustroj Europske unije. Od 28 (s Velikom Britanijom) država članica EU, njih devet (Austrija, Češka, Danska, Estonija, Latvija, Litva, Nizozemska, Njemačka, Poljska) službeno ne dopuštaju dvojno državljanstvo, a među njima u pristupu dvojnom državljanstvu postoje velike razlike.
Još veće razlike prema dvojnom državljanstvu postoje u državama članicama EU koje dopuštaju dvojno državljanstvo. Neke države dopuštaju dvojno državljanstvo svima pod jednakim uvjetima, dok druge povlađuju određene kategorije građana, a neke izrazito otežavaju pristup državljanstvu. Prema istraživanjima koja su objavljena, oko 115 država svijeta u nekom obliku dopušta dvojno državljanstvo. Inače, u teoriji se stalno otvaraju nova pitanja vezana uz dvojno državljanstvo, kao npr.: “Može li jedan čovjek biti građanin dviju država? Ometaju li čovjeka koji ima državljanstvo dva nacionalna identiteta njegovu integraciju? Jesu li dvojna državljanstva za nacionalne vlasti prepreka u borbi protiv terorizma, kriminala i dr.?” Ovdje je interesantno spomenuti Poljsku. Iako građanima Poljske zakon u načelu ne dozvoljava posjed dvojnog državljanstva, posjedovanje druge putovnice se tolerira. Međutim, građani Poljske ne smiju pri tome izbjegavati svoje građanske obveze u Poljskoj pozivajući se na drugo državljanstvo.
Dvojno državljanstvo u Republici Hrvatskoj
Shvaćanje dvojnog državljanstva u politici RH, slično je shvaćanjima dvojnog državljanstva u politikama Švedske i Njemačke, koje dijele jedan bitan zajednički element: dugotrajno etničko shvaćanje nacije i dominantno načelo ius sanguinis (načelo krvne veze ili podrijetla) u određenju državljanstva, a razlikuju se u odnosu prema dvojnom državljanstvu. Hrvatsku “dijasporu” čine ne samo iseljeni Hrvati i njihovi potomci po svijetu, nego u većini, pripadnici hrvatskog naroda koji žive u susjednim državama, najviše u Bosni i Hercegovini, koji se nisu raselili ili iselili iz Republike Hrvatske, nego su tamo oduvijek živjeli i građani su i državljani tih zemalja. Na temelju etničkog shvaćanja nacije, koje je naročito došlo do izražaja uspostavom državne neovisnosti RH, nastala je kategorija tzv. transgraničnih dvojnih državljanstava za građane u susjednim zemljama, a kroz koju se došlo do proširenja nacionalne zajednice izvan granica.
No, već početkom dvadesetog stoljeća, ovakav se pristup dvojnom državljanstvu pokazao vrlo neučinkovit jer su pojedini građani koristili dvojno državljanstvo kako bi izbjegli odgovornost za pravomoćno osuđena kaznena djela u državi stalnog prebivališta prebjegom u državu čije su dvojno državljanstvo posjedovali. Prema dostupnim podacima iz tog razdoblja spominje se A. Jelavić, koji je u BiH pravomoćno osuđen na deset godina zatvora, a odlaskom u RH, zemlju dvojnog državljanstva, nije odslužio kaznu u BiH. Tu su i druga imena vezana uz pretvorbu i privatizaciju i s tim u vezi kaznenim djelima počinjenim u Hrvatskoj, koji su koristeći dvojno državljanstvo BiH izbjegli hrvatskom pravosuđu. Sada je pitanje kaznene odgovornosti za pravomoćno osuđene građane s dvojnim državljanstvom uređeno bilateralnim sporazumom s BiH, međutim, ako presude nisu pravomoćne, omogućeno je da se korištenjem dvojnog državljanstva i dalje bude na slobodi, sve dok postupak traje. Tako se događa upravo suprotno od onoga što bi uređena država trebala omogućiti svojim građanima. Tako su građani državljani RH u nepovoljnijem položaju od državljana u „dijaspori“, jer nemaju dvojno državljanstvo koje bi im omogućilo život na slobodi u drugoj državi ako su nepravomoćno osuđeni na kaznu zatvora dužu od pet godina.
Za građane s dvojnim državljanstvom očito i dalje vrijedi maksima: „Dvojno državljanstvo može biti spas u zadnji čas“ ma koliko se ti građani, prema etničkom shvaćanju nacije, zaklinjali na pripadnost i državljanstvo RH.
