Nedavno, točnije, 2015. godine, Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje proveo je istraživanje preko online upitnika u kojemu je sudjelovalo oko tri tisuće osoba starih od 18 do 30 godina, od čega 77% žena i 23% muškaraca. Istraživanje je provedeno u okviru projekta „Za rad spremni“, a pokazalo se da je ono već tada najavilo pravi egzodus mladih iz Hrvatske. Prema tom istraživanju, 53% mladih je razmišljalo o preseljenju u inozemstvo, a čak je 66% zaposlenih mladih potvrdilo da ne mogu živjeti od svoje plaće koju zarađuju, nego da im financijski pomažu roditelji. Rezultati jednog drugog istraživanja, „Mladi na tržištu rada“, pokazali su da je 65% ispitanih nezaposleno, a da 60% zaposlenih mladih prima plaću ispod hrvatskog prosjeka. Samo 35% mladih bilo je zaposleno na ugovor na neodređeno vrijeme, a ostali su bili zaposleni na nestalnim i nesigurnim poslovima. Zbog toga je više od polovice mladih ispitanika navelo kako osjeća stalnu uznemirenost, nesigurnost i zabrinutost za svoju budućnost. Većina mladih ispitanika navodila je kako nisu zadovoljni kvalitetom svojeg života, a oni koji su zaposleni, izražavaju strah da će posao izgubiti i da se više neće moći zaposliti. Mnogi od njih navodili su nemogućnost financijskog osamostaljenja od primarnih obitelji zbog nedovoljnih sredstava i preopterećenosti poslom.
Razlozi za iseljenje
Iako je u svim dosadašnjim istraživanjima, glavni razlog za iseljavanje mladih bio vezan za dobivanje posla i visinu plaće te mogućnost napredovanja, daljnju edukaciju i bolje radne uvjete, neki su izražavali svoje razočaranje i u odnosu na područje ljudskih prava i političku korupciju. Zbog toga se uporno inzistiranje političara da „treba otvoriti radna mjesta za mlade“ već dulje svodi na paralelan sustav u kojemu se stručno osposobljava mlade, obrazovane kadrove, koji ne ulaze u tržišnu utakmicu, u svijetu rada, jer ne sklapaju ugovore o radu u skladu s propisanom procedurom. Iako su mnogi među njima prihvaćali biti dio sustava „stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa“ i pokazali su se kao vrijedni i stručni mladi kadrovi, za njih, nažalost, nije bilo potrebe na tržištu rada i u nacionalnom gospodarstvu.
Politika poslodavaca koji se stalno žale na nedostatak mladih i obrazovanih stručnjaka nije niti u ovom pogledu moralna, jer nisu spremni stručni rad platiti po stvarnoj, tržišnoj cijeni. Ulaskom Hrvatske u EU otvorile su se nove mogućnosti za zapošljavanje stručnih, mladih kadrova, koje su iskoristili uglavnom mladi takvog profila. Samo u 2015. godini iz Hrvatske je emigriralo više od 30 000 građana, uglavnom mladih u potrazi za poslom, ali i ljudskim dostojanstvom temeljenom na vrijednostima koje donosi rad. Od toga je najveći dio pronašao svoju egzistenciju u Njemačkoj (prema podacima Državnog zavoda za statistiku 41,6%). Tako je Republika Hrvatska preuzela prvo mjesto među zemljama iz kojih se iseljavaju mladi obrazovani kadrovi u Njemačku (ranije su to bile Bosna i Hercegovina i Srbija). Egzodus se nastavlja i dalje, a u Hrvatsku se doseljava sve više stanovnika upravo iz Bosne i Hercegovine, vidjevši u njoj svoju „obećanu zemlju“.
Hoće li kurikularna reforma spriječiti egzodus mladih?
Iako je obrazovni sustav Hrvatske stalan razlog političkog previranja (a ponekad i lomova), treba reći da on nikako ne može snositi krivnju za egzodus mladih. Ako oni, u čije je obrazovanje država uložila veliki novac, nisu potrebni ovdje, a potrebni su u drugoj državi, to nam govori da je gospodarski sustav sazdan na posve drugim osnovama, i ne cijeni dovoljno ni ljudske, ni obrazovne, ni stručne vrijednosti. Na slučaju AGROKORA razotkriven je razlog za egzodus mladih iz Hrvatske. Paradržavni gospodarski model, premrežen političkim klijentelizmom od banaka do Uprava, „snalaženje“ i uvođenje gospodarske prakse koja svoj procvat doživljava kada je najviše dužna, gubitak teško izdvojenog novca u drugi stup, neodgovornost za upravljanje privatnim, a kamoli društvenim, kupovanje vrijednosti koje se ne mogu kupiti u moralnom društvu, propuštanje nesposobnih na račun sposobnih i dr. Sve to dovelo je do urušavanja politike, političara, poduzeća, morala, a za mlade i do urušavanja nade u bolje sutra. Da postoji imalo vjere kako će se uskoro nešto promijeniti, većina mladih bi ostala graditi i raditi u svojoj zemlji. No, izgleda da je napuštaju samo iz jednog razloga, jer više nemaju nade. Ni najbolja kurikularna reforma tu neće pomoći, jer nada umire posljednja.
