Sindikaliziranost modernog europskog radništva i u suvremenim uvjetima vezana je za tip društvenog poretka i vladajuću socijalnu atmosferu. Jednako tako razina socijalnog dijaloga i socijalna pozicija sindikata vezane su uz razinu sindikalne gustoće i sposobnost mobiliziranja radnika.
Razine sindikalne gustoće uvelike se razlikuju u zemljama Europske unije plus Norveška, od preko 70 posto u Finskoj i Švedskoj, do 8% u Francuskoj. Međutim, gustoća nije jedini pokazatelj sindikata sposobnost mobiliziranja radnika. U većini zemalja članstvo u sindikatu u posljednjih nekoliko godina je u opadanju, a čak je evidentno da ne prati kretanje broja zaposlenih, što se i u razvijenim zemljama u srazu s drugom stranom u suvremenoj kapitalističkoj revoluciji sve više percipira kao slabljenje moći sindikata i pomanjkanje interesa za sindikatom, poglavito u tranzicijskim zemljama članicama Europske unije. Većina europskih država ima nekoliko suprotstavljenih sindikalnih središnjica, često podijeljenih na političkoj osnovi, iako su ideološke razlike sada u biti manje važne nego u prošlosti.
Sindikalna gustoća
U pogledu na sindikalne snage, ključno polazište je ono u kojem je razina gustoće sindikata, definirana kao omjer zaposlenika koji su članovi sindikata i ukupnog broja zaposlenih. U nekim zemljama podaci o sindikalnoj gustoći se prikupljaju kao dio širih istraživanja tržišta rada. U drugim se izvode iz podataka od strane sindikata samih. Podaci o gustoći, osobito ako dolaze iz evidencije članstva, nisu uvijek precizni, bilo zato što sindikati sami ne objavljuju detaljne podatke, ili zato što je u objavljene podatke uključen udio članova sindikata koji nisu zaposlenici. U nekim slučajevima ovi članovi su umirovljenici, a u nekim slučajevima i studenata, a u nekim drugim slučajevima su nezaposleni. Međutim, elementi procjene su uključeni za svaku zemlju, a navedeni podaci u tablici stoga mogu odstupati za ± 10%.
Brojke pokazuju jasno velike razlike u razinama sindikalnog članstva, u rasponu od 74% zaposlenih u Finskoj i 71% u Švedsko,j na 9 posto u Litvi i 8% u Francuskoj. Međutim, odmah se mora napomenuti da sindikalno članstvo nije jedini pokazatelj sindikalne snage. U Španjolskoj, primjerice, podrška sindikatima pokazuje i velikim brojem glasova koje dobivaju u izborima za radnička vijeća, ili u Francuskoj gdje su sindikati u više navrata pokazali da su usprkos niskim razinama članstva su u stanju mobilizirati radnike u masovnim štrajkovima i demonstracijama za veliki učinak.
Prosječna razina članstva u cijeloj Europskoj uniji, ponderirana broju zaposlenih u različitim državama članicama, iznosi 23%. Prosječna se održava niz relativno niske razine članstva u nekim većim državama EU, Njemačka sa 19 posto, Francuska s 8%, a Španjolska s 16 posto i Poljska s 15 posto. Tri najmanje članice, Cipar, Luksemburg i Malta, imaju razine i iznad prosjeka.
Tri Nordijske zemlje Danska, Švedska i Finska su na vrhu tablice sa oko 70 posto svih radnika u sindikatima. U drugom dijelu to je zato što, kao u Belgiji – što je također iznad prosječne razine gustoće sindikata – nezaposlenost i ostale socijalne naknade u pravilu se isplaćuju kroz sindikate, iako nedavne promjene u švedskom sustavu naknada za nezaposlenosti ima negativan utjecaj na članstvo u sindikatu. Međutim, visoka gustoća članstva sindikata u nordijskim zemljama također odražava pristup u kojem radnik vidi sindikalno članstvo kao prirodni dio posla, kako je prikazano na relativno visokim udjelom zaposlenih – oko 53 posto – koji su članovi sindikata u Norveškoj, gdje se nezaposlenost ne plaća preko sindikata.
Drugdje su se sindikati morali suočiti s više neprijateljske klime i to je vidljivo u nekim od novijih zemalja članica EU u srednjoj i istočnoj Europi, koji se u pravilu imaju niže prosječne razine članstva. Osam od 10 država u ovom položaju su na razine sindikalne gustoće ispod prosjeka EU, uključujući i najveće. Poljska, gdje je 15% zaposlenih procjenjuje se da su članovi sindikata. Samo je Slovenija, sa sindikalnog članstva na 30 posto zaposlenih, i Rumunjska, gdje je gustoća sindikata procijenjena je na 33 posto (iako sindikalni izvori govore oko 50 posto) su u gornjoj polovici tablice.
Međutim, ako su razine članstva vrlo različite, smjer u kojem se kreće je manje tako. Samo osam država od 27 članica EU plus Norveška – Belgija, Cipar, Irska, Italija, Luksemburg, Malta, Norveška i Španjolska – zabilježile su dobitak u među članovima sindikata zaposlenih u posljednjih nekoliko godina, te u većini tih zemalja, taj rast nije zadržao korak s ukupnom rastom zaposlenosti, što znači da je gustoća sindikata u silaznom trendu. Dvije iznimke čini se da su Irska i Italija. U Irskoj članstvo se postupno povećava do 2008, iako je palo zbog gospodarske krize u 2009. Međutim, ukupna zaposlenost, kojoj je prethodni rast bio brži, pada brže, pa je sindikalna gustoća porasla u Irskoj od 32 do 34 posto između 2007 i 2009. U Italiji sindikalno članstvo i dalje postupno raste, čak i uz ukupni pad zaposlenosti, što je dovelo do povećanja gustoće sindikata u 2010.g.
U ostatku EU broj ukupnog sindikalnog članstva je pao. Gubici su najjasniji u državama u srednjoj i istočnoj Europi, gdje su industrijsko restrukturiranje i temeljna promjena u ulozi sindikata imali veliki utjecaj. No, također je vidljiv veliki pad članstva u zemljama zapadne Europe. U Njemačkoj, je na primjer, glavna sindikalna konfederacija, DGB, izgubila 48 posto svojega članstva od svog vrhunca u 1991, iako su najveći gubici bili u bivšoj Istočnoj Njemačkoj. Slično tomu, u Portugalu, sindikati su izgubili članove, iako su brojke manje precizne. U Velikoj Britaniji, gdje su sindikati pretrpjeli velike gubitke u 1980-im i prvoj polovini 1990-ih, članstvo se više ili manje stabiliziralo, iako je došlo do stanovitog pada sindikalne gustoće. Glavni razlog zašto su podaci za članstvo sindikata u Velikoj Britaniji bili bolji u posljednjih nekoliko godina je rast zaposlenosti u javnom sektoru, gdje su sindikati jači.
Veća gustoća sindikata u javnom nego u privatnom sektoru je zajednički faktor u većem dijelu Europe i istoka i zapada. U Francuskoj, primjerice, službeni podaci koji pokrivaju razdoblje od 2001. do 2005. pokazuju da 15,2% onih koji su izravno zaposleni u javnom sektoru su u sindikatima, u usporedbi sa samo 5,0 posto u privatnom sektoru. U Poljskoj, istraživanjem u 2008 utvrđeno je da je sindikalno članstvo najviše 25 posto u obrazovanje, znanost i zdravstvo, koji su uglavnom u javnom sektoru. Slično tome, u Švedskoj, najviša razina članstva je u dijelu javnog sektora, lokalne i regionalne uprave, koja ima gustoću 85% i 83% za manualnih radnika, dok je najniža razina od članstva u dijelu privatnih usluga, trgovina na veliko i distribucije, gdje je gustoća 59% za ručno i 57% za ne-fizičke radnike. U Nizozemskoj sindikalna gustoća je najveća u javnoj upravi – na 36 posto, dok je u hotelima i ugostiteljskim objektima samo 11% (podaci za 2009).
Zemlje EU + Norveška
Zemlje prije velikog proširenja Tranzicijske zemlje
+ Norveška Finska 74% Rumunjska 33%
Švedska 71% Slovenija 30%
Danska 67% Bugarska 20%
Cipar 55% Češka 17%
Norveška53% Mađarska 17%
Belgija 52% Slovačka 17%
Malta 48% Poljska 15%
Luksemburg 37% Latvija 14%
Italija 35% Estonija 10%
Irska 34% Litva 9%
Austrija 28% Hrvatska 31%
Velika Britanija 27%
Grčka 24%
Nizozemska 22%
Njemačka 19%
Portugal 19%
Španjolska 16%
Francuska 8%
Zemlje prije velikog proširenja Tranzicijske zemlje – prosjek 18%
+Norveška- prosjek 38% Skandinavske zemlje – prosjek 66%
EU + Norveška – prosjek 28%
٭
Postotak sindikalne pokrivenosti se značajnim dijelom zasniva na procijeni te je stoga moguća pogreška od ± 10%
Sindikalne strukture
Sindikalne središnjice vrh strukture sindikata na nacionalnoj razini, organizirani su na različite načine. Postoji samo pet država u kojima postoji jedna konfederacija sindikata za sve, ili gotovo sve, članove sindikata. To su Austrija, Irska, Latvija, Slovačka i Velika Britanija, ali nešto jako blizu ovog obrasca nalazi se u Njemačkoj i Grčkoj. U Njemačkoj, kao dominantna konfederacija je DGB, postoji još jedna konfederacija – DBB – okuplja znatan broj radnika u javnom sektoru, a mnogo manje je kršćanska konfederacija. U Grčkoj, jedna konfederacija – GSEE – organizira privatni sektor, dok je druga – ADEDY – organizira javni sektor.
U pet država u sjevernoj Europi, Danska, Finska, Norveške i Švedske, te, u manjoj mjeri Estoniji, podjele između središnjica su vezane uz rad i razinu obrazovanja. Tako postoje različite konfederacije koje okupljaju organizirane udruge fizičkih radnika, ne-fizičkih radnika i onih s različitim diplomskim razinama obrazovanja. Najveći uzorak su zemlje u kojima postoji veći broj središnjica, čiji je rivalstvo barem u početku bio politički ili religiozni. To je pozicija u 16 zemalja, Belgija, Bugarska, Cipar, Češka, Francuska, Mađarska, Italija, Litva, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovenija i Španjolska. Ovim zemljama svakako valja pribrojiti i Hrvatsku, jer je ovom prilikom promatrana kao članica EU, u skupini tranzicijskih zemalja članica.
Često rivalstvo sindikalnih središnjica
Međutim, osnova za podjelu između suparničkih konfederacija varira u različitim dijelovima Europe. U Zapadnoj Europi i Sredozemlju otoku država, najvidljivija linija podjele je između konfederacija čije su se razlike pojavile u nekim slučajevima za vrijeme Hladnog rata, a u nekim drugim slučajevima treba se vratiti mnogo dalje. To je slučaj, na primjer, u Belgiji, Francuskoj, Italiji i Portugalu, kao i na Cipru i Malti, iako u većini tih zemalja političke veze koje su dovele do početnog antagonizma imaju tendenciju slabljenja tijekom vremena. U Srednjoj i Istočnoj Europi, jedan od ključnih uzroka podjela između središnjica koje su se pojavile od reformirane službene sindikalne strukture komunističkog razdoblja, kao što su KNSB u Bugarskoj ili OPZZ u Poljskoj, i onih čije je utemeljenje izraslo u opoziciji vlasti, tada – Podkrepa u Bugarskoj i NSZZ Solidarność u Poljskoj, je u konceptu poimanja biti i zadaće sindikata.
Postoje i druge složenosti. U Italiji, Španjolskoj i Luksemburgu, postoje važne skupine sindikalista u određenim industrijskim federacijama – u financijskom sektoru u Italiji, u javnoj upravi u Španjolskoj, a u financijama i javnoj upravi u Luksemburgu. U Sloveniji i Mađarskoj sindikalne središnjice podijeljene su po političkoj i industrijskoj liniji. U Nizozemskoj, FNV, je nastao spajanjem socijalističke i katoličke središnjice, i CNV, koji dolazi iz protestantske tradicije, postoji i treći konfederacija, MHP, koja je izvorno bio postavljen za zastupanje višeg osoblja . U Španjolskoj postoje važne središnjice sindikata, koje su podijeljene isključivo na temelju regionalnog osnova, odražavajući potražnju za većom autonomijom i ponekad, neovisnosti.
Bilo je malo naznaka da će ove organizacijske podjele nestati u skoroj budućnosti. Pokušaji, u Rumunjskoj i Litvi u 2007, da se formiraju nova savezništva između sindikalnih konfederacija, s mogućnošću eventualnog spajanja nisu dale rezultata, a razgovori o spajanju između CFE-CGC i UNSA u Francuskoj u 2008. i početkom 2009. također nije rezultata u postizanju sporazuma.
Spajanje sindikata
Nasuprot tome, u novije doba jača svijest o potrebi spajanja sindikalnih konfederacija Neki od najvećih sindikata u Europi su izravni proizvodi udruživanja u posljednjih 10 godina. Oni uključuju Verdi – sada drugi po veličini sindikat u Njemačkoj, koji je utemeljen u 2001, Fagforbundet – najveći sindikat u Norveškoj, formirana u 2003, 3F – najveći sindikat u Danskoj, formirana u 2005, Unionen – drugi po veličini sindikat u Švedskoj, koji je nastao u 2008. U novije vrijeme, PRO-GE, drugi po veličini sindikat u Austriji, bio je rezultat spajanja u 2009.
Međutim, iskustvo iz Finske, gdje dva odvojena spajanja u 2009. i 2010. nisu uspjela proći kako je planirano, a samo neki od sindikata uključenih u pregovore o spajanju konačno su se pristali spojiti, ukazuje na potencijalne probleme koji su uključeni u dovođenju sindikata zajedno u jedinstvenu organizaciju.
U svakom slučaju, u nekim zemljama, struktura ne temelji se na jakim pojedinim sindikatima koji djeluju kroz grane na lokalnoj razini – Situacija u Njemačkoj i Velikoj Britaniji na primjer. Umjesto toga, osnovna jedinica je pojedinac na radnom mjestu, sindikat koji se zatim spaja s drugim sličnim tijelima u industrijske saveze ili regionalnih sindikalnih skupova, koji je zauzvrat grade respektabilne nacionalne konfederacije. Primjeri toga uključuju sindikate u Poljskoj, osim Solidarność, kao i Francuska, Rumunjska, Portugal i Grčka.
Hrvatski sindikalni pokret je sa svojim članstvom i strukturom takvom kakva jest (285 sindikata registriranih na nacionalnoj razini s pravom i obvezom kolektivnog pregovaranja, zajedno s lokalnim sindikatima ukupno oko 680 sindikata i pet sindikalnih središnjica) definitivno dio europskog sindikalnog pokreta.
