Danas radnički pokret postoji više kao nostalgična uspomena, nego kao realna snaga društva. Vlasnici kapitala, posebno financijskog, izbombardirali su globalne društvene odnose, atomizirali tržišta na autarhične manje cjeline, koje vegetiraju “na aparatima”, iščekujući slamku spasa od onih koji su ih gurnuli u provaliju! Za one na vrhu vladajuće piramide, koji su generirali ekonomsku krizu, “nema zime”, njihovo je carstvo i zemaljsko i nebesko. Nema (zasad) društvene i političke snage koja bi rekla DOSTA! Svatko se koprca u svome zagušljivom parcijalnom interesu i očekuje spasenje koje (jednoga dana) “mora doći”! Kada, od koga i kako, to nitko ne zna. Hoće li spas stići s neba ili sa zemlje? Tu dileme ne bi trebalo biti. Povijest je puna primjera koji jasno ilustriraju što se događa kad socijalni čir nabuja do granice koja počinje pucati, izbacujući, poput lave, krv, znoj i jauke. Nastaje kataklizma u kojoj glad i žeđ ne pitaju za krivdu i pravdu. Bujica ruši sve pred sobom. Cilj opravdava sredstvo. A cilj je kruh i prava na život dostojan čovjeka.
Sindikati poslodavcima i vlastima samo smetaju!
Kroz gotovo cijelo dvadeseto stoljeće radništvo i njihove sindikate krasio je slogan “Radu čast i vlast”. U tome je sloganu sadržan cilj i program radničke klase za oslobođenje rada. I kada su, nakon teških borbi i revolucija, napokon stigli na “drugu obalu” i došli na vlast, onda nisu znali što bi s njome. Tek su tada shvatili koliko žrtava donese jedan poraz, a koliko tek pobjeda! Naučeni da od svoga postanka budu nadničari i sluge, radnici nisu znali organizirati svoju vlast, pa su je dali svojoj birokraciji. I tu je bio kraj njihovim nadanjima o novome životu, koji će krasiti sloboda, jednakost i socijalna pravda. Jer – birokracija je uvijek, manje ili više, ista: ona je otuđeni dio radničke klase, koja supsumira i čast i vlast. A radnik samo formalno predstavlja kamen-temeljac nove, tzv. narodne vlasti.
Otkako su “sloboda i demokracija” preplavile cijelu Europu, nicali surda: što ih je bivalo brojčano sve više, snaga im je (via facti) postajala sve slabija. Zašto? Zato što ih razjedinjenost uništava do dana današnjega. Divide et impera i ovdje pokazuje svoje zube, tako da parcijalno pokazuje dominaciju nad općim i zajedničkim.
Takvi, razjedinjeni i brojčano prepolovljeni sindikati, smetaju i poslodavcima i vlastima. Socijalni dijalog sve se više svodi na uređivanje socijalnih uvjeta rada radnika pomoću uredbi sa zakonskom snagom, a kolektivni interes zaposlenih, izražen preko i kroz sindikate, gura se u stranu, kao remetilački faktor. Kolektivni pregovori između sindikata i poslodavaca nastoje se potpuno minimalizirati, zamjenjujući ih internim pravilnicima, što ima za posljedicu stalno smanjivanje radnih prava radnika.
Hrvatska tako, korak po korak, klizi iz socijalne države u “dirigiranu demokraciju”.
Razotkrivanje zaborava
Umjesto slogana “Radu čast i vlast”, danas je na snazi “Kapitalu čast i vlast”! Mnogi su se (naivno) ponadali kako će u kapitalizmu svi postati bogati kapitalisti, a nitko neće biti siromašni radnik. Kao da već dvjesto godina kapitalizam jednima (manjini) donosi, a drugima (većini) odnosi. Zamka je u tome da se ljudi nadaju kako će brzo uskočiti među bogatu manjinu, jer, kako kažu, “svi imaju šansu”! Imaju, dakako, ako im se ukaže prilika, i ako to hoće, od drugoga nešto uzeti, oteti, ugrabiti, zagrabiti. Uzimanje je dominantna riječ kapitalizma, a davanje rijetka, svedena na iznudu.
Nema i neće biti socijalne države bez pravednoga rješavanja pitanja vlasništva, izvorišta svih problema u kapitalizmu. Zašto se samo privatno vlasništvo uzdiže na pijedestal uzvišenoga i nedodirljivoga? Zašto ne dopustiti svim oblicima vlasništva (ima ih sedam), da se ravnopravno natječu na tržištu, pa tko preživi!? Zar današnju ekonomsku krizu nije prouzročilo privatno vlasništvo? U čijim su rukama banke, velike i male, i financijski kapital u njima!?
