Kvaliteta života svakog čovjeka ovisi o tome koliko je on radom ostvario svoje životne predispozicije i u kolikoj je mjeri radom postigao samoostvarenje. Stoga je osnovno pitanje o ljudskom radu ujedno i pitanje kvalitete radnog života. Upravo na ovakvoj, humanističkoj tezi izgrađen je tzv. “europski socijalni model“.
Ljudski rad, povijesno gledano, ima višestruko značenje u životu svakog pojedinca. Rad nije samo izvor ekonomske sigurnosti i egzistencije, rad ima i mnoge druge važne funkcije u životu svakog čovjeka. On prije svega ima socijalnu funkciju jer omogućuje ljudima društvenu interakciju, uspostavu društvenih odnosa, prijateljstava i sl. Rad nadalje, određuje društvenu ulogu, status i prestiž, ali je ujedno i izvor slobode pojedinca i samopoštovanja svakog čovjeka.
Kvaliteta života svakog čovjeka ovisi o tome koliko je on radom ostvario svoje životne predispozicije i u kolikoj je mjeri radom postigao samoostvarenje. Stoga je osnovno pitanje o ljudskom radu ujedno i pitanje kvalitete radnog života. Upravo na ovakvoj, humanističkoj tezi izgrađen je tzv.“europski socijalni model“ kojI je osnova proklamirane socijalne politike u Europskoj uniji (European Commission 2001), a temeljni cilj Međunarodne organizacije rada (ILO) jest „da ženama i muškarcima omogući pristojan i produktivan rad u uvjetima slobode, jednakosti, sigurnosti i ljudskog dostojanstva“ ( ILO 1999, 3).
„Kvaliteta radnog života“
Težnja za humanizacijom rada pojavila se početkom prošlog stoljeća kao reakcija na teške uvjete tadašnjeg industrijskog rada. No, pojam „kvaliteta radnog života“ se tada nije koristio. On se pojavljuje u onom trenutku kada su u Europi već stvoreni socijalni standardi za obavljanje rada i kada su na razini Međunarodne organizacije rada usvojene Konvencije koje su ujedno predstavljale i osnovne standarde ljudskih prava (Konvencija broj 87.,o slobodi organiziranja u sindikate i Konvencija broj 98, o kolektivnom pregovaranju). Međutim, pojam „kvaliteta radnog života“ je dobio niz različitih znanstvenih definicija koje nisu jednoznačne. Dok neke definicije kvalitetu radnog života vide kao stupanj u kojemu pojedinci mogu radom koji obavljaju obogatiti svoje osobne živote (Bussiness Dictionary, com 2008), druge definicije kvalitetu radnog života promatraju kroz mogući ekonomski efekt, povećanom motivacijom i produktivnošću (European Commission 2006).
No u zakonodavstvu EU ipak je korištena definicija koja nerazdvojno povezuje kvalitetu radnog života s kvalitetom života općenito. U vrijeme socijalnog blagostanja i ekonomskog prosperiteta paralelno su se razvijala socijalna prava, socijalno i radno zakonodavstvo EU sa kvalitetom radnog života i osobne sreće i blagostanja. U tom su vremenu nastali mnogi važni dokumenti EU koji su ujedinjenu Europu odredili kao mjesto socijalno-tržišnog gospodarstva, mjesto socijalnog dijaloga, razvijenog bipartizma i tripartitnih odnosa, mjesto sudjelovanja radnika u odlučivanju, mjesto uređenih radnih odnosa, čovjeku prihvatljivog radnog vremena, poštivanja sindikata, instituta kolektivnog pregovaranja i kolektivnih ugovora, mjesto u okviru kojega se njeguju i razvijaju ljudska prava i jednakost, mjesto na kojemu nije poželjan bilo koji oblik diskriminacije.
Takvo mjesto je naravno, imalo svrhu da radnicima osigura kvalitetu radnog života, bez straha za radno mjesto, bez straha za egzistenciju. U europskoj koncepciji kvalitete rada i zaposlenja, među deset glavnih ciljeva, na drugom mjestu se navodi da „ljudi trebaju biti u mogućnosti razviti u cijelosti svoje potencijalne sposobnosti„ (European Commission 2001,11). Takav, socijalni model, poželjan je i siguran u uvjetima gospodarskog rasta i prosperiteta. Sve dok postoji rast ili mogućnost redistribucije dobara unutar zemalja, proklamirani socijalni model i kvaliteta radnog života nije bio upitan.
No, društvo se mijenja. Europska unija ne postoji kao izolirani skup zemalja koje su imune na vanjsko okruženje. Proklamirani ciljevi socijalno-tržišnog razvoja i gospodarstva su održivi sve do trenutka dok je moguće raznim paneuropskim transferima omogućiti nacionalno prilagođavanje članica. Međutim, upravo u najrazvijenijoj fazi europskog socijalnog modela, krajem 20. i početkom 21. stoljeća intenzivno se razvija i svijet preplavljuje Globalizacija.
Što je Globalizacija
Iako se Globalizacija doživljavala kao neko novo doba sa vrlo značajnim promjenama naročito u redistribuciji rada i kapitala od koje su svi nešto očekivali, nitko zapravo nije znao što je to što ona donosi. Vrijeme Globalizacije je uglavnom započelo kao očekivanje „nečega“ za što nitko nije znao što bi trebalo biti. Uz pojam Globalizacije se istovremeno javlja i pojam „Globalne ekonomije“ koja isto kao i Globalizacija nema jasno definirano značenje.
Što je u osnovi, Globalizacija? Prema jednoj definiciji, „Globalizacija je višestrukost povezanosti država i društava koji čine moderni svjetski sustav, fenomen prema kojemu događaji, odluke i aktivnosti s jedne strane svijeta znatno utječu na udaljene osobe i društva„ (Bednarek, 1998:215).
U društveno-političkom smislu, Globalizacija označava rezultat dosljedne primjene neoliberalnih političkih razmišljanja koji tržišne snage pretpostavljaju državnoj intervenciji. Takvo poimanje Globalizacije isključuje nacionalne granice država jer ih smatra prijetnjom globalizaciji. U Globalizaciji država mora ostati nezamjetna, osim u dijelu koji pomaže razvoj globalizacije. U globalnom sustavu se brišu granice nacionalnih i regionalnih sustava. Dolazi do novih shvaćanja pravnih, ekonomskih i društvenih identiteta kako ih vidi suvremeni kapitalizam u kojem se organiziraju multinacionalne kompanije sa ciljem da uz minimalne proizvodne troškove postignu najveći profit.
To je smišljen proces
Globalizacija je u osnovi suprotstavljena osnovnim, tradicionalnim shvaćanjima razvoja gospodarstva koje je prevladavalo u članicama EU. Međutim, iako je naizgled, širenje globalizacije stihijski proces, to nije tako. Ona ne nastaje „sama od sebe“. Ona znači svjesnu i namjernu promjenu postojećeg stanja. U rušenju nacionalnih infrastruktura, globalizacija se koristi upravo infrastrukturom te države. Globalizacija radnu snagu tretira kao globalnu kategoriju koja utječe na ponudu radne snage na nacionalnim tržištima rada, na zapošljavanje, plaće, radne uvjete, sindikalnu organiziranost i dr. Globalna tržišta radne snage postaju zapravo fleksibilna tržišta rada, te tako direktno utječu na nacionalna tržišta rada i fleksibiliziraju nacionalnu radnu snagu pojedinih država. Takvom sustavu se neminovno prilagođavaju i nacionalna zakonodavstva na način da se radni odnosi mijenjaju sa težnjom da se i oni učine fleksibilnim.
Globalna konkurencija radnika
Isto tako, mijenjaju se granice tradicionalnog sindikalnog organiziranja na način da se sindikalni pokret ne može prilagoditi brzini transnacionalnih promjena, sindikalne organizacije slabe, uvjeti se mijenjaju velikom brzinom koju akteri pojedinih društava ne mogu dosljedno pratiti. Promjene u području takvog, globalnog ekonomskog integriranja polako su dovele u pitanje i same institucionalne okvire radnog prava, ali su se oni, unatoč napadima izvana, do danas ipak održali. Razlog tome je daleko veća mobilnost kapitala i novih tehnologija nego što je mobilnosti radne snage. Osim toga, međunarodni propisi koji su trebali pripomoći razvoju globalizacije nisu dali određene rezultate, a i sindikati koji predstavljaju uglavnom nacionalne interese radnika nisu izašli iz svojih nacionalnih okvira. Ali, unatoč sačuvanim nacionalnim institutima ranog prava, sami radni odnosi su globalizirani.
Globalizacija, upravo zbog svojih interesa suprotstavlja radnike koji su donedavno dijelili iste interese i ciljeve i stavlja ih u položaj međusobnih konkurenata. Istovremeno sa globalizacijom ne nastaje neka nova kategorija radnog prava koja bi transnacionalno uredila radne odnose, te dolazi do novog oblika tzv. globalnog rada koje je bez regulative. Globalno postaje fleksibilno, odnosno, neoliberalno i to je sve.
Ovakav koncept ekonomskog i društvenog razvoja zahvatio je i vrlo tradicionalne države ujedinjene u EU. Iako su stavovi država članica svoj povijesni doseg ostvarili u mnogim dokumentima, u praksi je globalizacija djelovala i na nacionalne sustave država EU i polako ali sigurno nagrizala čvrste socijalne temelje i mijenja kvalitetu radnog života. Ali, globalizacija mijenja i tradicionalne trendove stalnog rasta koji je ostvaren nakon 2. svjetskog rasta. Proizvodnja u globalnim uvjetima više ne može rasti da bi osigurala daljnji rast prava radnika, te se događa trend smanjivanja prava radnika u sve većem obimu, što konačno, zahvaća sve članice EU. Recesija, koja je zahvatila globalno gospodarstvo i prelila se na cijeli svijet, dodatno je oslabila stabilne ekonomije i stvorila novi sloj obespravljenih radnika koji masovno gube posao. Osim toga zemlje koje imaju svoje ishodište prava u socijalnom modelu teže se prilagođavaju promjenama u recesiji. Krajem studenog 2012. godine zabilježena je rekordna nezaposlenost u Europskoj uniji od 11,7% sa daljnjim trendom rasta. U 27 članica Europske unije u listopadu 2012. godine bilo je 25 913 milijuna ljudi od čega njih 18 703 milijuna u eurozoni. Od toga, najviše zabrinjava visoka stopa nezaposlenih među mladima do 25 godina starosti. Među pojedinim zemljama članicama EU-a najniže stope nezaposlenosti bilježile su se u Austriji ( 4,3% ), a najviša je zabilježena u Španjolskoj ( 26,2%) i Grčkoj ( 25,4% u kolovozu 2012.g. ). Najniža stopa nezaposlenosti među mladima bila je u Njemačkoj ( 8,1%) a najviša u Grčkoj ( 57% u kolovozu 2012.g. ). Ovako visoke stope nezaposlenih mijenjaju tržišta rada, dolazi do većih mobilnosti radne snage, ali i potencijalnih opasnosti od čestih sukoba, dugotrajnih štrajkova, društvene i političke nestabilnosti i dr.
Boriti se za Europski socijalni model
U uvjetima snažne recesije i promjenama koje su uzrokovane globalizacijom države članice EU, još uvijek se snažno odupiru rušenju socijalnog modela koji je sustavno i planirano građen godinama i koji je s ponosom EU isticala kao najveću vrijednost. Pritisnute recesijom, neke države mijenjaju svoje pravne institute, sindikati se prilagođavaju novim uvjetima, nestaje san o blagostanju, napadnute su čvrste vrijednosti a stvara se i novi okvir za rad, koji za sada nema jasno značenje niti ime. U takvim je uvjetima sigurno prednost biti u zajedništvu, u borbi za tradiciju i dosegnute vrijednosti, što unatoč svim poteškoćama čini EU. Ostati po strani, značilo bi biti na vjetrometini globalizacije koja poznaje samo neoliberalni model rada i koja naprosto vreba sve što zahvati.
Europski socijalni model ima svoju čvrstu tradicionalnu točku, svoj povijesni razvoj i svoju budućnost unatoč svim postojećim preprekama. To je opredjeljenje osnivača EU, to je cilj, misija i vizija svih zemalja članica EU. Borba za kvalitetu radnog života je na tragu borbe za održavanje europskog socijalnog modela. On je možda nagrižen i poljuljan globalizacijom, ali je u osnovi još uvijek jedini poželjan model kojem teže radnici i sindikati Hrvatske. Biti dio EU znači imati priliku da se borimo zajedno za socijalna prava, za kvalitetu radnog života, za sindikate i osobni probitak. To je izazov koji je povijesno značajan, a nadamo se da će se uskoro i ostvariti 01. 07. 2013.g.
