Čovjeku je urođeno da bude aktivan, da radi, ali pritom mu je urođena i potreba za odmorom. To su naše biološke odrednice od kojih ne smijemo bježati.
Ima li trenutno aktualnije teme od godišnjih odmora? Ljeto stiže, neki od nas upravo započinju godišnji odmor, a neki još samo sanjaju o njemu. Kako bi snovi postali što bliži ili barem da znamo čemu se možemo veseliti i nadati, u nastavku dajemo odgovore na najvažnija pitanja o godišnjem odmoru.
Novi Zakon o radu (Narodne novine 93/14 dalje u tekstu i kao ZOR), govori o godišnjim odmorima u glavi 9. Odmori i dopusti, od članka 76. do 85., a njegovim donošenjem došlo je i do određenih promjena u pitanju godišnjih odmora.
Svrha godišnjeg odmora
Čovjeku je urođeno da bude aktivan, da radi, ali pritom mu je urođena i potreba za odmorom. To su naše biološke odrednice od kojih ne smijemo bježati. Pored toga zaboravljamo da se ne umaramo samo na poslu, nego i u svim drugim aktivnostima, kad god smo budni. Zanimljivo je da ljudi koji imaju poremećaj nemogućnosti spavanja, nažalost, u pravilu umru u roku godine dana. Dakle, nema nam aktivnog života bez odmora. Problem je i što više čovjek radi, više se i umara pa mu treba i više odmora. Nažalost, u takvom (pre)aktivnom režimu vremena za odmor je samo još manje.
Iako to sama riječ govori, mnogi su izgubili iz vida koja je svrha godišnjeg odmora pa je važno da se na to na početku podsjetimo. Njegova svrha je dugoročniji fizički i psihički oporavak čovjekovog organizma od opterećenja koja je pretrpio u okviru radne godine. Kao što i svaki stroj ima potrebu za prekidom rada, servisom i remontom, tako i čovjek ne može izdržati isti tempo. Mora se odmarati kako bi mogao nastaviti raditi. Tu činjenicu ne smiju ignorirati ni poslodavci ni radnici, a upravo to često čine.
Stanke i odmori, koje propisuje Zakon o radu, nisu bez razloga. Oni su uvedeni s obzirom na čovjekove fizičke i psihičke mogućnosti da radi, odnosno njegove potrebe za odmorom. Stanka ima za svrhu kratak predah, povratak koncentracije te ispunjenje biološke potrebe za prehranom za vrijeme radnog dana. Tko može išta raditi svakodnevno 8 sati bez ikakvog predaha? Ne samo tijelo, već i mozak i koncentracija imaju svoja ograničenja. Dnevni odmor omogućuje čovjeku da ispuni svoje ostale obveze, ali i da ispuni svoju svakodnevnu potrebu za odmorom – da spava. Tjedni odmor omogućuje čovjeku da se posveti obitelji, drugim obvezama i interesima, ali i da u pogledu odmora nadoknadi zaostatke iz radnog tjedna, da se naspava i odmori, te da nakratko odtereti organizam od stresa i pritisaka koje je proživio u radnom tjednu, rekli bismo – da dopuni baterije.
Godišnji odmor treba neprekidno duže trajati
Tako dolazimo i do godišnjeg odmora. Njegova funkcija je da u dužem vremenskom razdoblju nadoknadimo sve zaostatke iz užurbanog tempa proteklih mjeseci, da se u prvoj fazi fizički odmorimo i uredno naspavamo. On nam omogućuje i da provedemo svoje životne planove za koje nam je potrebno više neprekidnog vremena. Ali ono što je iznimno važno, godišnji odmor nam omogućuje da se i psihički odmorimo od posla. Za to je potrebno da se doslovce odvojimo i zaboravimo na svoju ulogu radnika i obveze. Jednom riječju, da zaboravimo na posao. Da bismo to učinili treba proći duže vremena – pravi godišnji odmor. Nakon tri dana još živimo u svakodnevnim radnim problemima, no nakon dva tjedna većini će nam mozak biti očišćen od toga i tada zaista punimo baterije za iduće razdoblje.
Na prvi pogled ove tvrdnje se mogu činiti smiješnima, no bez pravih odmora, pa tako i godišnjeg, svaki će čovjek kad-tad ozbiljno ugroziti svoje zdravlje, obiteljske odnose, zanemariti sve ostalo što ga čini čovjekom i na kraju će doslovce puknuti. Moderni kapitalizam već je razvio krasan pojam “burn out” (engl. – pregorjeti), kada radnik zbog prejakog tempa i premalo odmora doslovce pregori ili pukne po šavovima, pa nakon toga završi na psihijatrijskom liječenju po nekoliko mjeseci da bi uopće došao k sebi.
Stoga je iznimno važno da svaki radnik koristi svoj godišnji odmor u što je moguće dužem jednokratnom trajanju. Ne samo da će tako sačuvati sebe, već će u konačnici davati bolje radne rezultate. Zato da ne biste “pregorjeli”, bez imalo ustručavanja koristite sve svoje odmore, pa tako i godišnji. To su vaše potrebe, a dajmo i pregled zakonskih prava.
Najkraće trajanje godišnjeg odmora
Članak 77. Zakona o radu određuje da radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna. Maloljetni radnik i radnik koji radi na poslovima na kojima nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja, ima za svaku kalendarsku godinu pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje pet tjedana.
S obzirom na to da je donedavno najkraće trajanje godišnjeg odmora bilo 18 radnih dana, pojavila su se pitanja što znače ta četiri tjedna. Zakon postavlja minimum ispod kojeg se ne smije ići. Jednostavno, četiri tjedna su četiri tjedna, to je minimum, bez obzira na ranije obračune po danima. Radnik ima minimalno pravo na četiri tjedna bez obzira radi li četiri, pet ili šest dana u tjednu.
No, da ipak pomognemo primjerom i ove minimume prevedemo u dane. Ako se radniku računa 5 dana u tjednu kao godišnji odmor, tada on po zakonu ustvari ima minimalno 20 radnih dana godišnjeg odmora (20 dana : 5 dana u tjednu = 4 tjedna). Ako se radniku računa 6 dana u tjednu kao godišnji odmor tada on po zakonu ustvari ima minimalno 24 radnih dana godišnjeg odmora (24 dana : 6 dana u tjednu = 4 tjedna). Dakle, zakonski minimum je 4 tjedna za sve radnike kod svih poslodavaca.
Utvrđivanje trajanja godišnjeg odmora
Članak 77., stavak 2. Zakona određuje da se trajanje godišnjeg odmora duže od zakonskog minimuma (4 tjedna) te broj radnih dana koji se uračunavanju u godišnji odmor radnika, utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Dakle, iznad propisanog minimuma, može se slobodno odrediti kriterije prema kojima će radnici imati pravo na veći broj dana godišnjeg odmora.
U većini slučajeva je trajanje godišnjeg odmora određeno iznad zakonskog minimuma, i to tako da se kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu određuju kriteriji (godine staža, stručna sprema, otežani uvjeti rada, obiteljski status, zdravstveno stanje i dr.), čijim se ispunjenjem radniku povećava broj dana godišnjeg odmora. Pritom nije izrijekom određeno kako će se obračunavati dani godišnjeg odmora, 4, 5 ili 6 dana u tjednu, ili na neki drugi način. Važno je da će svaki radnik po unaprijed definiranim kriterijima imati pravo na određene dane godišnjeg odmora te će ih koristiti prema tim kriterijima. Veći broj dana može se odrediti i ugovorom o radu kada se radniku često upisuje točan, fiksan broj dana godišnjeg odmora.
Zakon sada u članku 79. stavak 1. pojašnjava da se radniku godišnji odmor utvrđuje brojem radnih dana ovisno o radnikovom tjednom radnom vremenu, dakle oni koji imaju 6 radnih dana u tjednu trebali bi ustvari imati razmjerno više godišnjeg odmora kako bi u konačnici koristili jednako godišnjeg odmora kao i oni koji koriste i računa im se 5 radnih dana u tjednu.
Zakon u članku 79. stavak 2. izričito određuje da se blagdani i neradni dani određeni Zakonom ne uračunavaju u trajanje godišnjeg odmora. Dakle, ako je radnik na godišnjem odmoru i u to vrijeme pada blagdan, taj dan mu se neće računati kao godišnji odmor, već se preskače.
U praksi se često radila iznimka u slučaju kada radnik prema rasporedu treba raditi na blagdan, a on na svoj zahtjev traži baš taj dan godišnji odmor, pa mu se tada taj dan i računa kao godišnji odmor, što ima logiku. Sada tako određuje i članak 79. stavak 3. Zakona.
Također, razdoblje privremene nesposobnosti za rad, koje je utvrdio ovlašteni liječnik, ne uračunava se u trajanje godišnjeg odmora. Ako je radnik na godišnjem odmoru i razboli se ili ozlijedi, trebao bi kod ovlaštenog liječnika otvoriti bolovanje te dostaviti doznake poslodavcu pa mu nakon toga za vrijeme bolovanja više ne bi tekao godišnji odmor. Isto vrijedi i u obrnutom slučaju – ako radnik prije godišnjeg odmora ode na bolovanje, tada ustvari do završetka bolovanja ne bi ni mogao početi koristiti godišnji odmor jer bolovanje i godišnji odmor ne idu zajedno.
Na kraju, određeno je i da plaćeni dopust koji radnik ostvaruje u određenim životnim situacijama ne ulazi u godišnji odmor. Ovo je dosta važno jer u praksi pojedini poslodavci radnicima žele uskratiti pravo na plaćeni dopust, ako su se predmetne situacije dogodile za vrijeme godišnjeg odmora, što je neispravno. Ako je radnik bio na godišnjem odmoru te mu u to vrijeme umre član obitelj, rodi se dijete i dr., on bi trebao ostvariti pravo na dane plaćenog dopusta, a za vrijeme tih nekoliko dana godišnji odmor se ne bi trebao računati. To opet ne znači uvijek da će radnik moći samostalno produžiti trajanje, odnosno završetak godišnjeg odmora za to dodatno vrijeme. Trebao bi o tome s poslodavcem postići naknadni dogovor, ali ako se nije mogao vratiti tih nekoliko dana kasnije, ostaje mu pravo na tih nekoliko dodatnih dana godišnjeg odmora.
Umjesto bolovanja uzeti godišnji?
Kad već govorimo o bolovanju, u praksi zamjećujemo jednu ozbiljnu anomaliju. Ima radnika kojima je postalo uobičajeno da u slučajevima kraćih bolesti umjesto bolovanja uzimaju godišnji odmor. Oni to čine najčešće da im ne bi pala plaća za razliku naknade za bolovanje (ili im se ne da ići liječniku). Naime, za godišnji odmor se prima puna naknada plaće (najčešće prosjek zadnja tri mjeseca), a naknada plaće za bolovanje minimalno iznosi 70% (prosjeka), a u većini kolektivnih ugovora iznosi 80%. Stoga radnici često pogrešno smatraju da im se isplati uzeti godišnji odmor umjesto bolovanja, sve kako ne bi izgubili koju kunu.
Osim što se zapostavlja zdravlje, takvo razmišljanje je pogrešno i u matematičkom smislu. Zaboravlja se da tada radnik, umjesto bolovanja, gubi svoj godišnji odmor pa će za iste novce morati raditi još toliko dana više u godini.
To se najbolje vidi na primjeru. Uzmimo da je neto plaća za jedan radni dan 253 kune. Dakle, radnik bi za dan na bolovanju dobio najmanje 70% od tog iznosa tj. 177 kuna i izgubio najviše 76 kuna po danu, a ako mu je naknada 80%, dobio bi 203 kune i izgubio samo 50 kuna po danu (s obzirom na porezne razrede ove razlike su i još koju kunu manje, ali ne idemo u detalje). No, radnik ne uzima bolovanje nego godišnji odmor i punu naknadu plaće. Misli da se okoristio. Ali nije! On ne razmišlja da je ustvari poklonio poslodavcu dan svojeg godišnjeg odmora, što znači da će na kraju morati raditi jedan dan više u toj godini. Radnik svakim danom zamjene bolovanja za godišnji odmor mora raditi po još jedan dan više kako bi ostvario svoju plaću. Tako radnik zamjenom bolovanja za godišnji odmor ustvari gubi tih 177 kuna ili češće one 203 kune. Mnogi ne shvaćaju da idu na svoju štetu, jer ovime ustvari poklanjaju poslodavcu svoj godišnji odmor i daju mu svoje cijele dodatne radne dane za samo 76 ili samo 50 kuna po danu. Iznosi su viši ili niži, ovisno o stvarnoj plaći, ali princip je isti. Poslodavci to “velikodušno” prihvaćaju.
Zato, ne gubite godišnji odmor zbog bolesti! Kada ste bolesni koristite bolovanje, a na godišnjem odmoru se odmarajte.
Zabrana odricanja
Članak 80. Zakona o radu zabranjuje da se radnik odriče svojeg prava na godišnji odmor i isplate naknade za neiskorišteni godišnji odmor. Zakonska odredba glasi: Ništetan je sporazum o odricanju od prava na godišnji odmor, odnosno o isplati naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora. Dakle, čak i kad bi radnik bez prisile na to pristao ili čak inicirao, on se ne može odreći ovih prava, jer je sporazum ništetan (nevaljan). Iz ovog se jasno pokazuje kolika je univerzalna važnost godišnjeg odmora za sve radnike i njihovo zdravlje.
Rok stjecanja prava
Pravo na godišnji odmor radnik ne stječe odmah prvog dana zaposlenja, odnosno početkom kalendarske godine, već za to treba proteći određeno razdoblje. To je logično i u skladu s prirodom godišnjeg odmora – prvo se radi, a onda odmara.
Članak 77., stavak 3. Zakona o radu pobliže određuje ovo pitanje. Osnovno pravilo je: Radnik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid rada između dva radna odnosa duži od osam dana, stječe pravo na pripadajući mu puni godišnji odmor nakon šest mjeseci neprekidnog radnog odnosa kod tog poslodavca. Dakle, radnik koji je kod poslodavca tek počeo raditi treba prvo 6 mjeseci raditi kako bi stekao pravo na godišnji odmor za tu godinu. Stoga radnik koji se zaposli iza 1. srpnja kalendarske godine za tu godinu neće steći puni godišnji odmor već njegov razmjerni dio. Privremena nesposobnost za rad i neki drugi zakonom opravdani razlog izostanka ne prekidaju kontinuitet prava stjecanja godišnjeg odmora. Zakon i govori o trajanju radnog odnosa, a ne efektivnog rada, pa nema prekida ako u određenim periodima radnik nije efektivno radio, važno je da je bio u radnom odnosu s poslodavcem.
Nakon što radnik nastavi neprekidno raditi kod poslodavca, odnosno nakon tih prvih 6 mjeseci, u idućim godinama on će kao i ostali radnici za svaku iduću godinu steći pravo na puni godišnji odmor. U prethodnom zakonu stajalo je da radnici koji neprekidno rade kod poslodavca pravo na puni godišnji odmor za svaku godinu stječu sa 1. srpnja te tekuće godine. Takve odredbe više nema. Ispada da radnici koji rade u kontinuitetu kod poslodavca odmah u tekućoj godini stječu pravo i mogli bi koristiti cijeli godišnji odmor za tu godinu. Naravno, termin korištenja odmora ovisi o drugim elementima, o čemu će biti riječi kasnije, ali pravo postoji.
Razmjerni dio
Postoje iznimke. Radnik ima pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora u slučajevima kada nije ostvario pravo na naprijed opisani puni godišnji odmor.
Članak 78. Zakona o radu određuje situacije razmjernog dijela godišnjeg odmora. Radnik ima pravo na jednu dvanaestinu godišnjeg odmora, koji mu inače pripada, za svaki mjesec rada:
1) ako u kalendarskoj godini u kojoj je zasnovao radni odnos, zbog neispunjenja šestomjesečnog roka, još nije stekao pravo na godišnji odmor;
2) ako radni odnos prestaje u toj kalendarskoj godini.
Pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora ustvari i izvire iz situacija u kojima radnik nije ostvario puni godišnji odmor.
Dakle, ako radnik počne raditi 1. srpnja ili kasnije, u toj godini neće napuniti 6 mjeseci, ili radi sveukupno kratko samo 3 mjeseca (od svibnja do kolovoza). Isto tako ako u posljednjoj godini radnik ostane kod poslodavca kraće – 2, 5, ili 10 mjeseci, nema pravo na puni godišnji odmor u toj godini, pa ima pravo na razmjerni dio.
Razmjerni dio izračunava se množenjem razlomka 1/12 s brojem punih mjeseci rada te brojem dana godišnjeg odmora. Na primjer, radnik kojem radni odnos prestaje nakon 4 mjeseca rada ili s 30. travnja 2016. g., a ima pravo na 24 dana punog godišnjeg odmora, ima pravo na razmjerni dio i to 1/12 x 4 mjeseci x 24 dana punog godišnjeg = 4/12 x 24 = 1/3 x 24 = 24/3 = 8. Ako radni odnos prestaje krajem listopada 2016. godine, to je onda 1/12 x 10 mjeseci x 24 dana punog godišnjeg = 10/12 x 24 = 5/6 x 24 =120/6 = 20.
Prema članku 79. stavak 4. i 5., pri izračunavanju trajanja godišnjeg odmora na ovaj način, najmanje polovica dana godišnjeg odmora zaokružuje se na cijeli dan godišnjeg odmora, a najmanje polovica mjeseca rada zaokružuje se na cijeli mjesec. Kada radniku radni odnos prestaje točno u polovici mjeseca koji ima parni broj dana, pravo na jednu dvanaestinu godišnjeg odmora za taj mjesec ostvaruje kod poslodavca kod kojeg mu prestaje radni odnos.
Vrlo važna dopuna s obzirom na prethodne novine nalazi se u članku 78. stavak 3. prema kojem poslodavac koji je radniku kojem prestaje radni odnos, prije prestanka radnog odnosa omogućio korištenje godišnjeg odmora u trajanju dužem od onog koji bi mu pripadao, nema pravo od radnika tražiti vraćanje naknade plaće isplaćene za korištenje godišnjeg odmora u dužem trajanju. Dakle, ako radniku prestaje radni odnos, npr. u listopadu 2016. godine, a on je prethodno iskoristio cijeli godišnji odmor za 2016. godinu, radnik nije dužan „vratiti“ taj duži dio iskorištenog punog godišnjeg odmora u odnosu na razmjerni na koji ima pravo, niti je dužan platiti poslodavcu kakvu naknadu u tom smislu.
