Istraživanja tvrde da se nakon što odemo na godišnji opuštamo tek nakon četiri dana, osam sati i 24 minute. Ne znam u čemu je fora s ovim minutama, ali dakle, puna četiri dana godišnjeg izgubimo na aklimatizaciju novom vremenu i prostoru, zbog čega odgovorno tvrdim da tjedan dana odmora nije dovoljno za radnog čovjeka.
Naravno, glavni razlog zašto je danas to drugačije nego što je bilo godinama ranije, jest to što nas moderan način života stalno drži pod nekom vrstom stresa pa nam treba više vremena da prestanemo razmišljati i brinuti o svemu. Ranije smo se mogli mnogo lakše isključiti od posla i potpuno se opustiti, a danas imamo nekoliko vrsta tehnologija zbog kojih smo dostupni svima, koliko god daleko otišli.
Optimalni godišnji odmor
Nakon dolaska krize, mnoge su tvrtke i šefovi smanjili broj dana godišnjeg odmora. Mnogi poslodavci radnicima, primjerice, uvjetuju kada trebaju iskoristiti “stari godišnji”, a mnogi i tijekom njegova trajanja javljaju svojim zaposlenicima da moraju ostati kraće ili, pak, duže i svjesno im remete planove zato što njima tako više odgovara. Naravno da se nekada stvari moraju mijenjati na licu mjesta zbog hitnosti posla, nepredviđenih situacija, manjka radnika, iznenadnih otkaza, bolesti i sličnih stvari, no često se radi o čistoj samovolji poslodavca koji ne mari za dogovor s radnikom. Kao rezultat nastaju frustrirani i umorni radnici, a u skladu s time i loši poslovni rezultati.
Onda, pak, s druge strane imate zaposlenike koji ne rade kod privatnika, već im godišnji odmor omogućuje kolektivni ugovor koji prisiljava poslodavce da se povinuju isključivo njihovim pravima i često se događa da radnici odlaze na godišnje odmore bez ikakva dogovora sa svojim kolegama i suradnicima, zbog čega ponovno “pati” posao, ali i poslodavac koji ne može organizirati stvari na pravi način.
U još se goroj situaciji nalaze ljudi koji netom prije odlaska na godišnji dobiju otkaz, jer bi se sada u toj iznenadnoj situaciji u kojoj se prije svega osjećaju pogubljeno, trebali otići “odmoriti” od svega… I što sada? Zaboraviti na tih tjedan-dva to što im se dogodilo? Naravno, to je nemoguće, a da ne govorimo o financijskim aspektima, kada više nemate novac koji ste prema planovima ukalkulirali za taj odmor.
Većina zaposlenih počekom ljeta i vrućina iščekuje taj odmor kao spas, jer će se tamo isključiti prije svega od posla i/ili napornih kolega. Druga kategorija odlazi “zaboraviti” na nesigurnost radnog mjesta, od kojih neki, nažalost, ne znaju ni hoće li se imati čemu vratiti. Treća kategorija jednostavno odlazi na zasluženi odmor i vraća se u rutinu koja je, ako ništa drugo, stabilna i čeka ih tamo gdje su je ostavili.
Tvrdnja da je kvaliteta odmora važna, a njegova duljina ne toliko, jednostavno nije istina. Idealni godišnji odmor trebao bi trajati oko tri tjedna. Prije svega zato što je tijelu potreban svakodnevni san, ali i zato što je nužno, ne samo fizički, već i psihički izaći iz rasporeda na koji smo naviknuti, što znači i prestati se automatski buditi ujutro, čak i kada nam budilica ne zvoni. Za to je potrebno nekoliko dana privikavanja.
Nešto više od 10% sretnika pozivi s posla ne uznemiravaju za vrijeme dok su na zasluženim slobodnim danima, no većini je ipak nemoguće posao izbaciti iz glave pa se misli vezane uz radne obveze vrzmaju po glavi oko 80% zaposlenika.
Uvijek ostanu tzv. neodložive sitnice koje treba dovršiti i mailovi na koje se mora odgovoriti pa se često događa da ljudi provedu prvi tjedan godišnjeg u razmišljanju o tome kakve ih obaveze čekaju kad se vrate. Ako ih još i zovu s posla u tim, prvim danima, zaista je nemoguće prepustiti se odmoru.
Svaki četvrti ispitanik tijekom godišnjeg odmora povremeno provjerava stanje na poslu, a svaki peti ponešto i odradi. Svaki drugi ispitanik obavezno se javi na poziv s posla, a manje od 10% anketiranih kaže da takve pozive ignorira.
Dokle god mi provjeravamo mailove, čujemo se telefonom sa šefovima, rješavamo “neodgodive” stvari, krpamo zaostatke tuđe ili vlastite – mi nismo na odmoru. Čak i ako to radimo sjedeći u ležaljci na plaži.
Odmaranje počinje onda kada ona svakodnevna isplanirana rutina potpuno zamre, a glavom nam se vrzmaju misli o hrani, koktelima, plaži, djeci, šetnjama…
Razlike u doživljaju
Ljudi se razlikuju i prema načinu kako doživljaju svoj odmor. Taj doživljaj nije isti tijekom cijelog života, ovisi o dobi i konkretnoj životnoj fazi.
Socijalni. Ljudi imaju potrebu za socijalnom interakcijom pa u putovanjima vide priliku za jačanje međusobnih odnosa, obiteljskih i prijateljskih, kao i priliku za upoznavanje novih ljudi. To je najčešće odmor mlađih ljudi.
Intelektualni. Kad se odmor doživljava kao prilika za otkrivanje novih poticaja, mjesta, stvaranje novih doživljaja, iskustava…
Razvoj kompetencija. Ljude zanima koliko su vješti u određenim aktivnostima ili sportovima pa će neki ljudi odabrati natjecanja ili ekstremne sportove kao što je, primjerice, rafting, kao svoj način provođenja slobodnog vremena.
Bijeg (izbjegavanje svih vrsta informacija). Ljudi napuste grad i odu na osamljeni otok gdje nema mnogo ljudi jer žele odmor od svakodnevnih informacija, čak i medijskih, zbog čega biraju mjesta koja ih smiruju, daleko od gužve pa čak i od civilizacije… (šatori, kampovi, kućice bez struje…)
Traženje ugode. Godišnji odmor može biti izvor zadovoljstva, stoga se neki ljudi odlučuju za odmor u spa-centru, na egzotičnom otočju ili nekom drugom mjestu gdje smatraju da mogu u potpunosti uživati. Naravno, ovo ponajviše ovisi o raspoloživosti sredstava.
Ambicija. Ova vrsta motivacije nešto se rjeđe sreće, i to najčešće među mlađom populacijom. To su ljudi koji doživljavaju ljetne praznike kao priliku za učenje znanja i vještina koje im kasnije u praksi mogu koristiti; stoga znaju odabrati u programu svog odmora učenje stranog jezika, ljetnu školu pisanja/kuhanja/šivanja, stručne edukacije i slično.
Razlike u kvaliteti godišnjeg odmora
Čak 50% nezaposlenih tijekom ljeta aktivnije pregledava ponudu poslova, a zaposleni razmišljaju o poslu i na godišnjem odmoru, pokazuju brojna istraživanja.
Oko 60% nezaposlenih radi na sebi cijele godine, a petina ih (20%) bira ljeto kao idealno doba godine. Preostala petina ljeto koristi za odmor.
Kako za tražitelje posla ni preko ljeta nema predaha, pokazuje podatak da 50% ispitanika tijekom ljeta aktivnije nego inače pristupa traženju posla, a tek 4% ispitanika navodi da ljeti ne traži posao.
Kriza ne odgađa, primjerice, kolektivne godišnje odmore, što ljudima koji ga ove godine – ili već nekoliko ljeta zaredom – nemaju, zbog toga što nemaju posao, stvara osjećaj učmalosti i tuge, jer većina ljudi oko njih u ovo vrijeme razmišlja i govori o tome gdje će se odmarati.
Izbjegavaju čak i čitanje novina/portala jer im se čini da gdjegod pogledaju, vide slike ljetovanja i ljudi koji vode bolje živote od njih.
Kako kažu stručnjaci, pripadnost srednjoj klasi znači raspolaganje određenom količinom prihoda koja građanima omogućuje određeni životni stil. To znači da si mogu omogućiti kvalitetno stanovanje, relativno novi automobil, barem jedno ili dva putovanja godišnje na odmor, kvalitetniju prehranu, odgovarajuću odjeću, vrijeme i sredstva za hobije, konzumaciju kulturnih sadržaja…
Kod nas je sve manje građana tzv. srednje klase, a sve je veća razlika između bogatih i siromašnih, pa tako i kad je u pitanju ljetovanje.
Ljetovanje s djecom za siromašnije građane znači posebnu pripremu – od potrage za pristupačnijim apartmanom, koja počinje već početkom godine, a nekada i ranije, do planiranja toga kada oba roditelja mogu uzeti slobodne dane. Mnoge obitelji u Hrvatskoj godinama niti nisu otišle na more jer za to nisu imale financijskih mogućnosti pa eventualno razmišljaju o nekom vikendu – kraćem ili produženom. Sve to stvara stres, jer osim što sebi žele priuštiti malo odmora od svakidašnjeg života, prije svega žele svojoj djeci priuštiti uživanje na odmoru.
Nasuprot njima, tu su bogatiji građani koji planiraju ljetovanja na jedrenjima, luksuznim odredištima po Hrvatskoj ili inozemstvu, ne mareći za troškovnik jer niti nemaju potrebe za stavkom “budžet za ljetovanje”.
Dok životi bogatih izgledaju kao jedan veliki godišnji odmor, oni drugi ljetuju na rate koje otplaćuju tijekom godine.
Stoga godišnji odmor, odnosno njegovo planiranje, može biti izvor frustracija, posebice ako smo ranijih godina ljetovali drugačije, s više novca na računu i bezbrižnije, ne razmišljajući o tome što će se u budućnosti dogoditi s našim radnim mjestom.
“Nemoguće je uživati u odmoru ako se prije toga ne umorite”, kaže poslovica. Ne bih se baš složila s time, ali slažem se da ga mnogo više cijeniš ako si se prije njega dobro umorio. Nisi ni svjestan koliko ga cijeniš dok zaista ne otputuješ nekamo, i umjesto u papire i račune, gledaš u more.
To bi valjda trebalo značiti da za nezaposlene građane kategorija godišnji “odmor” trenutačno ne postoji, jer su na burzi rada i traže posao, nemaju sredstava za godišnji i, nažalost, ne svojom željom, nemaju se od čega “odmoriti”?
Svima nam treba odmor od životnih stresova, bili zaposleni ili ne, imali mnogo ili malo novca. Treba nam odmor da osjetimo ravnopravnost s onima “sretnijima” od nas, i treba nam odmor da ga provedemo u miru s ljudima koje volimo i koje preko ostatka godine ne viđamo upravo zbog poslova i obaveza, koje ako smo sretni, imamo.
