Nedavno je Europska komisija procijenila da će gospodarski rast u Hrvatskoj ove godine biti veći nego što se predviđalo. Režimski mediji su toj vijesti poklonili veliku pozornost, ali mnogo manju drugom dijelu te poruke koja govori da su potencijali Hrvatske za dalji rast skromni.
BDP još uvijek manji za 8 posto
Zaista, s pomacima koji su ostvareni u prošloj i koji se očekuju u ovoj godini tek će dijelom biti nadoknađeni zaostaci stvoreni za vrijeme recesije. Industrija je živnula, ali je njen opseg i dalje deset posto manji nego 2008. kada je kriza počela, a bruto društveni proizvod, koji je u 2016. porastao za 2,9 posto, je 8 posto manji. Ako se stvari budu povoljno razvijale, plafon rasta će biti uskoro dostignut, a njegov nastavak je moguć jedino uz nove investicije, uz primjenu znanja i inovacija. Hrvatska s postojećim kapacitetima jednostavno nema temelja za veći uzlet.
Nažalost, upravo sa znanjem najslabije stojimo. Podaci su upravo porazni. Prema prijavljenim patentima i inovacijama po broju stanovnika na samom smo dnu Europe. Nimalo čudno kada se zna da za znanje i razvoj odvajamo 0,85 posto našeg malog bruto društvenog proizvoda, dok je europski prosjek 2,2 posto, a ponegdje, kao u Finskoj i veći. Rezultati tih ulaganja su još gori. Ako se kao mjerilo uzme citiranost radova naših znanstvenika u odnosu na uložena sredstva, i tu smo daleko ispod prosjeka. Drugim riječima, ono malo sredstava koje ulažemo u znanost daje još jadnije rezultate. Možda to nije tako čudno kada znamo da su do sada četiri ministra znanosti i obrazovanja bili filozofi, od kojih se jedan od njih ističe umješnošću prepisivanja i obilatim financijskim potpomaganjem filozofskih časopisa. Netko je rekao da su filozofi skloni tome da tumače svijet, a stvar je u tome da se on mora promijeniti. Hrvatskoj su promjene zaista potrebne.
Uopće, društvenim znanostima se u Hrvatskoj poklanja prevelika pažnja, a zanemaruju prirodne i tehničke znanosti na kojima se temelji razvoj neke države. Od sredstava za znanost dvadeset posto se odvaja za humanističke znanosti dok je u Europi to desetak posto. Zato na Zavodu za zapošljavanje imamo nekoliko tisuća pravnika, ekonomista, politologa, pa tako ni velik broj nezaposlenih nije izvor kadrova potrebnih za razvoj. Kada tome pribrojimo pedesetak tisuća najboljih koji svake godine odlaze iz Hrvatske trbuhom za kruhom, tada je jasno da upozorenja Europske komisije o skromnim potencijalima rasta nisu bez razloga.
Mi smo skloni razbacivanju s kojekakvim frazetinama kao što je, na primjer, nacionalni interes, a pritom zaboravljamo da nacionalni interes nije neka zvjezdana maglica. On se štiti i promiče prije svega snažnim gospodarstvom u koje je utkano znanje, s kojim mi tako katastrofalno stojimo.
