“…Kako smo pali bez ispaljenog metka na staru foru
novog početka…”
“…Bog, domovina, nacija,
svi na pod, ovo je privatizacija!
Napravite mjesta za obitelji dvjesta!…”
Ovi stihovi dobro poznate pjesme Hladnog piva vraćaju u Hrvatsku devedesetih godina prošlog stoljeća. Doba je to “velikog praska” za Hrvatsku, godine su to kada je nastala i nova medijska kompanija (doduše ne privatizacijom) – Europapress Holding. Vrijeme je to velikih promjena, vrijeme prelaska iz jednog u drugo društveno-političko i ekonomsko uređenje. Prelazak iz socijalizma u kapitalizam, za koji su svi bezrezervno vjerovali da će biti ključ rješenja za sve tadašnje nagomilane muke i probleme. Ljudi su vjerovali da je put prema uspjehu širom otvoren i lagan, kako će svatko tko to poželi biti poduzetnik, direktor i imati svoju tvrtku. To u što se vjerovalo, bile su, i ostale, uglavnom,samo želje.
U tom “prasku” stvoren je i EPH, kompanija za koju se slobodno može reći da je otvorila novo doba tiskanih medija u Hrvatskoj.
Ninoslav Pavić i njegovi tadašnji partneri davne 1990. godine započeli su izdavanje političkog tjednika Globus, prvih novina koje je izdavao Europapress Holding. Od samog početka, od prvih prostora u Vjesnikovom neboderu, Martićevoj, zatim Odranskoj, sve je govorilo o tome da se rađa jedna, ne samo nova, nego i uspješna kompanija.
Moglo se, imalo se, plaćalo se, ali i uredno zaboravljalo da smo svi dio globalnog svijeta koji pamti i ne oprašta pogreške.
Na tržištu tiskanih medija EPH je otvorio nove putove, radilo se, stvaralo, gradilo i postizalo, slobodno se može reći zavidne rezultate, ali kao u nekoj noćnoj mori, u jednom trenutku sve je krenulo nizbrdo. Kobna greška dogodila se u trenutku kada je tadašnja upravljačka struktura EPH pomislila da su jedino oni ti koji znaju i mogu se baviti tiskanim medijima, kao što su se u to doba, nažalost, bavili i koječim drugim, što baš i nije imalo previše veze s medijima. Očekivana posljedica takvog ponašanja bila je ta da je EPH u jednom trenu i sam postao tema medija.
Čarobni štapić predstečajne nagodbe
Bez obzira na to što se radilo (i još uvijek se radi) o privatnoj kompaniji, nitko, pa ni tadašnji vlasnici, nisu imali pravo kompaniju dovesti pred sami slom. U kaosu političkih i društvenih događanja posljednjih godina donesen je i famozni zakon o predstečajnoj nagodbi, prema kojem bi se nekim čudom, kao čarobnim štapićem, trebalo obrisati većinu dugova i sva loša dijela nekih ljudi, pa tako i bivših vlasnika EPH, nakon čega bi se trebalo krenuti u novi početak. Pokretanjem predstečajne nagodbe od bivših vlasnika i donošenjem sudske presude te uvjeta predstečajne nagodbe, Hypo Grupa stekla je 90 posto vlasništva EPH, a ona je svoj dio prodala tvrtki Hanza Press odvjetnika Marijana Hanžekovića. EPH je u prosincu 2014. godine preuzeo odvjetnik Marijan Hanžeković te je tada imenovana i nova uprava. U vrtlogu svih tih velikih promjena vjerovalo se, željelo se i trudilo da ovaj put oporavak kompanije i uspije, odnosno da se kompanija uzdigne na razinu stabilne, respektabilne kompanije, kakva je prije svih tih ružnih događanja i bila. Nakon preuzimanja 2015. godine, ponovno su sva društva s ograničenom odgovornošću, u kojima je EPH bio jedini ili većinski vlasnik, udružena u jedno jedinstveno društvo Europapress Holding d.o.o. Bez obzira na to što je došlo do izmjene u upravljačkoj strukturi kompanije, ipak se nije pokazala volja i snaga da se stvari i iz temelja promijene, pa čak i kad se ukazivalo na to da samo “kozmetičkim promjenama”, za kojima je nova uprava posezala, kompanija neće moći daleko dogurati. Oglušivši se na sva upozorenja, molbe i zahtjeve da se ne nastavlja dalje lošim, već debelo utabanim stazama, nova uprava nastavila je još i gorim putem, uz nepoštivanje (kao i njihovi prethodnici!) zakonskih i materijalnih prava radnika. Međutim, ono najgore je nepoštivanje pravila struke koja poslodavca kao da i ne zanima. U skladu s time, kako to obično biva u sličnim slučajevima, kada se nije uspjelo u onome što je trebao i morao biti prioritet, pribjeglo se ponovno jednom “kozmetičkom” zahvatu koji nas je sve ostavio zatečene i bez riječi.
Snaga brenda EPH
Sigurno najjača snaga na kojoj se jedino i može temeljiti oporavak bio je brend EPH, koji odjednom više ne postoji.
Najteže je stvoriti brend, to je nešto što se u krizi nikako ne smije mijenjati. To pokazuju i mnogi svjetski poznati primjeri – Applea, Fiata i ostalih kompanija koje su bile na koljenima i umalo su nestale. Ti primjeri dokazuju kako te kompanije nikad ne bi povratile staru snagu da nisu bile i brend kojega se ni u doba krize nisu odrekle.
Bez posebne želje za prozivanjem bilo koga, smatram da je zadnja stvar koju je trebalo mijenjati (ako je trebalo mijenjati) bilo ime kompanije, a pogotovo ne u trenutku kad kompanija nije na vlastitim zdravim nogama i tko zna kad će ponovno na njih stati.
Nakon razgovora s mnogim ljudima, nameće se zaključak da se, nažalost, zakasnjelo, tek sada shvaća snaga i važnost brenda koji je predstavljao EPH. Bez obzira na to što je EPH bio brendiran na jedan, slobodno se može reći “osebujan” način, ipak je postao brend, najveći, prepoznatljiv i nezamjenjiv brend na području tiskanih medija.
U jednom trenutku kad se sam EPH razvio u brend, njegov razvoj je stao, jer ga se nije planski i strateški stvaralo, niti razvijalo, već se težište prebacilo na stvaranje brendova kao što su Gloria, Globus, OK, Auto klub, Jutarnji list, Doktor u kući, Vita, Dobra hrana, Dom&Dizajn, Svijet, Studio, Like… no usprkos svemu tome, EPH je ostao sinonim za najveću izdavačku kuću na području tiskanih medija.
Promjena imena brenda, promijenit će sve što je loše – teško vjerovati!
Iako se važnost i težina brenda možda i prekrasno shvatila, sada se samo sa žaljenjem može konstatirati kako mijenjanje imena kompanije u krizi u kojoj se kompanija nalazi, ne ostavlja mnogo prostora za optimistični pogled na vremena koja dolaze. U trenutku kad se osvještavalo da za promjene koje bi se trebale dogoditi i pridonijeti oporavku kompanije njeni odgovorni jednostavno nisu spremni, uprava EPH poseže za još jednom teorijom čarobnog štapića – promjenom imena brenda promijenit će se sve što je loše! Niti radnici, niti sindikat u to ne vjeruju, jer, nažalost, tako se stvari ne mijenjaju.
Kamo sreće da je sve loše bilo samo u imenu… Pa kad je već počelo, neka i završi s Hladnim pivom:
“…Gledam kulise, ratuju sa statikom
k’o što nove elite ratuju s gramatikom
a preko puta ispred Lidla, moj sektor proizvodnje čeka
uz jednu pivu iz Q-packa možda im večeras priznam
kako smo pali bez ispaljenog metka
na staru foru novog početka…”