Hoće li uskoro tko nije cijepljen riskirati otkaz?

Dok naše vlade samo preporučaju građanima da se cijepe, točnije bježe od izricanja obveze, vrlo izgledno je da će ih indirektnim mjerama, povlasticama i restrikcijama, sve pokušati natjerati da se cijepe. Od današnjeg luksuza, odlaska u kazalište, hotel, putovanja u inozemstvo, približavamo se restrikcijama koje udaraju na temeljna prava kao pravo na rad time i socijalnu sigurnost.  U ovakvoj situaciji država i njezina stručna ovlaštena tijela su ti koji trebaju povući granice. Ne trebaju poslodavci biti ti koji će odlučivati moraju li njihovi radnici biti cijepljeni ili ne, protiv ove ili bilo koje druge bolesti. Ne moraju u konačnici niti građani niti radnici biti ti koji će razbijati glavu hoće li se cijepiti, a novi razlog je jer je to rekao njihov poslodavac. Je li pošteno da poruka države bude: Ne moraš se cijepiti, ali ako nećeš možeš ostati bez posla? Nije li poštenije jednostavno reći: Morate se svi cijepiti, i točka! Mi preuzimamo odgovornost.  

Prema pisanju RTL.HR koje na svojim stranicama prenose Nezavisni hrvatski sindikati mnoge tvrtke vraćaju zaposlenike u urede, ali pod određenim uvjetima. Navodi se kako je troje zaposlenika jedne od najvećih medijskih kuća na svijetu, američkog CNN-a, dobilo je otkaz jer su prošlog tjedna na posao došli necijepljeni protiv COVID-19. CNN je još ranije ove godine poručio zaposlenicima kako će se morati cijepiti kako bi se vratili u svoje američke urede, a od zaposlenika nisu tražili nikakve potvrde, nego su se pouzdali u povjerenje.

Nadalje se navodi što neki naši stručnjaci kažu o tome postoji li pravno utemeljenje da se u našoj zemlji nekome raskine ugovor u radu zbog toga jer se odbijaju cijepiti ili na posao dolaze necijepljeni.

“Poslodavac ne može svojim zaposlenicima naložiti cijepljenje. Poslodavac je, međutim, dužan poduzeti sve mjere zaštite zdravlja svojih radnika, što može uključivati i pravilo da u prostorijama poslodavca raditi mogu samo cijepljeni zaposlenici. Poslodavac je odgovoran za oboljele zaposlenike na radu pa je logično da poslodavci nastoje uspostaviti pravila rada koja će rizike oboljenja svesti na najmanju moguću mjeru, a time i opasnosti da oni sami odgovaraju za štetu”, rekla je za Večernji list odvjetnica Vesna Alaburić uz jednu opasku.

A to je da je u vijesti o otkazu na CNN-u rečeno da su novinari u ured došli iako su svi zaposlenici bili obaviješteni da u uredu mogu raditi samo oni koji su cijepljeni.

“Ako poslodavac objektivno ne može organizirati rad svojih zaposlenika od kuće, on mora utvrditi jasna i stroga pravila ponašanja u radnom prostoru koja, naravno, moraju biti opravdana radi zaštite zdravlja zaposlenika. Postupanje protivno tim pravilima i dovođenje u opasnost zdravlja i života drugih može se smatrati povredom obveza iz radnog odnosa i opravdanim razlogom za otkaz”, navodi odvjetnica.

Dr. sc. Mato Palić s Pravnog fakulteta u Osijeku smatra da takva vrsta otkaza u kojoj se nekog otpušta samo zato što nije cijepljen u Hrvatskoj po sadašnjim odredbama Zakona o radu ne bi mogla proći.

“Da takvi otkazi zbog necijepljenja postanu zakoniti, prvo bi se morao dopuniti Zakon o radu, i to tako da bi se morala dodati odredba prema kojoj osobe koje svojim ponašanjem ugrožavaju zdravlje ostalih zaposlenika mogu dobiti tzv. skrivljeni otkaz. Da razjasnim još jednu stvar, to ne znači da bi cijepljenje moralo biti obavezno kako bi netko dobio otkaz, nego bi cijepljenje i dalje moglo biti regulirano kao što je i sada, bitno je samo bi li se mijenjao Zakon o radu ili ne”, smatra Palić.

Državničke odluke ne valja prebacivati na poslodavce

Dakle, rasprave su sve učestalije i otvorenije, pa postoji mogućnost da činjenica da li je netko cijepljen zaista bude uvjet za zadržavanje posla.

Prvo valja konstatirati da nije opravdano ni fer prebacivanje tereta odluke i odgovornosti za provedbu epidemioloških mjera u pandemiji svjetskih razmjera sa vlada na poslodavce. Ne u smislu provedba odluka, nego u smislu donošenja ključnih principijelnih odluka. Ako je zaštita od COVID-a primarni nacionalni interes, a tako je u većini država, tada su parlamenti i vlade ti koji trebaju reći je li cijepljenje obvezno za sve ili za određene kategorije građana i radnika, ili jednostavno nije. Poslodavci bi tada znali što su im obveze i mogućnosti, a jednako tako građani i radnici. Zapadna demokracija u pogledu ovakvih izazova priznajmo i nije u prednosti u odnosu na sustave koji imaju čvršći, ne nužno i totalitarni, odnos prema građanima.

Može li u ovakvoj pandemiji zaista svatko imati svoj vlastiti stav? Osobna sloboda prestaje tamo gdje ona počinje ugrožavati slobodu i život onog drugog. U ovakvoj situaciji država i njezina stručna ovlaštena tijela su ti koji trebaju povući granice. Ne trebaju poslodavci biti ti koji će odlučivati moraju li njihovi radnici biti cijepljeni ili ne, protiv ove ili bilo koje druge bolesti. Ne moraju u konačnici niti građani niti radnici biti ti koji će razbijati glavu hoće li se cijepiti, a novi razlog je jer je to rekao njihov poslodavac. Je li pošteno da poruka države bude: Ne moraš se cijepiti, ali ako nećeš možeš ostati bez posla? Nije li poštenije jednostavno reći: Morate se svi cijepiti, i točka! Mi preuzimamo odgovornost.  

Hoćemo li doći do toga da će radnici kod nekih poslodavaca morati pridonositi javnom zdravlju više nego oni kod nekih drugih i to samo jer je njihov poslodavac tako odlučio. Možda je s druge strane onaj poslodavac koji ne nalaže cijepljenje to trebao odlučiti i prije onog koji već jest? Hoće li nezaposleni ne raditi i dalje primati naknadu, a da se ne moraju cijepiti? Hoće li među najugroženijoj skupini umirovljenicima i dalje biti onih koji se i dalje tvrdoglavo nisu cijepili a nastaviti će primati mirovine? Može li sve ovo biti pitanje privatnih odluka pojedinaca?

COVID19 kriza je zdravstveno-gospodarska kriza ogromnih razmjera. Usred „lockdowna“ ulice gradova su opustjele, privreda je stala, a godišnje nam od ove opake bolesti umire više ljudi nego što ih je ginulo u Domovinskom ratu. Koliko god ideal demokracije bio privlačan, državničke odluke ne bi se trebale prebacivati na građane pojedince, posebice ne poslodavce ili radnike. To vrijedi za sve vlade. One ne mogu svoju odgovornost i ovlasti prikrivati sjajnim velom demokracije. Ili se borimo s krizom koja ugrožava nacionalne interese, ili se ne borimo. Treba jasno reći. Trebamo znati je li cijepljenje obvezno i za koga, ili nije. „Možda, vjerojatno, trebalo bi i apeliramo“ jednostavno nije dovoljno. Dok je tako, ne bi trebalo ni biti posljedica ni za koga.

photo-1613758947307-f3b8f5d80711

Indirektnim mjerama do skrivene obveze cijepljenja

Dok naše vlade odlučno preporučaju građanima da se cijepe, točnije bježe od izricanja obveze, vrlo izgledno je da će ih indirektnim mjerama, povlasticama i restrikcijama, sve pokušati natjerati da se cijepe.

Od današnjeg luksuza, odlaska u kazalište, hotel, putovanja u inozemstvo, približavamo se restrikcijama koje udaraju na temeljna prava kao pravo na rad time i socijalnu sigurnost.  

Već mjesecima postoje kompanije u svijetu, posebice tamo gdje je visoka procijepljenost građana, a koje svojim radnicima uvjetuju da na posao mogu doći ako su cijepljeni ili u svom trošku svakih nekoliko dana donesu negativan test na COVID19. „Ne želiš se cijepiti? Ne moraš, ali svaka tri dana stoji u redu da ti guraju štapić u nos i potroši trećinu plaće na to. Izvoli.“ – poruka je više nego jasna i maksimalno učinkovita. Cijepiti se neće par zagriženih idealista kojima su principi iznad svega, ili oni kojima je taj poslodavac ionako dojadio. Opet takvu poruku nije trebao dati poslodavac već država. Država je pod izgovorom slobode oprala ruke. Sloboda je ostala netaknuta kao ideal, a realno neostvariva kao realnost većine.  

Moguće je da se ovakav scenarij počne događati i u Hrvatskoj. Vlada je uvjetovanjem mjera pomoći protiv COVID19 već i zazvala. U suštini imaju pravo, ali ga provode na krivi način, bez jednoobrazne odluke za sve građane ili barem sve sektore i zanimanja.

Upravo stoga nekoliko je faktora zbog kojih bi mnogi poslodavci ipak mogli pričekati s ovakvim samostalnim odlukama, mjerama i otkazima.

Odluke pune rizika i kontradikcija

Sporost pravosuđa godinama udara radnike po leđima, a ovaj puta bi im ih možda mogla i čuvati, barem kod većih poslodavaca. Imajući u vidu pravnu nesigurnost i dugogodišnje sporove kojima s vremenom raste i dugovanje neisplaćene plaće, izgledno je da se poslodavci koji o svojem poslovanju dugoročno promišljaju ipak neće olako odlučiti dijeliti otkaze radnicima.

Treba prvo predvidjeti da se takvi otkazi ne bi mogli davati pojedinom radniku, nego bi se morali davati čitavim grupama, bez obzir na hijerarhiju. Čak i ako otkaz zbog toga što netko nije cijepljen protiv COVID-a bude moguć, tada neće biti iznimaka prema nepodobnim pojedincima.  Jedini mogući olakotni kriterij mogao bi biti učestalost kontakata odnosno eventualna izoliranost od drugih. S obzirom na redovitu provjeru, svi radnici koji nisu cijepljeni ili nemaju negativan test a stupaju u kontakt s drugim radnicima morali bi dobiti otkaz. U protivnom i taj otkaz bio bi principijelno kontaminiran, i sam COVID19 pozitivan. Naime, ako bi otkaz dobili samo neki, oni bi bez problema osporili takav otkaz zbog nedosljednosti poslodavca i činjenice su drugi necijepljeni radnici favorizirani, jer nisu dobili otkaz zbog iste „teške povrede“.

Uz to s obzirom da mnogima nedostaju radnici, rijetko tko si može priuštiti ostati bez 30% radnika, samo stoga što nisu cijepljeni, a inače uredno rade. Hoće li oni koji ne zahtijevaju cijepljenje u istoj branši postati atraktivniji kao poslodavci koji poštuju slobode radnicima? Hoće li biti atraktivniji oni kod kojih su svi cijepljeni? Treba li nam takva polarizacija društva i gospodarstva?  Hoćemo li imati jedne poslodavce kao zelene oaze bez COVID-a, a druge kao crvena žarišta COVID-a.  U konačnici premještamo li samo ljude iz jedne kutije u drugu? Ima li tada ikakvog pozitivnog učinka na generalnu prevenciju?

Stvari dakle nisu jednostavne ni na generalnom planu, a kroz ovu ideju bile provedive tek ako broj i udio onih koji nisu cijepljeni ostane vrlo malen, pa se poslodavac zaista samostalno s pojedincima. Ovakvu mjeru poslodavac svakako neće moći provesti, ako mu polovina radnika nije cijepljena. Jednako tako može staviti ključ u bravu. Mi se upravo nalazimo u takvom problemu, nedovoljnoj procijepljenosti nacije, pojedinih regija i ključnih djelatnosti, a to se ne može rješavati pojedinačnim odlukama poslodavaca.

Istina, ono što ipak ostaje jest faktor straha. Poslodavac bi mogao najaviti da će kroz nekoliko mjeseci početi s ovakvom praksom, te očekivati da će se zaista pokrenuti lavina u kojoj će gotovo svi koji se dosad nisu cijepili isto učiniti.

photo-1575505586569-646b2ca898fc

Pravne reperkusije na granici anarhije

Niti pravno gledano stvari nisu baš tako jednostavne. Poslodavac može puno tog odrediti, ali ne može unaprijed u potpunosti utjecati na (ne)opravdanost otkaza.

Poslodavac je dužan provoditi mjere zaštite na radu, on je dužan organizirati rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika, u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima te naravi posla koji se obavlja. Tu već nastaje problem, jer nije donesen poseban propis ili drugi akt javne vlasti kojeg bi poslodavac trebao provoditi. On se ne može ravnati prema nečemu što ne postoji. Postoje pravila distance, nošenja maski, nedolaska na posao s povišenom temperaturom, te samoizolacija. No nema obveznog cijepljenja niti redovitog podnošenja negativnog COVID testa. Nema obaveze, zabrane ni sankcije u tom smislu. U ovom trenutku radilo bi se o čistoj (samo)volji poslodavca. Može li poslodavac tvrditi da provodi nužne mjere zaštite na radu, koje su toliko važne da njihovo nepoštivanje može biti razlogom otkazu radniku, ako istovrstan poslodavac s druge strane ceste nema takvu mjeru, obvezu ni sankciju. Može li zaista svaki poslodavac ponaosob provizorno odlučivati da cijepljenje i negativan test protiv COVID-a jest ili nije mjera zaštite na radu i razlog otkazu. I to o pitanju koje je uzrok epidemije, kojoj niti zdravstveni eksperti ne znaju jednoglasno razloga niti kako stati na kraj. Postaje li izraz demokracija i sloboda volje, ustvari opravdanje za anarhiju i bezakonje.

Dolazimo i do samog otkaza. Valja imati u vidu činjenicu da prilikom sklapanja većine ugovora o radu između radnika i poslodavca ovo pitanje uopće nije bilo predmet njihovih razgovora ni ugovaranja. Nitko to jednostavno nije imao u vidu. Stoga, čak i kad poslodavac donese formalne odluke, ima li pravo otkazati radniku zbog skrivljenog ponašanja? Ne radi li se ovdje o izmijenjenoj okolnosti o kojoj strane zaista nisu znale ništa prilikom sklapanja ugovora? Zašto bi teret i krivnja bili na strani radnika, kojem se još od strane vlasti uporno ponavlja kako mu je ostavljena sloboda izbora. Štoviše, pričali ovako ili onako, mnogi se građani odnosno radnici nisu dosad cijepili iz čistog straha. U okolnostima kada država samo uvjerava kako je cijepljene dobro ali ne želi preuzeti odgovornost, a svako malo čujemo i neko oprečno stajalište, može li se uopće utvrditi krivnja radnika za povredu radne obveze. Ako je odabir da se ne cijepi ostavljen građaninu od strane države, smije li on onda zbog svojeg odabira trpjeti gubitak svojeg temeljnog prava, prava na rad.

Hoće li radnik dobiti otkaz skrivljenim ponašanjem kao za povredu koju je namjerno skrivio, ili će ipak činjenica da se nije cijepio ne može biti okarakterizirana kao povreda, tim više ako mu je ponavljamo ostavljeno da procjenjuje je li bolje da ipak igra na mogućnost da možda neće oboljeti od COVID-a ili će dobiti neki lakši oblik.

Treba li radnik dobiti osobno uvjetovani otkaz, zbog objektivnih okolnosti na svojoj strani za koje se može smatrati da ih nije skrivio. Zdravstveno stanje radnika, pa i njegov negativan odnos prema vlastitom zdravlju u pravilu nije razlog za otkaz skrivljenim ponašanjem. Dok se cijepljenje protiv COVID-a jasno ne naloži u ostalim sferama naših života u kojima jednako pa i u većoj mjeri možemo zaraziti druge ljude, nije jasno kako može to postati u sferi radnih odnosa posebice ne samostalnom odlukom poslodavca.

Ima li jednostavnije analogije od zabrane pušenja na radnom mjestu, koja stoji također radi zaštite zdravlja drugih, a ne samih pušača. Pušenje je zabranjeno na radnom mjestu, poslodavac je tu zabranu dužan provoditi i iz toga izviru njegove eventualne ovlasti za sankcije radnicima. Povučemo li pak drugu analogiju s cijepljenjem protiv gripe. I ono se savjetuje mnogima, ali se ne govori o otkazima, jer također nije decidirano rečeno što je obveza i moguća sankcija.

Covid put

Potreban je nedvojben stav oko COVID-a i cijepljenja

Stoga vjerojatno ne bi bila dovoljno niti to da se u Zakon o radu doda odredba prema kojoj osobe koje svojim ponašanjem ugrožavaju zdravlje ostalih zaposlenika mogu dobiti tzv. skrivljeni otkaz, jer to u suštini već i sada postoji.  Kada je očigledno da netko ugrožava zdravlje i sigurnost drugih nekim svojim postupkom on i sada može dobiti otkaz. Uporno pušenje ili neprimjereno rukovanje otvornim sredstvima i slično, sve je to okolnost zbog koje nastavak radnog odnosa s takvim radnikom nije moguć, a pritom težina same povrede također ustvari može biti manja od interesa da se zaštite drugi radnici.

Problem je upravo u tome što još danas nije jasno rečeno da onaj tko se nije cijepio time ugrožava zdravlje i živote drugih. Dok se to jasno ne kaže, dok se ne kaže da je cijepljenje obvezno pomaka nema. Povrh toga, još nije jasno rečeno da li cijepljenje prvenstveno štiti osobu koja se cijepila od težeg oblika bolesti, ili primarno štiti i druge od toga da se zaraze od nje. Samo ako ovaj drugi slučaj prevladava eventualna sankcija mogla bi tražiti svoje opravdanje, ako je zdravstveni učinak prvenstveno zaštita cijepljenog, mjera ni sankcija nemaju opravdanje.

Kakva god bila, sudska praksa teži ujednačenosti, a takve ujednačenosti nema ako bi radnik kod jednog poslodavca mogao dobiti otkaz, jer se nije cijepio zbog COVID-a, a kod drugog istovrsnog poslodavca takav otkaz ne bi dobio.

Bez obzira što poslodavac propisao, sud mora voditi računa o svim okolnostima slučaja i usporediti postupke poslodavca s drugim poslodavcima, pa je izgledno da ovo ne bi opstalo, posebice ako većina drugih usporedivih poslodavaca nema sličnu sankciju. Ovo svakako vrijedi za pitanje koje istinski i nije interno pitanje poslodavca, nego je javni, nacionalni i globalni zdravstveni problem.

Unatoč osobnom afirmativnom stavu prema cijepljenju, nema smisla ovdje ulaziti u raspravu treba li se cijepiti ili ne, treba li cijepljenje biti obvezno ili ne. No vraćamo se na neminovno, da nakon što gotovo dvije godine svakodnevno gledamo državni i svjetski vrh kako govori o borbi protiv COVID19 pandemije odluke takve naravi i odgovornost njihovo donošenje, ne bi smjele biti prebačene na poslodavce niti na radnike. Bez jasnog stava vlasti neće biti sreće, a da poslodavci ne mogu biti ti na koje će se prebaciti teret epidemioloških odluka. To treba ostati pitanje javne izabrane vlasti i njezinih građana. Poslodavci i radnici mogu biti samo faktor njihove provedbe.

 

Izvor dijela teksta (do prvog međunaslova) https://www.rtl.hr/vijesti-hr/novosti/hrvatska/4082496/moze-li-vam-poslodavac-dati-otkaz-ako-niste-cijepljeni-nekima-se-upravo-to-dogodilo-evo-sto-kazu-strucnjaci/