Pozivajući se i na primjere iz SAD-a u javnosti se otvaraju rasprave o mogućnost poslodavca da otkaže radniku koji nije cijepljen protiv COVID-a. Pitanja je mnogo, različitih odgovora još više. Ne zaboravimo ni onu: “Dva pravnika – tri mišljenja“.
“Ako poslodavac objektivno ne može organizirati rad svojih zaposlenika od kuće, on mora utvrditi jasna i stroga pravila ponašanja u radnom prostoru koja, naravno, moraju biti opravdana radi zaštite zdravlja zaposlenika. Postupanje protivno tim pravilima i dovođenje u opasnost zdravlja i života drugih može se smatrati povredom obveza iz radnog odnosa i opravdanim razlogom za otkaz” – rekla je za Večernji list poznata odvjetnica Vesna Alaburić.
Dr. sc. Mato Palić s Pravnog fakulteta u Osijeku smatra da takva vrsta otkaza u kojoj se nekog otpušta samo zato što nije cijepljen u Hrvatskoj po sadašnjim odredbama Zakona o radu ne bi mogla proći. “Da takvi otkazi zbog necijepljenja postanu zakoniti, prvo bi se morao dopuniti Zakon o radu, i to tako da bi se morala dodati odredba prema kojoj osobe koje svojim ponašanjem ugrožavaju zdravlje ostalih zaposlenika mogu dobiti tzv. skrivljeni otkaz. Da razjasnim još jednu stvar, to ne znači da bi cijepljenje moralo biti obavezno kako bi netko dobio otkaz, nego bi cijepljenje i dalje moglo biti regulirano kao što je i sada, bitno je samo bi li se mijenjao Zakon o radu ili ne.”
U nastavku nudimo opreznije mišljenje. Mišljenje da stvari nisu tako jednostavne. Mišljenje da poslodavac može puno toga odrediti, ali ne može unaprijed u potpunosti utjecati na (ne)opravdanost svakog otkaza.
Jednako postupanje prema svima
Imajući u vidu pravnu nesigurnost i dugogodišnje sporove kojima s vremenom raste i dugovanje neisplaćene plaće, izgledno je da se poslodavci koji o svojem poslovanju dugoročno promišljaju ipak neće olako odlučiti dijeliti otkaze radnicima.
Treba prvo predvidjeti da se takvi otkazi ne bi mogli davati pojedinom radniku, nego bi se morali davati čitavim grupama, bez obzira na hijerarhiju. Čak i ako otkaz zbog toga što netko nije cijepljen protiv COVID-a bude moguć, tada će biti usmjeren samo prema nepodobnim pojedincima. Jedini mogući dodatni kriterij mogao bi biti učestalost kontakata odnosno eventualna izoliranost od drugih. S obzirom na redovitu provjeru, svi radnici koji nisu cijepljeni ili nemaju negativan test, a stupaju u kontakt s drugim radnicima morali bi dobiti otkaz. U protivnom i taj otkaz bio bi principijelno kontaminiran kao i sam COVID. Ako bi otkaz dobili samo neki, oni bi vjerojatno osporili takav otkaz zbog nedosljednosti poslodavca i činjenice su drugi necijepljeni radnici favorizirani, jer nisu dobili otkaz zbog iste „teške povrede“.
Samovolja na granici anarhije
Poslodavac je dužan provoditi mjere zaštite na radu, on je dužan organizirati rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika, u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima te naravi posla koji se obavlja. Tu je temeljni problem, jer nije donesen poseban propis ili drugi akt javne vlasti kojeg bi poslodavac trebao provoditi. On se ne može ravnati prema nečemu što ne postoji.
Postoje pravila distance, nošenja maski, nedolaska na posao s povišenom temperaturom, samoizolacija… No, nema obveznog cijepljenja ni redovitog podnošenja negativnog COVID testa. Nema obaveze, zabrane ni sankcije u tom smislu. U ovom trenutku radilo bi se o (samo)volji poslodavca. Može li poslodavac tvrditi da provodi nužne mjere zaštite na radu, ako istovrstan poslodavac s druge strane ceste nema takvu mjeru, obvezu ni sankciju. Može li zaista svaki poslodavac ponaosob provizorno odlučivati da cijepljenje jest ili nije mjera zaštite na radu. Mogu li pojedinci odlučivati o epidemiji kojoj ni zdravstveni eksperti ne znaju jednoglasno razloga, niti kako joj stati na kraj. Postaje li izraz demokracija i sloboda volje, uvod u za anarhiju.
Objektivne prepreke poslu
Ipak postoje situacije u kojima bi radnici zaista mogli ubrzo imati problema, a to su poslovi koje već sada bez potvrde o cijepljenju ili negativnog testa nije moguće ili ih je teško obavljati (ako radnik mora učestalo ići na put u inozemstvo, ili njegovi klijenti traže ovu razinu sigurnosti (pitanje je i da li oni sami smiju o tome tako uvjetovati i odlučivati)). Posao ovdje postaje upitan, ne zato što je to poslodavac tako sam odlučio, nego zbog objektivnih okolnosti i prepreka nije moguće prevladati bez cjepiva ili negativnog testa. To bi mogle biti situacije za koje će se zaista hitno morati naći odgovori.
Sloboda izbora?
Dolazimo i do samog otkaza. Valja imati u vidu činjenicu da prilikom sklapanja većine ugovora o radu između radnika i poslodavca ovo pitanje uopće nije bilo predmet njihovih razgovora ni ugovaranja. Nitko to jednostavno nije imao u vidu. Stoga, čak i kad poslodavac donese formalne odluke, ima li pravo otkazati radniku zbog skrivljenog ponašanja? Ne radi li se ovdje o izmijenjenoj okolnosti o kojoj strane zaista nisu znale ništa prilikom sklapanja ugovora? Zašto bi teret i krivnja bili na strani radnika, kojem se još od strane vlasti uporno ponavlja kako mu je ostavljena sloboda izbora. Štoviše, pričali ovako ili onako, mnogi se građani nisu dosad cijepili iz čistog straha. U okolnostima kada država samo uvjerava kako je cijepljenje dobro, ali ne želi preuzeti punu odgovornost, a svako malo čujemo i neko oprečno stajalište, može li se uopće utvrditi krivnja radnika. Hoće li radnik dobiti otkaz kao za povredu koju je namjerno skrivio, ili ipak činjenica da se nije cijepio ne može biti okarakterizirana kao povreda, tim više što mu je ostavljeno da procjenjuje je li bolje da igra na mogućnost da možda neće oboljeti od COVID-a ili će dobiti neki lakši oblik.
Ako je odabir da se ne cijepi ostavljen građaninu, smije li on tada kao radnik zbog svojeg odabira trpjeti gubitak svojeg temeljnog prava, prava na rad.
Je li radnik kriv?
Treba li radnik dobiti osobno uvjetovani otkaz, zbog objektivnih okolnosti na svojoj strani za koje se može smatrati da ih nije skrivio. Zdravstveno stanje radnika, pa i njegov negativan odnos prema vlastitom zdravlju teško može biti razlog za otkaz skrivljenim ponašanjem. Dok se cijepljenje protiv COVID-a jasno ne naloži u ostalim sferama naših života u kojima jednako pa i u većoj mjeri možemo zaraziti druge ljude, nije jasno kako može to postati u sferi radnih odnosa, posebice ne samostalnom odlukom poslodavca.
Ima li jednostavnije analogije od zabrane pušenja na radnom mjestu, koja stoji također radi zaštite zdravlja drugih, a ne samih pušača. Pušenje je zabranjeno na radnom mjestu, poslodavac je tu zabranu dužan provoditi i iz toga izviru njegove eventualne ovlasti za sankcije radnicima. Povučemo li pak drugu analogiju s cijepljenjem protiv gripe. I ono se savjetuje mnogima, ali se ne govori o otkazima, jer također nije decidirano rečeno što je obveza i moguća sankcija.
Potreban je nedvojben stav
Stoga, vjerojatno ne bi bilo dovoljno niti to da se u Zakon o radu doda odredba prema kojoj osobe koje svojim ponašanjem ugrožavaju zdravlje ostalih zaposlenika mogu dobiti tzv. skrivljeni otkaz, jer to u suštini već i sada postoji. Problem je upravo u tome što još danas nije jasno rečeno da onaj tko se nije cijepio time ugrožava zdravlje i živote drugih. Dok se to jasno ne kaže, dok se ne kaže da je cijepljenje obvezno, pomaka nema. Povrh toga, još nije jasno rečeno da li cijepljenje prvenstveno štiti osobu koja se cijepila od težeg oblika bolesti, ili primarno štiti i druge od toga da se zaraze od nje. Samo ako ovaj drugi slučaj prevladava eventualna sankcija mogla bi tražiti svoje opravdanje, ako je zdravstveni učinak prvenstveno zaštita cijepljenog, mjera ni sankcija nemaju opravdanje.
Kakva god bila, sudska praksa teži ujednačenosti, a takve ujednačenosti nema ako bi radnik kod jednog poslodavca mogao dobiti otkaz, jer se nije cijepio zbog COVID-a, a kod drugog istovrsnog poslodavca takav otkaz ne bi dobio.
Bez obzira što poslodavac propisao, sud mora voditi računa o svim okolnostima slučaja i usporediti postupke poslodavca s drugim poslodavcima, pa je izgledno da ovo ne bi opstalo, posebice ako većina drugih usporedivih poslodavaca nema sličnu sankciju. Ovo svakako vrijedi za pitanje koje istinski i nije interno pitanje poslodavca, nego je javni, nacionalni i globalni zdravstveni problem.
Nema smisla ovdje ulaziti u raspravu treba li se cijepiti ili ne, treba li cijepljenje biti obvezno ili ne. No vraćamo se na neminovno, da nakon što gotovo dvije godine svakodnevno gledamo državni i svjetski vrh kako govori o borbi protiv COVID19 pandemije odluke takve naravi i odgovornost za njihovo donošenje, ne bi smjele biti prebačene na poslodavce niti na radnike. Bez jasnog stava vlasti neće biti sreće, a da poslodavci ne mogu biti ti na koje će se prebaciti teret epidemioloških odluka. To treba ostati pitanje javne izabrane vlasti i njezinih građana. Poslodavci i radnici mogu biti samo faktor njihove provedbe.
Pravnici NHS-a o COVID-u i radnom odnosu
Pravnici iz sindikata udruženih u Nezavisne hrvatske sindikate raspravljali su 8. rujna 2021. o utjecaju okolnosti (ne)cijepljenja radnika protiv COVID-a na njegov radni odnos. Iz bogate višesatne rasprave i neovisno o osobnom stavu sudionika prema cijepljenju možemo sumirati slijedeća stajališta:
- Cijepljenje protiv bolesti Covid-19 nije obvezno.
- Ako je građanima dano pravo izbora cijepiti se ili ne, tada radnici zbog svog izbora ne smiju trpjeti nikakve štetne posljedice.
- Poslodavac snosi troškove radnikovog službenog puta, pa ako su Covid potvrde ili testiranje uvjet za izvršenje službenog puta, a radnik nema Covid potvrdu, tada se i trošak testiranja treba smatrati troškom službenog puta te slijedom toga poslodavčev trošak.
- Ako bi radnik bio prisiljen sam snositi troškove testiranja, moglo bi se govoriti o diskriminaciji na temelju zdravstvenog stanja ili drugog uvjerenja.
- Javna vlast mora jasno odrediti koja je svrha Covid potvrda, a ne prebacivati svoju odgovornost na poslodavce ili radnike.
- Nije poželjno da resorno Ministarstvo za rad daje bilo kakve upute u pogledu pitanja, jer jedini relevantni stav može dati sud na temelju važećih propisa.
