Izbori za Deveti saziv Hrvatskog sabora održani su 11. rujna 2016. godine. Birači su birali 151 zastupnika Hrvatskog sabora: 140 iz deset izbornih jedinica na teritoriju Republike Hrvatske, 3 predstavnika dijaspore i 8 predstavnika nacionalnih manjina.
Obećanja pretjerana – izvršenje upitno
Stotine milijuna kuna potrošili smo dvaput u manje od godinu dana da bismo dobili… pa zapravo, slične rezultate izbora. Štošta je otvoreno kao i u studenome prošle godine.
Politički programi kod ovogodišnjih izbora bili su mutni i općeniti, kako politički takmaci ne bi mogli kasnije dokazivati da nisu ispunjeni. Obećanja, naprotiv, bila su pretjerana do mile volje. Kada političari obećavaju bez straha, postižu odmah opipljive efekte, a to ih ne obavezuje u budućnosti. Naime, i na ovim se izborima iznova potvrdilo da glasači nikad ne provjeravaju koliko i kako su političari ispunili prijašnja predizborna obećanja, nego su glasali za one s najviše prestiža.
Demokracija se i sastoji od ciklusa u kojima se divovska obećanja smjenjuju s patuljastim ispunjavanjima, pri čemu rezultati prethodne vlade malo ili nimalo utječu na izbor iduće, tako je to bilo i kod ovih izbora. Posljedica toga je i velika apstinencija birača jer birači znaju da političari rade budale od nas pa je mnogima mrsko izaći na izbore. Stranke se zbog toga ne uzrujavaju jer će uvijek barem netko glasati, pa svoju izbornu retoriku usmjeravaju na one koji ih pouzdano podržavaju – stabilno biračko tijelo i u ovom slučaju imao je HDZ.
Kampanja je bila personalizirana i u njoj je Plenković uspio izvući ljude iz kuće, a Milanović ih je natjerao da ostanu. Zahvaljujući tome što nije bilo druge lijeve opcije, ljudi, koji su tako orijentirani bili su nezadovoljni njegovim ponašanjem, ali i ponašanjem cijelog SDP-a, odlučili su ih kazniti.
U prošlosti su demokracije zbog svoje neefikasnosti često bile suspendirane, a vlast bi preuzimali vođe desnih ili lijevih revolucija. Desni vođa bi nakon prevrata ukinuo stranke i parlament, proglasivši da izravno komunicira s narodom, bez beskorisnih i štetnih posrednika. Lijevi vođa bi učinio obratno, umnožio bi institucije do nerazumljivosti, kako bi prikrio diktaturu Partije. Lako ćemo se složiti da nam ni jedno ni drugo ne treba.
Demokracija je i u naše vrijeme neuspješna jer i mi kao glasači kao i političari imamo mane koje se ne mogu ispraviti. Lakovjerni smo, jednostrani i skromnih mogućnosti za kritičko razmatranje. Biramo političare koji ili imaju bogatstvo ili su u životu postigli neki uspjeh, ali najradije biramo one koji imaju prestiž – sposobnost da imponiraju u svakoj situaciji i to bez ikakve diskusije. U usporedbi s prestižem nevažni su talenti, sposobnost, genijalnost.
Nećemo nikad izabrati nekog sličnog sebi – zato što ljudi našega ranga u našim očima ne uživaju nikakav prestiž. Ali prestiž nije dovoljan za pobjedu. Da bi političar bio izabran, mora laskati i podilaziti našoj taštini. Nadalje, mora nas obasuti najvećim ulagivanjima i ne štedjeti s najfantastičnijim obećanjima. Ako smo radnici glasači, volimo čuti što više negativnih stvari o poslodavcima, primjerice. Protukandidate treba ugušiti ponavljanjem tvrdnji da su korumpirani, lijeni, neznalice i da su počinili neizmjerno mnogo nemoralnih stvari. Neiskusni protukandidati bezuspješno se brane argumentima, iskusni će uzvratiti uvredama, barem je tako bilo i kod ovih izbora.
Koncentrirani na dan izbora – a ne na mandat
Stranke su i ovaj put bile koncentrirane samo na izbore, a ne na četiri godine mandata. Radile-ne radile, isto im je, pa onda i manje truda. Izbori u svijesti birača ionako sve resetiraju na nulu, stranke izbore dočekuju defetistički i fatalistički – umjesto da izbori budu nagrada za rad (ili kazna za nerad) neke stranke su se jednostavno nadale čudu. Apstinencija glasača i pasivnost stranaka definitivno blokiraju društvo – pri čemu su političari pasivni samo u radu za opću dobrobit, nipošto ne i u korupciji. Što sve zajedno, u negativnoj spirali, sa svakim novim izborima donosi sve veću apstinenciju i sve veću rezignaciju.
Odnos stranaka i nas birača sličan je odnosu kupca i trgovina – kada želimo nešto kupiti, odemo u trgovinu u kojoj i inače kupujemo jer očekujemo da ćemo to tamo naći; tek ako toga nema, počinjemo obilaziti trgovine gdje je manje vjerojatno da tražene robe ima, a tek u krajnjem očajanju odlazimo onamo gdje je skoro nevjerojatno da ćemo išta naći. Tako su se i stranke, osobito čelnici, obraćali najprije svojem provjerenom biračkom tijelu, a pošto se ono naočigled smanjivalo, počeli su mijenjati svoju retoriku, primjerice, Milanović se počeo obraćati nekim drugim glasačima, sasvim neočekivanima.
Da svi glasaju – odgovornost bi bila veća
Da su svi glasali, a ne samo oni koji ionako podupiru svoje, stranke bi bile odgovornije. Stranke su i postale trome zato što imaju sigurno biračko tijelo. Kada bi glasali svi, stranke bi znale da se obraćaju novim glasačima, a znale bi i da ti glasači nisu pouzdano njihovi, pa bi bile odgovornije i u obećanjima i u izvršavanju.
Zbog toga će u budućnosti trebati osnivati što više udruga za lobiranje i pritisak. Ako su kampanje dobre i ustrajne, ako su članovi predani cilju, udruženi građani mogu promijeniti zakone koji im ne odgovaraju, a za koje se strankama inače fućka. Prijatelji životinja, udruge za promicanje LGBT prava i U ime obitelji, samo su neke od vrlo uspješnih organiziranih akcija. U Hrvatskoj se zahvaljujući dobro osmišljenim provokacijama, znatno poboljšalo zakonodavstvo u prilog zaštiti životinja, gay aktivizam osjetno je osvijestio problem prava LGBT populacije, a U ime obitelji pokazalo je da se čak i Ustav može promijeniti.
Prekrajanje nakaradnih izbornih jedinica, reforma suludog teritorijalnog ustroja, unapređenje pravosudnog sustava ili donošenje populacijske politike – sve će to buduće hrvatske vlade poduzeti na sveto nigdarjevo. Ali da im kao građani sjednemo za vrat, napravili bi sve to sutra. Jedino što stranke rade, osim vrijeđanja drugih stranaka, nakon izgubljenih izbora, jest svrgavanje vođe kad izgubi prestiž (Karamarko, Milanović).
Ponovno nas čekaju mučni pregovori s neizvjesnim ishodom. Most je, doduše, jasniji, oni su danas pročitana knjiga, njihovo srce nesumnjivo je bliže HDZ-u, no tu je nova zagonetka zvana Živi zid. U novom Saboru imat ćemo čak njih osam, a iskustvo je pokazalo da je i onaj jedan bio potpuno nepodnošljiv. Osmero lakoumnih, neprosvijećenih političkih amatera zaokupljeni međusobnim razmiricama, stalno i nepopustljivo izjavljuju kako se oni ni s kim neće ništa dogovarati.
Što god bilo, nadamo se da će vlast uskoro biti napravljena. HDZ s Mostom i još nekima. Kakva god bila nova izvršna vlast – jer ovo što u ovome trenutku imamo upravo je zabrinjavajuće. Jedina prava vlast, vlast s izbornim legitimitetom, danas je u državi, podsjećamo, predsjednica, koja je na glasačkom mjestu izvadila mobitel da slika listić na kojemu je zaokružila svoje uzdanice.
Ne treba zdvajati. Treba začepiti uši i nos, izaći na izbore i poslije političarima puhati za vrat i to već kod lokalnih izbora, sljedeće godine. Vidjet ćemo da će se stvari polako, ali ipak mijenjati.
