- Kongres UNI Global Uniona, vodeće međunarodne sindikalne središnjice koja okuplja 20 milijuna radnika diljem svijeta, činilo je preko 1200 delegata iz 109 zemalja. Veliki kongres, velike vizije, velike riječi: „Moć svim radnicima! Pravedna i uključiva globalna ekonomija! Multinacionalne kompanije u korist društva! Razvoj umjetne inteligencije za napredak svih! Mir i ravnopravnost u svijetu! Demokracija za sve!“
Tko bi gori eto je doli…
Velike su to riječi. No, dok one još odzvanjaju Zemlja se i dalje jednako vrti oko svoje osi putujući svemirom tko zna gdje. Tu neprestanu i sveprisutnu mjenu najbolje je oslikao naš velikan Ivan Gundulić:
„Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje.
Sad vrh sablje kruna visi,
sad vrh krune sablja pada,
sad na carstvo rob se uzvisi,
a tko car bi, rob je sada.“
Cijela naša povijest, robovska, kmetska, radnička, ali i ljudska, svodi se na to. I kako on kaže – to kolo vrteći se ne prestaje. Tko bio je doli došao je gori, ali i dok je gori on opet past će doli, a onaj od doli ponovo ustaje.
U svakom kutku kugle naše, u svakom vremenu, svugdje i uvijek, vrti se neko kolo. Sve je isto, a toliko nije. Sva kola, što vrte se naprijed il natrag, što jedne dižu da druge gaze, među sobom sudaraju se i na nikog ne paze.
Kapital se ponovno uspinje
Radnici su prije pola stoljeća pomislili da zasjeli su gori, ali ponovno padaju doli, dok onaj od doli ponovo nad njih ustaje. Tako izgleda bar to globalno kolo sreće, što radniku najbolja vremena uporno donijet neće. Možda je i radnik dugo bio gori, naviko se i više ne čuva sve što drago mu je drago i što voli.[1]
Inače ne bi poruke s posljednjeg okupljanja predstavnika radnika cijelog svijeta bile tako glasne, upozoravajuće i borbene. Odzvanjale bi one glasnije i opasnije, da borba je samo jedna, da neprijatelj je jedan samo. Da se ruši jedna kula, jedno kraljevstvo, da okreće se samo kolo jedno.
To nije jedna bitka, nije ni jedan rat. To puno je malih borbi. One zbrajaju se stoljećima u pobjedu il poraz, što ne ostaje trajno.
Sve je povezano
Kaže se da leptir što mahne krilima na jednom kontinentu može uzrokovati oluju na drugom. Upravo smo vidjeli što se tek dogodi kad zmaj s istoka poleti da riga vatru na druge. Vidjeli smo i što učini jedno nevidljivo zrno, kad se proširi nebom što udišemo ga svi.
Cijeli svijet je poput stotina različitih posuda u kojima se nešto kuha i hladi, soli i sladi. Te posude nisu skroz odvojene. Povezane su, danas više no prije. Uvijek se nešto preljeva iz jednih u druge. Iz veće u manje, iz manjih u veće.
To je dosita poput vremena. Oblaka i sunca, ciklona i anticiklona. To je poput klimatskih promjena. Nitko od nas nije ih uzrokovao sam, a opet svojim malim djelom potičemo ih svi. Netko više, netko manje. Svakim našim putovanjem, svakim svijetlom što gori u noći, svakim snom u toploj sobi, svakim našim zalogajem, svakim našim udahom. Svakim našim postupkom mi ipak utječemo na naše sutra. Svi smo dio naših kola sreće, a ona su kotačići tog beskrajnog univerzalnog kruga.
Vlastitim akcijama do zajedničkih uspjeha
Bilo bi puno lakše, ali nema jednog zlog čarobnjaka. Nema samo jednog velikog neprijatelja kojeg trebamo pobijediti. Neprijatelj je i u nama samima. Trebamo pobijediti i sebe.
Zato, ni mi ne trebamo bježati od velikih riječi, velikih tema, velikih pitanja. Svaka promjena kreće od lika kojeg ujutro vidimo u ogledalu. I mi smo taj leptir što može zazvati gromove!
I oni što se u Aziji još bore za dostojnu plaću i temeljne radne standarde, i oni što se u Africi tek bore za pitku vodu i temeljno obrazovanje svoje djece, i oni što se u Europi već bore za apsolutnu jednakost, kraći radni tjedan i punu socijalnu državu… Svi okreću svoje vlastito, ali naše zajedničko kolo prema naprijed.
Svi se mi svojim malim svakodnevnim bitkama i pobjedama borimo za pravedniju i uključivu globalnu ekonomiju. Svi se borimo za svijet u kojem multinacionalne kompanije neće postati jače od država. Za svijet u kojem jači neće tlačiti slabije, ni susjed susjeda, ni država državu, ni gornja polutka donju. Svi se svojim glasom borimo protiv neograničene moći pojedinaca, zvali se oni kraljevi, carevi, političari ili milijarderi. Zajedno stremimo da razvoj tehnologije bude u korist svih, da učini svijet održivim, a ne da nas uništi. Boreći se za rad, ravnopravnost i demokraciju u našoj sredini, u našoj zemlji, mi postajemo ambasadori istih vrednota svugdje u svijetu.
Boriti se važnije je od pobjede
Mi nismo samo leptir što maše krilima. Sami se borimo hrabri kao David, a zajedno smo snažni kao Golijat.
Tko će na kraju pobijediti? Elita ili narod? Čovjek ili robot? Civilizacija ili priroda? Tko zna?
Nikad neće ni biti apsolutnog pobjednika. Zato je od same pobjede važnije boriti se. Boriti se za dobro, za ono što u srcu znamo da je ispravno. Gurati to kolo u pravom smjeru. Danas, za sutra.
Na kraju, jedini siguran pobjednik je vrijeme. Ono će neminovno proždrijeti sve. Ali ipak nije svejedno što smo radili dok smo bili ovdje. Dok smo tu i sada. Kakav će trag biti za nama.
Da, sve prolazi. Za nama na kraju bit će samo zemlja i prah. No, na tome što ostavljamo rasti će naši budući naraštaji.
[1] Moglo se i sve to pokušati staviti i u stih, ali staviti stih pored Gundulića dostojni nismo.