Kolektivno pregovaranje i pravo na štrajk neraskidivo su povezani od početaka kao lice i naličje radničkog organiziranja. Pravo na štrajk i latentna prijetnja industrijskih akcija pogonsko su gorivo kolektivnih pregovora i osnovno oružje sindikalne borbe. Iznimke od toga prava zbog toga su oduvijek dopuštane samo tamo gdje bi prijetnja društvenoj sigurnosti zbog mogućih štrajkova nadjačala društvenu korist socijalnog dijaloga. Zbog toga vojnici i policajci gotovo nigdje nemaju pravo na štrajk, a nerijetko ni pravo na sindikalno organiziranje. Doista, mogli bismo se složiti da bi štrajk naoružanih osoba zaduženih za očuvanje reda i mira te obranu granica bio pretjeran rizik za svako društvo, pa ga treba pod svaku cijenu izbjeći.
Međutim, širenje takvog režima na druge djelatnosti od javnog interesa, dobar je pokazatelj demokratičnosti, inkluzivnosti i spremnosti na dijalog određenog društva. Tako primjerice, Japan, velesila poznata po strogim društvenim pravilima, svojim državnim službenicima uopće ne dopušta sindikalno organiziranje, a Republika Hrvatska radnicima na HRT-u ne dopušta štrajk!
Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji
Budući da navedeno nije normirano Zakonom o radu, nego Zakonom o Hrvatskoj radioteleviziji, dojam je da je odredba koja glasi: „Kada HRT obavlja djelatnost kao javnu službu u skladu s ovim Zakonom, radnici HRT-a nemaju pravo na štrajk, što se pobliže uređuje općim aktom HRT-a ili kolektivnim ugovorom.“ (čl. 43. st. 3.), ostala nezamijećena dobrom dijelu „radnopravne javnosti“.
Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji pojam „javne službe“ spominje isključivo u navedenoj odredbi. Prethodno djelatnosti ove ustanove dijeli na javne usluge i komercijalne djelatnosti (članci 3., 4. i 9. Zakona). Imajući u vidu da se odredbe kolektivnih ugovora za javne službe ne odnose na radnike HRT-a, postavlja se pitanje, može li se iste radnike, temeljem odredaba Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji, smatrati adresatima zabrane štrajka iz citirane zakonske odredbe?
Ministarstvo rada i mirovinskog sustava šuti!
Uvidjevši nelogičnost ovog uređenja, još sam u prosincu 2019. godine Ministarstvu rada i mirovinskog sustava uputio zahtjev za tumačenjem navedene odredbe, postavivši sljedeća pitanja:
- Koji radnici HRT-a mogu smatrati da svoje poslove obavljaju kao javnu službu?
- Na koje radnike HRT-a se odnosi navedena zabrana štrajka?
- Postoje li okolnosti u kojima bi, usprkos navedenoj zabrani, štrajk radnika koji svoj rad na HRT-u obavljaju kao javnu službu, bio dopušten?
I ministarstvo kulture šuti!
Umjesto odgovora na navedena pitanja, MRMS me, nakon nekoliko mjeseci, uljudno uputio na Ministarstvo kulture, kao nadležne za upravni nadzor nad navedenim zakonom, kojima je i proslijeđen zahtjev za tumačenjem. Do dana današnjeg i zaključenja ovog izdanja od Ministarstva kulture autoru ovog teksta nije stigao nikakav odgovor na postavljena pitanja.
Dijelom zbog pandemije i ograničenja kretanja i susreta, a dijelom zbog izostanka očekivanja da mogu dobiti suvisli odgovor s navedene adrese, potrudio sam se istražiti prethodno važeće verzije zakona o radioteleviziji te došao do sljedećih zaključaka:
Odredba o zabrani štrajka radnicima Hrvatske radiotelevizije kada svoj posao obavljaju kao javnu službu postojala je i ranije, te je na snazi neprekidno barem 20 godina. Međutim, za razliku od aktualnog zakona, prethodno je bilo normirano kada radnici Hrvatske radiotelevizije posao obavljaju kao javnu službu. Tako je u čl. 3. st. 4. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji iz 2001. godine (NN 17/2001.) bilo propisano: „HRT obavlja djelatnost kao javnu službu samo u slučajevima elementarnih nepogoda, epidemija, izvanrednog ili ratnog stanja.“ Nakon brisanja citirane odredbe iz teksta zakona, nitko nadležan ili nije primijetio, ili nije smatrao bitnim revidirati odredbe na koje se citirana odredba reflektira. Okolnost da je pritom potpuno nejasno, zbunjujuće i neuko normirano ustavno pravo radnika javne televizije na štrajk, očito nikome nije predstavljala problem.
Ostaje nam pričekati moguće zakašnjele odgovore ili pričekati sljedeću novelu zakona
Uz navedene žalosne konstatacije, ostaje nam pričekati mogući zakašnjeli odgovor iz Runjaninove, koji mi više nije potreban za razrješenje iznesenih dvojbi, ili pak pričekati sljedeću novelu zakona i potruditi se da pitanje štrajka radnika Hrvatske radiotelevizije dobije jasno uređenje zasnovano na zasadama demokratske prakse.
Ono što pritom budi nadu je dobar rad sindikata na Hrvatskoj radioteleviziji, koji okrupnjivanjem, jačanjem kapaciteta, kolektivnim pregovaranjem i djelovanjem radničkog vijeća pokazuju sve veću ozbiljnost, dok odgovorne osobe poslodavca pune stranice crne kronike i užarene stolce USKOK-ovih ispitivača.
