Milan Burek je rođen 27. kolovoza daleke 1914. godine u Zagrebu. Živio je u Austrougarskoj Monarhiji, potom u Kraljevini SHS, prvoj Jugoslaviji, tzv. NDH, Titovoj Jugoslaviji i konačno u samostalnoj Republici Hrvatskoj. Preživio je dva svjetska rata, logor Jasenovac i Domovinski rat.
Bez roditelja – prepušten sam sebi
Grafički zanat za ručnog slovoslagara završio je 1929. godine jer u to doba još nije bilo Grafičke škole. Od tada je član i u stalnom kontaktu sa Sindikatom grafičara. Rano je ostao bez roditelja. Majka mu je umrla kad je navršio sedam godina, a otac kad je imao samo 13 godina. Maćeha ga nije prihvatila, prekinula mu je školovanje i ubrzo ga izvlastila iz nasljedstva. Stoga je kao dječarac bio primoran potražiti neki posao kako bi mogao živjeti. Odlazi na rad u privatnu tiskaru kao pomoćni radnik, uči, školuje se i privatno uz rad završava šegrtsku školu i stječe zvanje ručnog slovoslagara. U početku je ručno slagao slova, naslove, tabele.
Preživio logor Jasenovac
Nakon izučenog zanata zaposlio se u Hrvatskom tiskarskom zavodu. Imao je smisla za likovnu umjetnost, pisanje i aktivni društveni rad. Kroz život je kročio samostalno i zarana se učlanio u Sindikat grafičara. Pred Drugi svjetski rat bio je nekoliko godina bez posla i za to vrijeme primao sindikalnu pomoć kako bi preživio. Bio je to uobičajeni način sindikalnog djelovanja i ponašanja te skrbi za svoje članstvo. Sudjelovao je u izradi tarifnih pravilnika i prvom kolektivnom ugovoru za grafičku struku. U privatnoj tiskari radio je od 1939. do 1943. Zbog svoje aktivnosti bio je izložen brojnim opasnostima i redovito praćen od tadašnjih vlasti. Upravo zbog sindikalne aktivnosti i suradnje s Narodnooslobodilačkim pokretom biva progonjen. Kao glavnog povjerenika s još 20 radnika početkom 1943. ustaše ga hapse i šalju u logor Stara Gradiška, kasnije i u Jasenovac. Zbog sklonosti likovnoj umjetnosti, u logoru je crtao portrete raznih ustaških glavešina i na taj način priskrbio simpatije. U logoru se zbog teških uvjeta razbolio pa su ga pustili na oporavak u Zagreb krajem 1943. Tijekom ratnih godina živio je vrlo teško. Nakon oporavka ponovno se zaposlio u bivšoj tiskari koja je bila promijenila raniji naziv u Hrvatska seljačka tiskara. Tamo radi do svršetka rata kao rukovodilac slagarne i strojoslagarne, a u to vrijeme već je bio član i sekretar partijske ćelije. Tijekom rata bio je aktivni suradnik NOP-a, zbog čega je često bio izložen torturama i hapšenjima. Nakon rata, kao iskusni sindikalac, prelazi na rad u Gradski odbor sindikata grafičara Zagreba u svojstvu tajnika. Potom završava sindikalnu školu Centralnog odbora SSJ u Beogradu, nakon čega se vraća na rad u Republički sindikat grafičara u Zagrebu.
Legendarni meter lista Vjesnik
Cijeli je radni vijek proveo radeći u „crnoj umjetnosti“, u olovnoj tehnologiji. Od ručnog slovoslagara pa do direktora. Cijeli život Milan Burek je radio odgovorno svoj posao. Godine 1953. bio je na dužnosti direktora lječilišta u Tuheljskim Toplicama, a zatim direktora tiskare „Prosvjeta“ u Samoboru. Za njega je značajno to što je nakon direktorovanja ponovno počeo raditi kao ručni slagar. Ipak, najviše vremena radio je kao glavni meter lista „Vjesnik“. U početku je, radeći na olovu, bio meter knjiga i časopisa, a zatim dugogodišnji glavni meter na prijelomu dnevnog lista „Vjesnik“. Dolaskom nove offset tehnologije u tiskaru, stekao je uvjete za mirovinu i 1973. godine završava svoju dugogodišnju epizodu ručnog slovoslagara. Nakon umirovljenja nastavio je vrlo aktivno raditi u Sindikatu umirovljenih grafičara grada Zagreba.
Sve to vrijeme bio je aktivan u Sindikatu i društveno političkim organizacijama, za što je primio mnoge pohvale, priznanja i odlikovanja. Ni u mirovini nije mirovao. Bio je strastveni planinar i s pokojnom suprugom Ivankom obišao je gotovo sve poznate planine bivše Jugoslavije. Posljednjih godina, dok je to još mogao, najradije je odlazio u šetnje Maksimirom i planinario Sljemenom.
Bio je dosljedan, čvrst i odlučan u obrani vlastitih stavova. Ponekad je zbog toga ostavljao dojam nepopustljivosti. Kao i svi veliki ljudi, bio je uvijek otvoren slušati druga i različita mišljenja. Nije trpio nepravdu i nezakonitost. U poslu je tražio načine kako da uvede poboljšanja. Pritom nije bio vođen osobnom ambicijom, nego istinskom željom i dobronamjernim porivom da popravi stvari, vodeći računa prije svega o interesima šireg kruga ljudi kojima bi to moglo koristiti ili pomoći u njihovom životu i radu. Zbog te njegove nesebičnosti i spremnosti da pomogne svakom čovjeku u nevolji, voljeli smo ga i cijenili. Njegove su mu vrline priskrbile veliki krug prijatelja, kao što je i sam bio vrlo odan prijatelj. I u sindikalni pokret unio je svoj duh, duh bliskosti, neposrednosti i čovječnosti.
Solidan život, blaga narav i geni
Zahvaljujući solidnom životu, blagoj naravi i genima, doživio je sto drugu godinu. O njemu se skrbila kćerka Zvjezdica s porodicom. U posljednje dvije godine, zbog bolesti, nije dolazio u Dom Sindikata grafičara, gdje je proveo tolike godine života. Sa sto godina nešto je slabije čuo, pokretan i dobra izgleda, kao da želi živjeti još toliko godina. Uvijek trezven, sređujući svoje opsežne arhive, mnoge fotografije i uspomene da se ne zaboravi. Svoj stoti rođendan proslavio je u krugu obitelji i s tadašnjim i današnjim predsjednicima Sindikata, Stjepanom Kolarićem i Darijem Hanzalekom. Uz prigodni poklon i tortu, razgovor s njime bio je ugodan, spontan i veseo. Nakon nekoliko zdravica zaorila se i pjesma, njemu najdraža: Kad ti grobar preko riti…
Učinio je mnogo toga dobroga po čemu ćemo ga pamtiti i uvijek iznova rado ga se prisjećati. A najviše od svega pamtit ćemo ga po njegovoj čovječnosti, po njegovoj vedrini, po njegovom optimizmu – životnom i sindikalnom. Knjiga njegova života zatvorila se 28. svibnja 2016. godine, ali ideje kojima je ispunio njezine stranice, ostaju nam poticaj i nadahnuće.
Hvala mu! Neka mu bude vječni mir i pokoj.
