Rastu cijene plina, hrane, nekretnina – svega. Najbolje je odmah zaželjeti da vam nakon Nove godine stanje na računu u eurima bude brojevno jednako kao što je bilo u kunama, naravno, samo ako ste u plusu.
Kažu da je za inflaciju kriv rat u Ukrajini. Mnogi će povezati i da se u dvije godine globalnog lockdowna manje proizvodilo, a otisnulo se puno dodatnog novca. Taj novac jednostavno gubi vrijednost, a dobra poskupljuju.
Kriza neulaganja u proizvodnju
Oni najupućeniji, poput Daniela Kostzera, glavnog ekonomista Internacionalne konfederacije sindikata, tvrde da ni covid niti rat u Ukrajini nisu glavni razlozi zašto smo ovdje. Prema njegovu mišljenju, to što prolazimo rezultat je dugogodišnje korporativne pohlepe te još izraženije distribucije dobiti i kapitala prema vlasnicima i dioničarima, a na štetu ulaganja u proizvodnju i rad. Više se ne investira u poslovanje kompanija i u radnike, nego u bogatstvo njihovih vlasnika. Sve to moralo je ostaviti posljedice, tvrdi on.
Najbogatiji vođeni onom poznatom „business as usual“ (posao kao i obično), ne pomišljaju išta promijeniti te bez ikakvog srama žele nastaviti živjeti još raskošnije. Teret ove krize produktivnosti proizvodnje žele prebaciti na radnike, na obične građane koji ionako teško spajaju kraj s krajem. Dakle, oni koji imaju nepojmljivo previše, žele štedjeti preko grbače onih koji imaju premalo. Nemamo samo inflaciju cijena, mi imamo inflaciju licemjerja.
I bogati plaču
Svjetski i domaći liberalni ekonomski gurui, koje prate i mnogi poslodavci, godinama se zalažu za potpuno slobodno tržište. „Nevidljiva ruka“ tržišta održava savršenu harmoniju, sve treba deregulirati, a državu i poreze treba ukinuti – govorili su. A onda dođe covid, pa kad to savršeno tržište stane, zovu: Upomoć! Odmah su tražili od te iste države da im pomogne i bili su ljutiti jer im nije dala dovoljno. Ustvari, dobili su novac i pomoć na ime svakog radnika kao građana. Opstali su, zadržali firme, pozicije, bogatstvo i ugled, sve na javnom novcu kojeg nije bilo dovoljno, a njegovo pojačano tiskanje jedan je od razloga zašto u novčaniku nosimo sve manju vrijednost.
U vrijeme covid krize pisali smo: „Mnogi će plakati, ali rijetki će prodati svoj Mercedes“. Ne samo to, u godini kada su primili pomoć za svakog radnika, mnogi su i tu godinu završili s dobiti. I danas će se neki jadati da im nikada nije bilo gore. Ali novi auto najviše klase i dalje se vozi i živi se na jednako visokoj nozi.
Bilo pa prošlo. To što im je država dala, već je preklanjski snijeg. Sada se gleda kako doći do jeftinih radnika. Domoljublje je glasno, ali nije velik problem što znatan dio naše mladeži seli raditi na sjever i zapad Europe, ako se odgovor nađe u ukidanju kvota i uvozu radne snage iz bilo kojeg kraja svijeta. Domoljublje s interesom, naše je uobičajeno licemjerje.
Priznajem. Kapital nije nacionalist, ksenofob, homofob, niti bilo kakav drugi -fob. On zaista ne pravi razliku među ljudima. Njemu je potpuno svejedno tko ga služi! Boja kože i vjera nisu važni, dokle god taj radi, šuti i drži glavu dolje.
Baš kad su se i naši ponadali vratiti u „business as usual“, već jadni i promrzli od cijena plina na tom liberalnom tržištu, oni moraju pustiti novu suzu. Od države dobivaju novu pljusku – dodatni porez na dobit. Obrazloženje našeg premijera da je to jedan doprinos solidarnosti, jer ovo je kriza koja zahtijeva od onih koji imaju više da pomognu onima koji imaju manje, to im jednostavno ne može sjesti. Ljuti ih kada on kaže da je država svojim intervencionističkim mjerama napravila ogromne iskorake i dala veliku potporu te kako bi ovakva vrsta poreza bio svojevrsni solidarni doprinos radi pravednije podjele tereta krize koja pogađa sve u društvu. Čovjek ima pravo, a ponovimo i zaključak da se nedovoljno ulaganje u proizvodnju ne može iznijeti na leđima radnika.
No, pustimo poslodavce, nisu ni oni krivi baš za sve. Licemjerja ima i među radnicima. Priznajmo, ima onih koji, bili krivi ili ne, manje rade, a traže i više od onih koji potegnu. Svi žele što bolji život, radna prava, traže prava iz Kolektivnog ugovora, ali mnogi se za to ne žele zauzeti, ne žele biti ni članom Sindikata. Neki znaju doslovce reći da ne misle sudjelovati ni plaćati članarinu kad ionako imaju sva prava. Ovakav oblik licemjerja je i nedostatak odgovornosti, a mogao bi radnike i njihov pokret doći glave. Bez međusobne solidarnosti, oni dugoročno nemaju šanse.
Ni nogomet nije pošteđen
Ima licemjerja i u ovih dana sigurno najvažnijoj stvari na svijetu, nogometu. Počekom svjetskog prvenstva u Kataru o tome je govorio Gianni Infantino predsjednik FIFA-e, pokušavši se obraniti od kritika koje pljušte iz cijelog svijeta. Na kritike zemlji domaćinu o uskrati prava žena, homoseksualaca i drugih skupina, te posebno jadnim pravima radnika koji su nekoliko godina u gotovo robovskim uvjetima ginuli da bismo se danas divili tim blještavim nogometnim piramidama, on je odgovorio da bi se Europa prvo trebala tri tisuće godina ispričavati za to što je učinila svijetu, a tek onda može davati lekcije Kataru o ljudskim slobodama, demokraciji i radnim pravima.
U jednu ruku, on ima pravo. Europa je stoljećima, pa i tisućama godina pokoravala cijeli svijet, istrijebila cijele narode i kontinente, brisala vjere i nametala svoje. Pljačkala je na gotovo svakom mjestu kugle zemaljske, a koristi za nju, odnosno štete za druge, osjećaju se i danas. Robovi su bili temelj najvećih carstava. Žene su stoljećima spaljivane na lomači, a pravo glasa u srcu Europe, jednoj Švicarskoj dobile su 1971. Toliko o europskoj tradiciji ljudskih prava i jednakosti.
Oličenje svjetske demokracije – SAD, broje do danas 46 predsjednika. Nema potrebe upotrebljavati izraze rodne jednakosti. Ta država ropstvo je počela ukidati kada se ovdje već osnivao naš Sindikat. Tek stoljeće i pol kasnije predsjednik je postao jedan crnac. Ali žena još nije.
UNI i drugi globalni sindikati već godinama upozoravaju na neljudske uvjete u kojima su u Kataru radili i stradavali većinom imigranti iz Azije, uz negiranje građanskih prava i ograničavanje slobode. Dok se gradilo, većina svijeta je šutjela. Što nisu tada kritizirali ili otkazali svoje sudjelovanje, dok su ljudi ginuli na tim gradilištima? Kakve koristi od popovanja sada, osim smirivanja vlastite savjesti?!
Bojim se i da je izvor nezadovoljstva i reakcija mnogih više jer, kako je to jedan naš lijepo sročio: „Navijanje nije potpuno, ako nema alkohola i žena“. A Katarci su im to zabranili. Ljudska prava možda su ipak tek treća stvar za koju će se iz suhih grla izustiti da nedostaje na vrućem pustinjskom zraku.
Temeljna prava iznad svega
Stoga je dijelom u pravu Gianni Infantino kad kaže da je licemjeran ostatak svijeta koji prigovara. No, licemjerno je i kad Bliski istok kao domaćin traži od gostiju iz zapadnog svijeta da mu se prilagode, ali kad se uloge zamijene, isti principi baš i ne vrijede.
Najviše od svega, temeljna prava moraju biti iznad svih ovih priča. Istina, cijeli svijet je u pogledu ljudskih prava, sloboda i demokracije predugo bio u mraku. Kad smo posljednjih stoljeća počeli puštati svijetlo, a zadnjih desetljeća napokon više nije tama, ne smijemo sada reći da ne želimo i ne trebamo biti dio tih povijesnih promjena. Nijekati važnost demokracije, važnost ljudskih prava, prava naše djece, prava naših kćeri na jednak život i slobodu. Nijekati sve to uz opravdanje da donedavno ni drugdje nije bilo puno bolje. To možda i ne bi bilo toliko licemjerno, ali je glupo i neoprostivo.
