Najnovije rasprave o mirovinskoj reformi ponovno su na površinu izvukle svu bijedu našeg mirovinskog sustava koji je najgori u Europskoj uniji i to prema svim pokazateljima. Prosječna mirovina hrvatskog radnika iznosi 2.347 kuna, što je svega 37 posto plaće. Tako loš omjer nema ni jedna zemlja Europske unije, pa ni Bugarska i Rumunjska. Uz to, taj odnos je iz godine u godinu sve gori jer plaće rastu brže od porasta mirovine. Zbog svega toga, rizik od siromaštva u umirovljeničkoj populaciji u Hrvatskoj iznosi 26,5 posto, dok je prosjek Europske unije 14,7 posto.
Ni med cvetjem ni pravice
Što znače uređene i prosperitetne države govori podatak da je prosječna mirovina u Luksemburgu 13.500 kuna, Njemačkoj 9.600 kuna, Norveškoj 11.300 kuna, a u Nizozemskoj, zahvaljujući pametnoj mirovinskoj politici, prosječna mirovina je veća od prosječne plaće.
Uza sve to, radnici u Hrvatskoj i u mirovini kao i za vrijeme svog radnog vijeka, prolaze kao bosi po trnju. Najprije je za vrijeme tranzicije grupa onih na vlasti i bliskima vlasti, prigrabila velik dio narodnog bogatstva, a radnicima su ostale mrvice. Zbog toga nije čudno da velik dio radno sposobnog stanovništva odlazi iz Hrvatske jer tu nemaju posla ili su plaće takve da se s njima ne može normalno živjeti.
Nepravda se nastavlja i odlaskom u mirovinu. Računa se da se pedeset posto mirovina isplaćuje prema nekim povlasticama, a ne prema uplaćenim doprinosima u mirovinski sustav. Tako je nedavno isplivao podatak da umirovljenik koji je stekao mirovinu pod posebnim uvjetima ima primanja od 14.000 kuna, a to mu nije bilo dovoljno, pa je s njim sklopljen ugovor o djelu jer radi kao vozač. Što da na to kaže pet stotina tisuća umirovljenika koji imaju mirovinu manju od 1.500 kuna? Spisak onih koji imaju pravo na povlaštenu mirovinu je podugačak. Da stvar bude do kraja apsurdna, te povlaštene mirovine se ne isplaćuju iz nekog posebnog državnog fonda, već se povlaštenima isplaćuje iz redovnog mirovinskog sustava i tako se umanjuju mirovine onih koji su imali nesreću da su se rodili i živjeli kao obični radnici.
Mirovinska reforma o kojoj se govori na sva usta takve nepravde neće ispraviti niti se o njima uopće govori. Pretakanjem iz šupljeg u prazno želi se stvoriti dojam da se nešto poduzima kako bi se ispravio položaj umirovljenika. A on se neće ispraviti dok na jednog umirovljenika dolazi svega 1,6 zaposlenih i dok su radničke plaće tako male.
