U prijašnjim vremenima, naših djedova i baka, bio si sretan i očekivao da ćeš jedan posao raditi cijeli život – do penzije. No, ubrzani znanstveno-tehnološki razvoj u svijetu konstantno proizvodi nova znanja, zbog čega sve ono čime smo okruženi i što smo dosad naučili, brže zastarijeva.
Životni vijek većine stručnih znanja, tijekom kojeg su ona korisna organizacijama, iznosi najviše četiri do pet godina i neprestano se skraćuje. Zato je na Zapadu i poznata praksa da ljudi, posebice mladi, obrazovani ljudi, mijenjaju posao svakih pet godina. Zbog toga se javlja velika potreba za primjenu koncepcije cjeloživotnog obrazovanja jer su sve brže tehnološke i društvene promjene zbog kojih postojeće znanje, vještine, vrijednosti, stavovi i navike sve brže zastarijevaju. Količina potrebnog znanja postala je tako prevelika da bi se mogla naučiti u tijeku godina školovanja. Zbog toga je potrebno učiti čitav život, a ne samo u djetinjstvu i mladosti.
Budući da se učiti mora čitav život, ali se čitav život ne može ići u školu, obrazovanje i odgoj se u odrasloj dobi neće odvijati u školi, već u organizacijama u kojima čovjek radi i živi, ali i samostalno. Već sedamdesetih godina prošlog vijeka nedostatak znanja, tj. kriza obrazovanja nastojala se riješiti produžavanjem i intenzifikacijom školovanja. Neuspjesi i na tome utemeljena reforma te enorman porast troškova za školovanje, doveli su u međunarodnim organizacijama koje se bave obrazovanjem (UNESCO, OECD, ILO, Europska komisija) do formuliranja tog koncepta “cjeloživotnog obrazovanja”.
ZASIĆENJE POSLOM ZA 5 DO 10 GODINA
Koliko bi često građani u idealnim uvjetima htjeli promijeniti svoj posao, otkrio je portal MojPosao. U nedavnoj anketi sudjelovalo je više od 1500 ispitanika i većina njih, 39% voljela bi promijeniti posao svakih 5 do 10 godina. S druge strane, za starim vremenima žali, odnosno jednog poslodavca do mirovine priželjkuje 27% ispitanika. Najčešći uvjeti za zadovoljstvo jednim poslodavcem do kraja radnog vijeka bili bi: ispunjenost koju im pruža rad kod idealnog poslodavca, ugodna radna atmosfera te mogućnost rasta tvrtke, kao i razvoj pojedinca.
Problem je što sve što traje osam ili više sati na kraju postaje rutina, a rutina postaje zamorna zbog čega je čovjek skloniji pogreškama ili se jednostavno ulijeni i teško pronalazi snagu za odlazak na posao, a da jedini razlog nisu financije. Odnosno, on više ne uživa u svom poslu, već ga jednostavno izvršava. To je dobar znak da je vrijeme za promjenu; no u današnje vrijeme to je vrlo teško izvesti s obzirom na dugotrajnu ekonomsku krizu. Promjena posla, koja je česta u zapadnim i europskim zemljama svakih 5-10 godina dobra je i zbog motivacije jer potiče na inovativnost, izazove, kreativnost, veću razinu profesionalnosti kao i osvježenje jer radite nešto novo nakon dugo vremena. U novim poslovima bolje upoznajemo sebe, otkrivamo nove vještine te možda otkrivamo da se želimo prekvalificirati za neko drugo zanimanje. Također, razne poslove treba probati baš iz razloga da bismo postojeća znanja i praksu povećali i nadopunili svoj regularni životopis.
„Najvažnija stvar za cijeli život je izbor zanimanja, a najčešće je to plod slučajnosti“
Odabir zanimanja nije nimalo jednostavna odluka, ne samo zbog pitanja pronalaska zaposlenja nakon školovanja i činjenice da čovjek jednu trećinu života provede obavljajući profesionalnu djelatnost (8 sati dnevno, 5-6 dana tjedno, 35-40 godina života), nego i zbog ljudske potrebe da posao postane zadovoljstvo, odnosno da je u skladu s našim interesima, sklonostima, sposobnostima, vrijednostima i osobinama ličnosti, kako bi na kraju uopće i bili uspješni u njemu. Usprkos činjenici da mnogi danas rade posao za koji se nisu prvotno školovali, nepromišljen izbor dovodi do nezadovoljstva, gubitka vremena i novca, te ono najgore: osjećaja nesretnosti.
PREKVALIFIKACIJA ILI DOKVALIFIKACIJA?
Ne postoji točna statistika, ali se kalkulira s informacijom da se u programe cjeloživotnog učenja u Hrvatskoj uključuje tek oko 2,5 posto stanovništva. Premalo u odnosu na Europu, ali premalo i u odnosu na to da država u te programe godišnje ulaže 150 do čak 200 milijuna kuna. Živimo u dobu punom izazova i treba mu se prilagoditi, treba raditi na svojoj konkurentnosti. Mnogi to čine ne samo mijenjanjem radnog mjesta već i cijele profesije.
Na koliko ste mjesta dosad radili? Krenimo s tim. Na kakvim poslovima? Držite li se uvijek onoga za što mislite da znate raditi, a ostalo izbjegavate jer se osjećate neadekvatno ili pak mislite da to jednostavno „nije u opisu vašeg posla“? S obzirom na trendove u svijetu koji teže cjeloživotnom učenju i ne prihvaćaju ideju da osoba na istom radnom mjestu provede cijeli radni vijek, svakom zaposleniku nekog poduzeća se preporučuje da nakon pet godina upiše tečaj za doškolovanje ili program za dokvalifikaciju. Problem je što na našem tržištu ne postoji kontrola, a takve tečajeve nudi na stotine pojedinaca i institucija od kojih je velik broj onih bez ikakve licence.
Međutim, kako je cjeloživotno obrazovanje jedan od trendova u Europskoj uniji, taj pojam nije ništa manje važan ni za one sa završenom srednjom školom i višom i visokom stručnom spremom, nezaposlene, osobe treće životne dobi, invalide… Na taj bi se način povećala ponuda na tržištu rada, radna bi snaga bila pokretljivija, smanjio bi se rizik otpuštanja zbog tehnoloških promjena, a povećala bi se mogućnost zapošljavanja dugotrajno nezaposlenih osoba.
Iako je to krenulo i ranije, otkad je Hrvatska postala dio EU, cjeloživotno obrazovanje postalo je uvjet održive zapošljivosti, posebice za ljude s manje iskustva. Moramo biti otvoreni i spremni promijeniti više zanimanja i radnih okruženja, jer više ne možemo govoriti o i računati na sigurna radna mjesta, kao ranije. Također, ako obrazovanje ne bude usklađeno s tržištem rada, do poboljšanja prilika niti ne može doći.
U današnje se vrijeme već sad podosta smanjila potreba za radnicima koji obavljaju rutinske poslove, a povećala za visoko-intelektualnim stručnjacima, dok su zastarjele industrije zamijenile zelene i nove tehnologije, te sofisticirane usluge. No, EU nam nosi i dobre vijesti: u nekim državama članicama EU da bi se moglo raditi na određenim poslovima nije potrebno da za te poslove imate stečenu kvalifikaciju, već se i prethodno radno iskustvo na takvim poslovima uzima kao relevantan pokazatelj. Za primjer možemo navesti osobu koja radi na poslovima kuhara, a ima, primjerice, stečeno obrazovanje za poslove administrativnog tehničara. Ako osoba razmišlja o prekvalifikaciji u svrhu zapošljavanja za poslove koji su traženi u nekoj državi članici EU, svakako se o mogućnosti priznavanja inozemne obrazovne kvalifikacije prethodno treba raspitati kod nadležne agencije, odnosno za slučajeve visokoškolskih kvalifikacija kod ENIC/NARC ureda, koji postoji u svakoj državi članici Europske unije.
Osim prekvalifikacije koja podrazumijeva prelazak iz jedne kvalifikacije u drugu postoje i razni programi osposobljavanja. Na primjer, ekonomist se prekvalificira u računalnog tehničara.
Osoba može promijeniti mjesto i područje rada, a da ne mora nužno završiti školovanje za novo zanimanje, već može na temelju prethodnog obrazovanja odabrati kraće programe obrazovanja odraslih: programe osposobljavanja ili programe usavršavanja. Tako se netko, recimo, može osposobiti za rukovatelja motornom pilom, bagerom, uzgajivača različitog bilja, za poslove njegovatelja/ice, za poslove dadilje, gerontodomaćice.
Osim toga, odrasla osoba može nadograditi postojeća znanja tako da završi program usavršavanja. Primjerice, netko tko ima završenu školu iz područja elektrotehnike ili strojarstva može pomoću programa usavršavanja postati monter solarnih sustava. Svi ti programi obrazovanja odraslih su programi formalnog obrazovanja i nakon njihovog završavanja polaznici dobivaju javne isprave. Prekvalifikacija košta – može koštati između 7.000 i 10.000 kuna, a to opet ovisi o veličini grupe koja pohađa prekvalifikaciju, o broju razlikovnih ispita za prelazak iz kvalifikacije u kvalifikaciju, te na kraju i o načinu izvođenja programa; izvodi li se redovitom nastavom, konzultativno-instruktivnom ili dopisno-konzultativnom nastavom. S druge strane, programi osposobljavanja i usavršavanja značajno su kraći pa samim time mogu biti i značajno jeftiniji, a to je najčešće od 2.000 pa do oko 10.000 kuna, što ih čini dostupnijima većem broju ljudi.
DOŠKOLOVANJE U SVRHU ZAPOŠLJAVANJA
Cjeloživotno obrazovanje, odnosno cjeloživotno učenje je koncept koji se odnosi na cjelokupnu strategiju obrazovanja jer govori o tome da se danas nikako ne možemo više zadovoljiti samo time da imamo neko inicijalno obrazovanje, bilo na razini srednje škole ili visokog obrazovanja. Moramo biti svjesni toga da se cijeli život moramo doškolovati, dokvalificirati, prekvalificirati i stjecati nova znanja jer nam to nalaže budućnost. Već se sad pojavljuju zanimanja kojih nije bilo u doba kad smo se mi obrazovali, a to će se u narednom razdoblju samo još povećavati. Ljudi se moraju znati sami educirati cijeli život, a druga stvar je da se ljudi moraju stalno prilagođavati novim tehnologijama. Tko zna kakve će sve tehnološke promjene nastupiti za desetak godina?!
Velika ponuda ljudi, a mala potražnja te nekompetentnost i nemobilnost radne snage razlozi su zbog kojih je stopa zaposlenosti u Hrvatskoj ispod 50 posto. No, nešto se može promijeniti i prije gospodarskog rasta. Raznoraznih tečajeva, nekih čak vrlo povoljnih, ima na sve strane, a većina ih se upisuje u radnu knjižicu. No, budući da pravi sustav kontrole tih programa ne postoji, nigdje nema jamstva da ćete za uplaćeni novac dobiti potrebno ili barem očekivano znanje. Usporedno s kvantitetom, pala je kvaliteta, stoga ulažite u dugoročne stvari: učenje jezika, kulinarstvo jer je profitabilno i kreativno, moda, hortikultura, crtanje, nutricionizam, izrađivanje namještaja, uređivanje stanova, masaže, knjigovodstvo… te prije svega upijanje praktičnih stvari (pisanje dopisa, sastavljanje projekata, osmišljavanje različitih kampanja). Sve se ove stvari mogu primijeniti pod a) na više polja, pod b) na bilo kojoj strani svijeta.
Stručnjaci govore: ‘Ne čekajte kraj krize, pripremite se za zanimanja koja kod nas još niti ne postoje’. Ono što je problem kod promjene našeg prvotnog zanimanja, odnosno, potrebi da naučite puno novih stvari, jest pristup – umjesto da kukate i žalite se i očajavate zato što se morate prilagođavati novim vještinama, sredini, vrsti posla i njegovom opsegu, iskoristite to za jačanje svoje ličnosti i shvatite to jednostavno kao šansu da sebe preoblikujete u nekoga vrlo konkurentnog kojeg će svi budući poslodavci teško moći odbiti. Također, danas se događa ono što je prije bilo mnogo rjeđa pojava: nema potražnje za vašom strukom – bilo da previše ljudi traži taj posao, bilo da je tržište premalo, nalazite se u situaciji kad jednostavno morate razmišljati o drugim svojim vještinama i tome gdje ih možete rabiti.
Dodatna zarada danas više nije luksuz, već na žalost potreba, a trenutno možda niste ni svjesni da biste si prekvalifikacijom u nešto srodno ili čak različito od zanimanja za koje ste se školovali, možda donijeli i veće prihode, ali i ono još bitnije od toga: unutarnje zadovoljstvo i ispunjenost. Ljudima je ponekad teško priznati da možda i nisu tako dobri u nečemu za što su si zacrtali da će biti njihov životni odabir. A u nečemu drugome ste možda još bolji, a trenutno stojite na mjestu i zapravo gubite vrijeme.
Zanimljivost: u 2012. svaki drugi zaposleni u Švicarskoj je napustio postojeće radno mjesto i pronašao drugi posao. Prema tom istraživanju, 56 posto ispitanika u Švicarskoj tvrdi da je potražilo bolji posao na tržištu rada u tijeku prošle godine iako su bili zadovoljni uvjetima koje je nudio njihov prethodni poslodavac. Glavni motivi za promjenu posla u toj zemlji bili su mogućnost postizanja bolje ravnoteže između profesionalnog i privatnog života (16 posto), veća zanimljivost posla (14 posto) i profesionalno usavršavanje (12 posto). OK, kod njih je stopa nezaposlenosti 3,2%, standard i kvaliteta poslova su neusporedivi, no ono što bi trebali uzeti od Švicaraca je otvorenost izazovima.
Mislite na hrabrost kad nešto novo pokušavate i sjetite se da je u drugim zemljama sasvim normalno i očekivano promijeniti posao svakih pet godina. Ne bojte se svojih talenata i ne skrivajte ih, a okanite se i one zamorne parole: „Prestar/a sam za to!“
Znate koja je danas najpoželjnija karakteristika koju traže poslodavci? Fleksibilnost. Nemojte se držati strogih očekivanja, jer se stvari u životu rijetko poslože onako kako bismo željeli i kako smo isplanirali. Možete imati neka očekivanja, no kad govorimo o rezultatu, budite fleksibilni. Ako si unaprijed zacrtate kako se nešto treba odvijati i sve točno isplanirate, brzo ćete se uzrujati kad stvari krenu drugačijim putem. Fleksibilno razmišljanje će vam također pomoći kod stresa. Kad ste fleksibilni, stvari se ne moraju odvijati točno onako kako biste vi željeli da biste bili sretni. Jednostavno odbacite zamisli o tome kako bi se stvari trebale odvijati, koji biste posao trebali raditi u životu i probajte jednostavno dobro „hendlati“ onaj za koji vam se sada pruža prilika. Pod time, naravno, ne mislim da trebate raditi posao za koji znate da je ispod vaših mogućnosti, na to ne trebate nikada pristajati na dulje vrijeme jer ne možete biti zadovoljni kad ne cijenite ono zbog čega rano ustajete, a vraćate se kasno. No, ne treba se ni bojati raditi nešto drugo – bitno je da se osjećate dobro dok to radite, adekvatno i da prema tome osjećate barem neku vrstu strasti. Jer kad volite nešto, onda se i borite i ne odustajete, čini vam se da imate više energije nego inače. Svaki uspjeh temeljen je na emociji i strasti – a kada ste zadnji put osjetili strast prema onome što trenutno radite?! Ako jeste, recimo, prošlog ponedjeljka kad je sat zazvonio u 8 – bravo, vi trenutno radite posao iz snova.
