Donošenjem Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje, pravo na kolektivno pregovaranje na jednom području (razini) dobili su samo oni sindikati koji su na toj razini imali najmanje 20% svih članova sindikata. Takav je sustav „izbacio“ iz socijalnog dijaloga sve sindikate koji nisu bili voljni dogovoriti se s ostalima, a nisu zadovoljili uvjete brojnosti. Kakva je budućnost nereprezentativnih sindikata i sindikata uopće?
U dvadesetoj godini primjene Zakona o radu, sindikati u Hrvatskoj proživljavaju dramatične trenutke boreći se za opstanak. S jedne strane suočeni su s dugogodišnjom recesijom i svakodnevnim gubitkom radnih mjesta, a s druge strane napadi kapitala nisu nikada, u kratkoj povijesti sindikalne demokracije bili jači i žešći.
Radnici udruženi u sindikate očekivali su veću solidarnost i potporu ulaskom u Europsku uniju. No, problemi koji pritišću hrvatske sindikate nisu mimoišli ni ostale nacionalne sindikate zemalja članica Europske unije. Napad na socijalni dijalog, radnička i sindikalna prava, slobodu tržišta rada i sindikalnu solidarnost postali su svakodnevica članica Europske unije.
Globalni kapitalizam napada sve sindikalne stečevine i ljudsko dostojanstvo rada i radnika s namjerom da pokori sve što mu se odupire i pretvori suvremenog radnika u bezimenog roba kapitala. Ni tehnologija više ne služi samo u svrhu porasta prihoda od kapitala, nego se koristi i za ispitivanje osobnih, skrivenih stavova radnika o lojalnosti, kako bi se potvrdilo da ne prodaju poslodavcu samo svoju snagu i pamet, nego su mu dužni prodati i svoju dušu. Ostaje pitanje i strah kuda sve ovo vodi i tko se tome može suprotstaviti? Odgovor na ovo pitanje nam daje povijest sindikalnog pokreta.
Dugogodišnja borba
Poznato je da je era iskorištavanja radnika bila dugotrajna i bolna. Trajala je sve do pojave solidariziranog otpora radnika moćnim kapitalistima kako bi zaštitili svoje, prije svega, ljudsko dostojanstvo. Nitko drugi u povijesti nije prepoznavao namjeru moćnih vlasnika kapitala da ovladaju čovjekom, a ne samo njegovim radom. To su prepoznali oni koji su to osjetili na svojoj koži i suprotstavili se tome. Bilo je jasno da protiv moći koju ima kapital, u borbu ne mogu ići jedan ili dva radnika, nego udružena, jedinstvena sila, koja je prerasla u sindikat. Sindikat je jedino oružje u rukama radnika koje nadilazi sve prepreke i štiti ih od izrabljivanja svake vrste u mjeri u kojoj oni dopuste. Sindikalna borba je jedini način i put za ovladavanje radničkim dostojanstvom nasuprot moćnog kapitala. Sva prava koja su vezana uz rad i radni odnos radnika, nisu poklonjena od poslodavaca i kapitala, nego su odraz sindikalne snage i solidarnosti, njihova snaga, a ponekad i slabost. U kojim su uvjetima snaga, a kada su slabost?
„Fleksibilizacija tržišta radne snage“
Već je rečeno da je kapital transnacionalna moć koja pokorava slabe, ranjive, siromašne. Takav kakav se nudi, kapital je skup i ponekad zahtijeva previše žrtvi. Kad su njegove žrtve tisuće nezaposlenih radnika, siromaštvo i borba za golu egzistenciju i preživljavanje, nastupaju okolnosti kad je rad poželjan pod bilo kakvim uvjetima i pristaje se na sve. Kapital to zove „fleksibilizacijom tržišta radne snage“ i nastoji njome obuhvatiti što veće prostore. U takvim se uvjetima stvara opća apatija i strah od otpora kapitalu bilo koje vrste jer bi to predstavljalo ne samo društveni, nego i osobni rizik svake osobe koja se suprotstavi. Stoga u doba velikih kriza dolazi do neočekivanih i ponekad neobjašnjivih reakcija radnika učlanjenih u sindikate. Umjesto da se suprotstave gubicima svojih stečenih prava i silom ih zadrže, reakcija izostaje, radnici se pasiviziraju, rade u strahu i pristaju na sve uvjete poslodavaca jer im je neophodna plaća.
Trebaju nam veliki i snažni sindikati
Druga strana to, naravno, dodatno koristi i pritišće do granice izdržljivosti, a ponekad ide i ispod nje. Ruše se socijalna prava, otkazuju se kolektivni ugovori, proklamiraju se individualni ugovori o radu, uvode se tzv. atipični oblici rada, zaobilaze se konvencije MOR-a, deklaracije i povelje o ljudskim pravima i dr. To je u uvjetima recesije obično i proklamirani društveni i politički model za izlazak iz krize. Političare, koji se izmjenjuju na sceni kao glumci, nije briga za dugoročne posljedice koje će na nacionalni poredak ostaviti ovakva fleksibilizacija tržišta rada. Unatoč tome, dugovi i dalje rastu.
Uviđajući ove probleme, sindikatima je jedini izlaz potražiti nove i vratiti sindikalne strategije koje se mogu oduprijeti valu novih, donedavno nepoznatih napada na radnička prava. Međutim, za sindikalnu borbu trebaju ujedinjeni članovi sindikata, a ne mali sindikati koji su nastali u vrijeme masovne demokratizacije sindikalnog pokreta početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Vrijeme je od tada znatno promijenjeno, kapitalizam nema demokratska, nego liberalna obilježja i širi se poput zraka. Sindikalni pokret Republike Hrvatske čini čak četiri sindikalne središnjice i mnogo malih i većih, nezavisnih sindikata koji se nalaze u poduzećima, a zapravo, osim što se tako zovu, niti ne predstavljaju prave sindikate jer danas više nemaju nikakvu snagu ni moć.
Novo ograničenje – reprezentativnost
Budući da su sindikati jedine pravne osobe koje u sustavu radnog prava imaju legitimitet za sklapanje kolektivnih ugovora, sada, nakon novog Zakona o radu (NN 93/14.) i donošenja Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata (NN 93/14.), ovo pitanje bi na sindikate moglo ostaviti dugoročne i još veće posljedice. Naime, do 2012. godine sustav kolektivnog pregovaranja bio je uređen isključivo Zakonom o radu te se zakonodavac nije previše miješao u uvjete na strani sindikata za sklapanje kolektivnih ugovora. Međutim, donošenjem Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje (NN 82/12.), zakonodavac je bitno izmijenio uvjete za kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora. Pravo na kolektivno pregovaranje na jednom području (razini) dobili su samo oni sindikati koji su na toj razini imali najmanje 20% svih članova sindikata. Takav je sustav „izbacio“ iz socijalnog dijaloga sve sindikate koji nisu imali volje za dogovore s ostalima, a nisu zadovoljili uvjete brojnosti.
Tako je potezom pera zakonodavca utvrđen kriterij koji mnogi mali sindikati više ne mogu zadovoljiti te ostaju djelovati kao nereprezentativni sindikati. Kakva je budućnost nereprezentativnih sindikata? Kako je jedna od osnovnih funkcija sindikata štititi interese svojih članova kroz kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora, gubitkom mogućnosti da kolektivno pregovaraju, mnogi nereprezentativni sindikati su izgubili i mogućnost zaštite interesa svojih članova. Budući da je zakonodavac propisao da se jednom utvrđena reprezentativnost sindikata za kolektivno pregovaranje zadržava tri godine, u stvarnosti to predstavlja nepremostivu prepreku nereprezentativnim sindikatima u zaštiti interesa svojih članova.
Poticaj daljnjem razjedinjavanju
Kao posljedica ovakvih zakonskih rješenja pojavile su se dvije, za sindikate jednako pogubne situacije u praksi: U prvom slučaju, sindikati koji su imali dovoljan broj članova za reprezentativnost to su i utvrdili, te su pregovarali i sklapali kolektivne ugovore za sve članove sindikata, dakle i za članove nereprezentativnih sindikata. U tom slučaju nereprezentativni sindikat nema nikakvog utjecaja na sadržaj kolektivnog ugovora.
U drugom slučaju su svi sindikati prepoznali opasnost te su koristili mogućnost koju su imali na temelju Zakona, da sporazumno urede svoje odnose i sastave pregovarački odbor. Ova varijanta je u praksi značila da su svi sindikati bili reprezentativni, da su zajedno krenuli u kolektivno pregovaranje, ali su se u najvećem broju slučajeva razišli u stavovima pri kraju kolektivnog pregovaranja i sklopljeni su tzv. kompromisni, a ne najbolji kolektivni ugovori. U javnosti su sindikalne prozivke loše doživljene i radnike nisu poticale na članstvo u sindikatu.
U navedenim slučajevima gubitnici su sindikati u cjelini, jer su pokazali svoje slabosti umjesto snage u zaštiti interesa svojih članova. Razmrvljeni i razjedinjeni, a nerijetko i politički indoktrinirani, sindikati kod radnika otvaraju sumnje i u samo sindikalno članstvo.
Ovakva situacija loša je za sindikate i njihove članove, ali i za radnike u cjelini. U nedostatku kompetencija za kolektivno pregovaranje, nereprezentativni sindikati nemaju više prostora za sindikalno djelovanje pa ponekad predstavljaju i ometajući faktor onima koji pregovaraju ili su oružje za smanjenje stečenih prava u rukama poslodavca. U nedostatku stvarne sindikalne moći, mali nereprezentativni sindikati posežu za moći poslodavaca ili političara kako bi se održali na sceni. Zbog toga je zabilježeno i niz štrajkova „protiv“ sklopljenih kolektivnih ugovora organiziranih uglavnom od nereprezentativnih sindikata. Ovakvi „međusindikalni odnosi“ posljedično su utjecali na ukupni sadržaj kolektivnih ugovora koji su autonomni izvor prava. U razini zaštite prava radnika kolektivni ugovori su sve tanji i sve slabiji. Iz takvog odnosa korist je vidljiva jedino za poslodavca.
Izmjenama zakona otežana pozicija sindikata
Novi Zakon o radu (NN 93/14.) po drugi put u samo dvije godine nanovo zahvaća normiranje materije radnih odnosa koja je do tada počivala na Zakonu o radu iz 1995. g. Novi Zakon o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata (NN 93/14.) reprezentativnost sindikata uređuje kao pretpostavku stranačke sposobnosti za kolektivno pregovaranje, odnosno, uvjete za bivanje strankom kolektivnog ugovora. Uvodi se i izmijenjeni standard reprezentativnosti, čime se zapravo otvara teorijska mogućnost sklapanja jednog ili više općih, nacionalnih kolektivnih ugovora. U uvjetima sindikalnog ekskluziviteta za kolektivno pregovaranje uređenog Zakonom o radu, problem i dalje predstavlja atomizirana, podijeljena, razjedinjena i oslabljena sindikalna scena na kojoj još uvijek djeluje stotine malih, slabih sindikata. Snaga sindikata tako nije bezrezervna, a sindikalni utjecaj na prava radnika je oslabljen. Prijetnje pritiskom i štrajkom kao metode rješavanja kolektivnog radnog spora su sve rjeđe, a sindikati u nedostatku moći posežu za građanskim inicijativama za obranu svojih prava (prikupljanje potpisa za referendum). Tako se u javnosti stvara percepcija da je sindikalna snaga nedovoljna za zaštitu interesa svojih članova. Povjerenje u sindikate slabi, a članstvo se zbog toga još više osipa.
Suzbiti različitost i jačati zajedničke kapacitete
Iz navedenog proizlazi da je postojeće zakonodavstvo prilično dubinski ušlo u postojeći sindikalni pluralizam sindikata. Na različitim razinama u Republici Hrvatskoj registrirana su 534 sindikata, od kojih 297 sindikata djeluje na području dvije ili više županija. Ovakvo je stanje rezultiralo nezadovoljstvom sindikata koje oni sami ne mogu mijenjati i na koje oni ne mogu utjecati. Međusobnim neslaganjem samo i dalje pogoduju drugoj strani koja jača, dok sindikati slabe. Očito, mehanizam kolektivnog pregovaranja je također u krizi jer se sektorski dijalog gotovo i ne vodi. Sve to pogoduje da je kolektivnih ugovora kao autonomnih izvora prava sve manje, a sve više se radni odnosi ugovaraju na individualnoj razini. Upravo je to želja poslodavaca, jer na toj, individualnoj razini postoje samo dvije stranke ugovornog odnosa, radnik i poslodavac, obično, bez prisutnosti sindikata.
Iz navedenog je vidljivo da je prijetnja za opstanak sindikata u RH već na djelu. Pravo na sindikalni pluralizam predugo je trajalo i sada su vidljive posljedice. Naprosto, preko noći, sindikati i brojne sindikalne podružnice „izbačene su iz pregovora“. Vratiti se mogu na način da se suzbiju vlastite različitosti, a ojačaju postojeći kapaciteti na svim razinama sindikalne organiziranosti kako bi se dobilo sindikalno jedinstvo i moć. Samo ujedinjeni u solidarnosti, sindikati mogu zaštititi prava radnika. Povijest je to dokazala. U protivnom, nestat će najprije „mali“, nereprezentativni sindikati, oslabit će se sindikalni pokret i tiho nestajati zajedno s interesima i pravima radnika.
Potrebno je odbaciti sujetu, političku naklonost, podjele i različitosti na svim razinama sindikalne organiziranosti. Za opstanak u budućnosti potrebno je zajedništvo i unutarnja sloga i solidarnost. Neprijatelji sindikata ne smiju biti unutar njih samih. Pravi neprijatelji sindikata su uvijek izvan sindikalnih organizacija. Što prije se to shvati, sindikati će biti na putu jačanja i ozdravljenja.
