Ruši se san da Europa može biti topli zavičaj jednima i globalno utočište drugima. Dok se ekstremna desnica budi, taj san pretvara se u noćnu moru. Znajući što se dogodilo prije osam desetljeća, nitko u Europi ne treba spokojno spavati.
Cijeli svijet se polarizira – teritorijalno, politički, ali i društveno. Sve manje je onih koji imaju baš sve, a sve više onih koji nemaju baš ništa. Podjele su među cijelim zemljama i kontinentima, a potom među ljudima koji u njima žive. Kako da na tom širokom i plodnom tlu ne klijaju vječna zrna ekstremizma? Svaki ekstremizam često izvlači najgore iz čovjeka.
Lov na vještice u službi kapitalizma
Kapitalizam je snažna, otporna i snalažljiva zvijer. Kad je 2008. puknuo balon napuhnut pohlepom financijskog sektora, a za sanaciju neoliberalizma utrošeno je više nego nakon ratova prošlog stoljeća, kapitalizam je našao načina uskrsnuti iz pepela. Krivnju je kapitalizam sa sebe vješto prebacio na državu, radnička i socijalna prava, a na udaru su vjerske, etničke i druge manjine.
Predvođen ekstremom desnicom vratio se lov na vještice. U mračnom srednjem vijeku za sve nepogode prvo su okrivili mačke. Pobili su sve mačke pa su se nakotili miševi i štakori, a pola Europe je umrlo od kuge. Kako mačaka više nije bilo, na red su došle žene odnosno vještice. Umjesto da su tražili rješenja za bolji život, tražili su krivce za loš. Lako je navući se na to i danas. Ukazivanjem prsta na druge, gradi se zavjesa iza koje model zbog kojeg sve više ljudi živi loše može nastaviti po starom.
Politika je pragmatičan zanat
Ljevica je propustila šansu za korijenite promjene. Ipak, nije desnica krvnik, ni ljevica žrtva. Ljevica se mora zapitati: Zašto obični građani, obitelji, radnici i sindikati, sve manje vjeruju da ona stoji uz njih? Zašto ih sve više traži spas na drugoj strani? Utakmica se ne gubi zbog protivnikove igre, već zbog vlastite.
Stvari su jednostavne: Svi žele dobro živjeti i osjećati se sigurno. To definira prostor u kojem političari operiraju. Nadmeću se za povjerenje da su baš oni ti koji će narodu osigurati blagostanje. Uz stari rimski recept „kruha i igara“, pravi znalci plešu i po finoj ivici držeći narod i u strahu i u nadi.
Žele li dugo sjediti na poziciji moći, političke stranke kroz vrijeme mijenjaju svoje programe. Demokrati u SAD-u izvorno su bili „robovlasnička stranka“, a prije jednog stoljeća napravili su svoj zaokret. Ustvari, Republikanci su kao industrijska stranka doveli do ukidanja ropstva. Sjetimo se i kako je komunistička odnosno socijalistička vlast gledala na gej osobe (možemo reći da je bila lijeva, pa i ekstremno). Više se seksualnim slobodama činila naklonjena buržoazija. Sve se s vremenom mijenja.
Akcija – reakcija i ravnoteža
Kao i u fizici, u društvu uvijek postoji akcija i reakcija. Snažne promjene, bez širokog konsenzusa, otvaraju jednak prostor svojoj opoziciji. Takav prostor otvorio se krajnje desnim strankama, a one ga znalački koriste.
Ljevica otvara fronte na području sloboda i jednakosti, ali kao da zaboravlja ostati posvećena temeljim pitanjima s kojima se obraćala širokim masama i rasla. Ekstremna desnica je uspjela prigrliti i taj važan sadržaj. Nudi priprosta rješenja, a po dokazanom receptu najbolje je okriviti one drugačije.
U društvu, kao i u prirodi, još je jedan zakon. Uvijek se nastoji uspostaviti ravnoteža. Ekstrem na jednoj strani, ubrzo potiče ekstrem i na drugoj. Što je ekstrem dalji i drugi će se udaljiti, da se uspostavi ravnoteža. Poput dvoje djece na klackalici. Imamo li boljeg primjera od subotnjih molitelja, koji na našim trgovima kleče u tišini za povrat patrijarhata, a oni s progresivni s druge strane lupaju i vrište. Uspostavljaju savršenu ravnotežu. No, kad dođu do samog kraja ekstremi kreću jedan na drugog. Tad dolazi do sukoba, nemira i ratova.
Umjereni su ključ stabilnosti, mira i vladanja. U normalnom dobu važno je osvojiti njihov glas, te većine što pod Gaussovom krivuljom stoji u sredini. Oni često nisu ni sigurni koga će podržati.
Granice spolnih sloboda
Na vrlo skliskom terenu aktualna su pitanja rodnih i spolnih sloboda, te odnos prema imigrantima. Nisu presudna za današnjicu većine, ali tu se lome koplja. Dojam je da se desnica obraća većini u društvu, a ljevica zastupa bezrezervnu jednakost i toleranciju za sve manjine.
Promoviranje svih spolnih i rodnih sloboda, sa sve više njihovih raznolikosti (gej, trans, they…), preko granica koje su definirane našim biološkim odrednicama može mnoge umjesto prihvaćanja okrenuti odbijanju. Većina danas još uči toleranciju i raznolikost te će teško prigrliti apsolutnu relativizaciju bioloških, spolnih i rodnih odrednica. Ako je u pitanju još i odgoj djece, mnogima će to biti ekstremno pa mogu postati i konzervativniji nego što su bili.
(Dez)integracija imigranata
Koliko god lijepo zvučalo, apsolutna tolerancija nije dovoljna bez prave integracije. Važno je da to shvate i sami imigranti. Bez znanja jezika, kulture i odgovarajućeg obrazovanja, još i s drugom obojom kože, teško će dobiti pravu šansu. Što god pisalo na političkim parolama, ti ljudi ostati će na marginama društva i dobivati samo poslove koje domicilni stanovnici više ne žele. Tko radi poslove, počinje definirati njihovu (bez)vrijednost. Takvi poslovi i život postaju rezervirani za tu, grubo je reći, drugorazrednu populaciju. Iz tog gliba neće se izvući generacijama.
Kapital je zadovoljan, jer njega nije ni briga tko radi, samo da je jeftin i drži glavu dolje. Multinacionalne kompanije već imaju mase potplaćenih radnika u Aziji i Africi, pa što te radnike ne bi zapošljavale i u Europi.
Velike grupe ljudi ne teže prilagođavanju kada dosele na novo područje. Daleko od doma čak i više njeguju vlastite običaje. Ako ih se ne integrira, na nepoznatom teritoriju one same sebe getoiziraju. Drugog izbora ni nemaju. Ni te grupe često nisu tolerantne, guraju svoje čak i protivno temeljnim načelima i slobodama zemlje domaćina.
Domaćini zanemaruju što je s došljacima, dok su nevidljiva manjina što ih služi. Apsolutna tolerancija prije je podvala, nego prava sloboda. Lakše je okrenuti glavu, nego pomoći. Lakše je tolerirati, nego integrirati. Puno je manje posla.
Izolirani i bez perspektive, oni što su došli u nadi, sada žive u razočaranju, a iza slijedi očaj. Tu pojedinci i manje grupe postaju spremni na ekstreme. No, ekscesi se prikazuju kao djela luđaka, kako bi problemi ostali ispod površine.
Dokona Europa boluje od bijele kuge. Što će biti za stoljeće-dva nije je briga. Propušta se njihova integracija u društvo ali i integracija cijelog društva. Sve očitije je da će grupe s dna narasti i kad-tad ustati prema vlasti. Tko će koga na kraju integrirati? Na tom pitanju što sije strah, od početne empatije dolazimo do glasnih zahtjeva zabrane dolaska i iseljavanja tih napaćenih ljudi.
Ne ulazimo u ekstreme
Noć nije potpuno crna, ni dan bijel. Dok god možemo, bježimo od ekstrema! Nemojmo svojim ekstremom zalijevati tlo na kojem će rasti suprotan. Nemojmo svojom mržnjom hraniti drugu.
Uhvatimo se u koštac s izazovima. Razgovarajmo, argumentirajmo, tražimo rješenja, stvarajmo kompromise, djelujmo konstruktivno.
U protivnom, umjeren i dobroćudan čovjek na kraju je prisiljen odabrati stranu. Da ne završi kao janje na klanju i on će se odlučiti za svoj ekstrem. Zato mu je povijest toliko krvava.
