Samo u turizmu nam nedostaje 10.000 sezonaca. Kako je to moguće kada imamo 174.000 nezaposlenih? Znači li to da ljudi mogu raditi, a ne žele?
Do sada je bio problem to što nije bilo radnih mjesta. Sada ih ima, pa opet nije dobro. I doista, bilo bi neshvatljivo kada svi ne bismo imali poznanike koji su probali raditi na sezonskim poslovima ili iz prve ruke znamo kako to ide. Naravno, nije svuda loše, ali dobri primjeri su izrazito u manjini. Vlada mora vidjeti zašto je to tako i promisliti o mjerama kad čak ni za nezaposlene ljude sa skromnim kvalifikacijama sezonski posao više ne igra. Radije ostave sve i odu u Njemačku i Irsku.
Mnoge sezonske radnike poslodavci na kraju ne plate ili za svoj rad na licu mjesta dobiju manje nego što su ugovorili. Drugo, uvjeti rada dogovore se na jedan način, a poslije ispadne sasvim nešto drugo. Sezonci u pravilu rade po 12 i 14 sati, bez slobodnog dana, a mnogima koji još moraju platiti i smještaj – fiksne plaće od 3.500 ili 4.500 kn nisu nikakav motiv. Hrvatski poslodavci mahom smatraju da su, kad zaposle sezonca, zaposlili roba, i ne pada im na pamet da je radno vrijeme osam sati i da bi za sve preko toga trebalo platiti prekovremeno.
Nema tu, dakle, tajni i ne treba se čuditi što naši ljudi ostaju dok se ovdje traže kvote za radnike iz regije, od kojih će mnogi opet radije potražiti rješenje u razvijenijem inozemstvu, gdje će naći stalni, zakonom zaštićeni i puno bolje plaćen posao.
Prema tome, nisu naši radnici neradnička i lijena sorta, niti je istina da je kod na sve super, a ljudi svejedno bježe u strane zemlje. Ostajat će kad plaće budu veće, uvjeti rada ljudski i kad ih sustav bude kadar zaštititi od svake prevare.
