Dugotrajni je put skraćivanja radnoga vremena. U prvo se vrijeme tražio 8-satni radni dan, do jučer 40-satni tjedan, a danas je to skraćivanje radnog vremena i do 35 sati tjedno.
Prva skupina radnika koja je zaista postigla osmosatno radno vrijeme bila je skupina građevinskih radnika u australskoj državi Victoria 1856. godine. Desetljeća kasnije radnička organizacija Vitezovi rada je 1884. godine u osnivačkoj platformi postavila ovaj zahtjev: “Odlučeno je da prvi i glavni zahtjev u pogledu radnog vremena, a s ciljem da se radnička klasa izvede iz sužanjstva kapitala, postane zakonska odredba kojom će se 8-satni dan proglasiti zakonitim dnevnim radnim vremenom u svim državama SAD-a. Čvrsto smo odlučili upotrijebiti sve raspoložive snage za postizanje toga uzvišenog cilja.”
Iduće je godine došlo do najvećih demonstracija u korist 8-satnog radnog dana. Dogodilo se to u Chicagu 1. svibnja 1867. godine, pa povjesničar M. Dommanget pripisuje izbor baš toga datuma činjenici što je u državama New York i Pennsylvania to bio poticajni dan, datum kada su tradicionalno počinjali teći ugovori o najmu. Međutim, demonstracije nisu postigle željeni cilj jer su poslodavci jasno izrazili nespremnost za uvođenje bilo kakvoga skraćenja radnog vremena.
Sukob s policijom
Prekretnica se dogodila dvije godine kasnije. Počinju demonstracije i ulične borbe u Chicagu i drugim gradovima SAD-a. Prvog je svibnja 1886. godine gotovo 400.000 radnika štrajkalo zahtijevajući 8-satni radni dan. Tog je dana posebno vrilo u Chicagu gdje je 80.000 ljudi prolazilo ulicama. Demonstracije su se pretvorile u oštar sukob s policijom. U Chicagu se štrajk nastavio i u ponedjeljak 3., te u utorak 4. svibnja 1886. godine, poslije čega je bio zakazan mirovni skup radnika na Trgu Haymarket. Policija, iznervirana slijedom događaja, napada. Jedan usamljeni revolverski hitac! Vrhunac je kada je bomba namijenjena policiji eksplodirala i usmrtila nekoliko ljudi. Činjenične okolnosti oko tih događaja ostale su povijesno nerazjašnjene do današnjeg dana. Eksplozija bombe izaziva opću paljbu na radnike, slijedi masakr s više od 200 mrtvih i nekoliko stotina ranjenih. To je dovelo do vala uhićenja, a glavne žrtve su bili sindikalisti, odnosno glavni vođe radničkih demonstracija.
Tipograf među “mučenicima iz Chicaga”
Sudska farsa, potom organizirana na montiranom sudskom procesu, kulminira već 16. svibnja 1886. godine kada su donesene presude. U ozračju krajnje političke uznemirenosti i histerije, osmorica optuženih osuđeni su na smrt, a ostali zatvorom od jedne do 15 godina. Ti su Mučenici iz Chicaga, kako su kasnije nazvani, posthumno odigrali važnu ulogu u povijesti Međunarodnog praznika rada. Njihova imena su: Albert Parsons, August Spies, Samuel Fielden, Michael Schwab, George Engel, Adolph Fischer, Louis Lingg i Oscar Neeb.
Nakon izricanja smrtne presude A. Parsons, tipograf, sudu je između ostalog rekao: ”…Vaša presuda je rezultat strasti, rođena strašću, pothranjena strašću. To je rezultat mržnje buržoaskog tiska, monopolista kapitalizma, eksploatatora radništva…”. Neposredno pred izvršenje presude – smrt vješanjem – 11. studenoga 1887. godine, August Spies izgovara ove vizionarske riječi: Doći će vrijeme kada će naša tišina u grobu biti glasnija od našega glasa.
Uistinu, zločin prouzrokuje suprotan efekt od onog što su ga očekivali njegovi autori! Val nezadovoljstva lebdi i širi se svijetom, a u sjećanje na čikaške mučenike intenziviraju se borbe za 8-satni radni dan. Američka federacija rada (AFL), osnovana 1886. godine, nije napustila ta nastojanja. Na svom Kongresu u St. Luisu 1888. godine odredila je 1. svibnja 1890. godine za krajnji rok nakon kojega su američki radnici trebali odbiti duži radni dan.
Međunarodni kongres u Parizu
Razgovori o skraćivanju radnog vremena vodili su se i u Europi 80-ih godina prethodnog stoljeća, ali je to pitanje dobilo novi poticaj zahvaljujući događajima u SAD-u. Tako se 20. srpnja 1889. godine na stogodišnjicu Francuske revolucije, okupljaju u Parizu predstavnici socijalističkih pokreta iz raznih zemalja kako bi osnovali radničku socijalističku internacionalu, poznatiju kao Druga internacionala. Delegati za Pariški kongres, u skladu s inicijativom dviju najvećih radničkih organizacija u to vrijeme: Njemačke socijaldemokratske partije i britanskih sindikata, preuzeli su ostvarenje te odluke. Tih je 400 delegata iz 20 zemalja usvojilo 20. srpnja 1889. godine ovaj zaključak: “Velike će međunarodne demonstracije biti organizirane određenog dana, tako da će istodobno u svim zemljama i gradovima istoga dana radnici zahtijevati da vlast zakonskim putem skrati radni dan na osamsatni, te provede ostale odluke Pariškog kongresa.
Utvrđivanje ovoga roka za prvosvibanjsku odluku bilo je značajno i dobro odabrano. Stotinu je godina ranije Francuska revolucija oborila stari režim, a usvajanje odluke također se podudaralo i sa Svjetskom izložbom u Parizu te godine. Svjetska je izložba potakla radosno i svečano raspoloženje u cijelom gradu. Iste te godine u Parizu su udareni i temelji buduće Međunarodne organizacije rada (ILO).
Dakle, prvosvibanjska tradicija zasniva se na događajima iz Chicaga. Osam sati rada, osam obrazovanja, osam odmora – idućih će godina i desetljeća ovaj slogan postati bojnim pokličem prvosvibanjskog pokreta.
Zagrebački tipografi u prvim redovima
Vrijedno je ustvrditi da se hrvatsko radništvo ovom pozivu odazvalo u samom početku, odnosno već 1890. godine. Tipografi ispod svoje zastave “Složni bit ćemo možni” predvođeni svojim redarima Josipom Strosmajerom, Nikolom Draganom, Franjom Nemeschom, Ivanom Leidengerom i Franjom Opava. Oni su ishodili dozvolu od Gradskog Poglavarstva 29. travnja 1890. godine da mogu predvoditi zagrebačke tipografe na obilježavanju prvomajske proslave 1890. godine.
