Silna euforija koja je godinama vladala Hrvatskom zbog „skorog“ ulaska u članstvo Europske unije je samo dva mjeseca poslije proslave tog događaja splasnula, a prva neslaganja oko nekih pitanja su već počela. No, reklo bi se, sve je to normalno. Nacionalni identitet Hrvatske ima svoje karakteristike i različitosti, pa će i u budućnosti trebati razgovarati i pregovarati o njima. Međutim, većina građana Hrvatske očekuje da sada, kada smo ravnopravna članica Europske unije , budemo izjednačeni sa ostalim građanima Europske unije po većini, ako ne i po svim ostalim pravima. Kada su u pitanju socijalna prava, to baš i nije tako.
Imajući u vidu, da Europska unija nije homogena država, nego je sastavljena od 28 članica među kojima je od 01. srpnja 2013.g. kao 28. članica ravnopravna i Republika Hrvatska, različitosti i razlike među članicama su vidljive i u korištenju socijalnih prava. Naime, socijalna prava su uglavnom uređena nacionalnim zakonodavstvima pojedinih država-članica, a to je zakonodavstvo, unatoč pripadnosti Europskoj uniji od države do države različito. No, u skladu sa zakonodavstvom Europske unije postoje osnovni standardi za sve njezine građane. U nastavku teksta čitatelji će se upoznati sa načinom stjecanja osnovnih prava iz zdravstvenog osiguranja kao i načinom ostvarenja prava iz invalidskog i mirovinskog osiguranja kada su im ta prava neophodna, a oni su izvan Hrvatske, u nekoj od zemalja članica Europske unije:
1. ZDRAVSTVENA ZAŠTITA
Ako ste osiguranik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, a privremeno boravite u jednoj od 27 članica Europske unije, te se iznenada razbolite, ozlijedite ili doživite nesreću, imati ćete u toj državi-članici pravo koristiti zdravstvenu zaštitu koja se ne može odgoditi do planiranog povratka u Hrvatsku, a na teret HZZO-a.
Europska kartica zdravstvenog osiguranja (Europska kartica)
Pravo na zdravstvenu zaštitu unutar članica Europske unije, građani Hrvatske će koristiti temeljem osnovne Europske kartice zdravstvenog osiguranja. Europska kartica zdravstvenog osiguranja izdaje se građanima republike Hrvatske koji imaju uredan status u obveznom zdravstvenom osiguranju u Hrvatskoj. Europska kartica se izdaje na osobni zahtjev besplatno, prema mjestu prebivališta u Hrvatskoj. Europska se kartica u pravilu izdaje na rok od godine dana i važi do datuma koji je na njoj naveden. Iznimno, ako je status u obveznom zdravstvenom osiguranju utvrđen na kraće razdoblje od godine dana, ona će se izdati na to, kraće razdoblje. Ukoliko je radnik koji je temeljem radnog odnosa osiguran u Republici Hrvatskoj, a od poslodavca je upućen na rad u drugu državu članicu Europske unije, Europska će se kartica izdati za cijelo vrijeme boravka u drugoj državi članici EU, a na isto će se razdoblje u tom slučaju, Europska kartica izdati i svim članovima obitelji radnika koja s radnikom boravi u inozemstvu u nekoj od država članica Europske unije. Izdavanje nove Europske kartice potrebno je zatražiti u roku od 30 dana prije isteka valjanosti postojeće, a u slučaju gubitka prava na osiguranje mora se vratiti odmah.
Građanima koji iznenada odlaze u neku od članica Europske unije, a u Hrvatskoj imaju status osiguranika na HZZO-u, može se izdati isprava, tzv. CERTIFIKAT koji vrijedi od jednog, do najviše 90 dana. Certifikat je također besplatan, izdaje se na osobni zahtjev, a koristi se istovjetno kao i osnovna Europska kartica.
Pravo na naknadu plaće za vrijeme bolovanja
Ako hrvatski građanin ili članovi njegove obitelji ima prebivalište ili boravište u nekoj od zemalja članica Europske unije, a prema hrvatskim propisima iz obveznog zdravstvenog osiguranja ostvaruje pravo na određene novčane naknade za vrijeme privremene spriječenosti za rad, njih će, u drugoj državi članici Europske unije i nadalje isplaćivati HZZO u skladu sa hrvatskim propisima. Sporazumom između država može se dogovoriti da ovu isplatu obavlja ustanova države Europske unije u kojoj se građanin iz Hrvatske nalazi, ali, takva je isplata i dalje na teret HZZO-a u visini propisanoj propisima u Hrvatskoj.
U slučaju da se hrvatski građanin preseli radi zaposlenja u neku od zemalja članica Europske unije, a u toj je državi uvjet za ostvarivanje prava na naknadu plaće za vrijeme bolovanja prethodna prijava na obvezna zdravstvena osiguranja u određenom razdoblju, prilikom utvrđivanja prava na naknadu plaće za vrijeme bolovanja u toj državi Europske unije uzeti će se u obzir i prethodna prijava na obvezno zdravstveno osiguranje u Republici Hrvatskoj ukoliko je ono u HZZO-u evidentirano.
2. INVALIDSKA MIROVINA
Prema propisima koji vrijede na području Europske unije, zakonodavstva zemalja članica u smislu invalidskih davanja, dijele se u dva tipa:
Zakonodavstvo tipa „A“: U ovaj tip država pripadaju države koje imaju takvo zakonodavstvo prema kojemu visina invalidske mirovine ne ovisi o trajanju razdoblja osiguranja ili prebivanja, već je za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu potrebno da je osoba u trenutku nastanka invalidnosti bila osigurana u toj državi.
Zakonodavstvo tipa“B“: U ovaj tip država pripadaju države koje imaju zakonodavstvo prema kojemu visina invalidske mirovine ovisi o dužini trajanja osiguranja, odnosno, prebivanja i izračunava se prema istim propisima kao i starosna mirovina.
Prema propisima Europske unije invalidske mirovine iz hrvatskog osiguranja koje su nastale kao posljedica bolesti ili ozljede izvan rada ili ozljede na radu ili profesionalne bolesti ubrajaju se u mirovine „tipa B“.
U slučaju da hrvatski građanin podnese zahtjev za invalidsku mirovinu u nekoj od članica Europske unije, nadležna ustanova te države će uzeti u obzir razdoblje osiguranja i prebivanja u drugoj državi članici ukoliko je to potrebno za priznanje prava na invalidsku mirovinu.
Svaka država članica Europske unije primjenjuje svoje, nacionalne propise pri određivanju stupnja invalidnosti, a invalidska će se mirovina isplaćivati bez obzira u kojoj državi članici Europske unije građanin koji je ostvaruje ima prebivalište.
3. STAROSNA MIROVINA
Ostvarenje prava na starosnu mirovinu pokreće se ovisno o vrsti prethodnog osiguranja. Ako je osoba koja pokreće zahtjev za ostvarenje prava na starosnu mirovinu bila osigurana u dvije ili više država članica Europske unije, postupak za ostvarenje prava pokreće se podnošenjem zahtjeva nadležnoj ustanovi u državi članici u kojoj osoba ima prebivalište, ili u državi članici posljednjeg osiguranja. Ukoliko osoba koja želi ostvariti pravo na starosnu mirovinu u državi članici u kojoj ima prebivalište nije bila nikada u osiguranju, njezin će se zahtjev proslijediti u državu članicu posljednjeg osiguranja. Zahtjev podnesen u jednoj državi članici Europske unije smatrat će se zahtjevom podnesenim u svim državama članicama.
Pravo na starosnu mirovinu može se ostvariti u svim državama članicama u kojima je osoba koja ostvaruje pravo bila u osiguranju najmanje dvanaest mjeseci, uz uvjet da ispunjava i druge uvjete prema nacionalnim propisima tih država (jedan od uvjeta je svakako navršena starosna dob).
Ukoliko je osoba koja želi ostvariti pravo u nekoj od država članica bila u osiguranju kraće od dvanaest mjeseci, te ako samo zbog toga, kraćeg razdoblja, ne može ostvariti uvjete za starosnu mirovinu, tog će osiguranika prema propisima Europske unije, preuzeti sve ostale države članice u kojima je bio u osiguranju i iz kojih može ostvariti pravo na starosnu mirovinu i to u razmjernom dijelu.
Sva razdoblja osiguranja koja osiguranik navrši u državama članicama Europske unije uzimaju se u obzir u trenutku kada osiguranik navrši potrebne godine života za starosnu mirovinu. Visina mirovine iz pojedine države članice ovisi o dužini trajanja razdoblja osiguranja ili prebivanja u toj državi, a starosna će se mirovina isplaćivati u utvrđenom iznosu bez obzira u kojoj državi članici umirovljenik ima prebivalište.
4. OBITELJSKA MIROVINA
Prema propisima Europske unije, propisi koji se odnose na ostvarenje prava na starosnu mirovinu, primjenjuju se i na ostvarenje prava na obiteljsku mirovinu.
Obiteljska mirovina isplaćuje se kao i starosna, bez obzira u kojoj državi članici nadživjeli bračni/izvanbračni drug ima prebivalište.
5. OBITELJSKE NAKNADE
Obiteljskim naknadama (davanjima) smatraju se sva novčana davanja i davanja u naravi namijenjena pokrivanju obiteljskih troškova. Ako pravo na obiteljsku naknadu ovisi o razdobljima osiguranja ili prebivanja, ta će se razdoblja uzeti iz druge države članice u slučaju potrebe.
Obiteljska se davanja ne mogu istovremeno isplaćivati za istog člana obitelji u dvije ili više država članica Europske unije. Propisi Europske unije sadrže jasna pravila koja će država članica Europske unije isplaćivati obiteljska davanja. Prema tim propisima, država zaposlenja ima prednost pred državom prebivališta. Ako postoji zaposlenje u dvije ili više država članica, prednost će imati ona država članica u kojoj prebivaju djeca. Ako je iznos davanja u državi članici prebivališta veći od iznosa davanja u državi članici zaposlenja, država članica prebivališta dužna je imateljima prava platiti razlikovni dodatak kako bi se nadoknadila razlika između ta dva davanja. Ovim odredbama je omogućeno da se ostvari najviši iznos obiteljskog davanja predviđen zakonodavstvom jedne od država.
TRAŽITI ZAPOSLENJE LEGALNIM PUTEM
Iako ne svojom voljom, mnogi hrvatski građani koji su dugo nezaposleni će spas za svoje obitelji potražiti u nekoj od zemalja članica Europske unije. Ponekad će se „privremeno“ iseliti cijele obitelji u potrazi za golim opstankom. Pri tome je važno, ukoliko se traži posao u drugoj zemlji, da se postupak provodi u službenim institucijama, bez raznih „posrednika“. Isto tako, kada se pronađe novi posao u državi članici, važno je, raspitati se o sindikatu koji ima članove kod novog poslodavca. Sindikati u državama članicama Europske unije su nedavno javno obznanili probleme koji se pojavljuju kod nereguliranih dolazaka inozemnih radnika i oni štite i prava tih radnika.
