Prilično nezapaženo prošla je vijest da već treću godinu zaredom na našim visokoškolskim i istraživačkim ustanovama nema prostora za nove znanstvene novake. To znači da za one koji se nakon završenog fakulteta odluče na doktorski studij, nakon doktoriranja nema mjesta. To također znači da će naše znanstvene i istraživačke institucije ostati bez mladih ljudi s idejama, odnosno morat će se zadovoljiti s već postojećim kadrovima.
A kakvi su oni i kakvo je uopće stanje naše znanosti govori podatak da od davnog antibiotika Sumameda, u Hrvatskoj nije smišljeno ništa novo što bismo mogli prodati svijetu. A taj Sumamed je nekada „Plivi“ samo od naknade za patent donosio godišnji prihod od 100 milijuna dolara. Okrećemo li se od “zemlje znanja” prema zemlji niskih nadnica?
Na stranputici
Hrvatska znanost i istraživanje nisu nikada bili na tako niskoj grani. Iz godine u godinu smanjuju se iznosi za te djelatnosti. Sad jedva dostižu 0,8 posto bruto društvenog proizvoda. Razvijene zemlje u te svrhe izdvajaju 2 ili 3 posto svog daleko većeg bruto društvenog proizvoda. Posljedice se ne mogu izbjeći. Hrvatski proizvodi na svjetskom tržištu nisu konkurentni. Uvoz je u pravilu dvostruko veći od izvoza, a u tom izvozu prevladavaju proizvodi niskog stupnja obrade.
Štedeći na znanosti i razvoju, pilimo granu na kojoj sjedimo. Umjesto da Hrvatska postane zemlja znanja, kako se i sada nadobudno zna ponekad reći, konkurentnost Hrvatske se želi povećati niskim nadnicama i ograničavanjem prava radnika. Već nas godinama domaći i svjetski neoliberalni gurui uvjeravaju da je naš osnovni problem visoka cijena rada i prevelika zaštita radnika. Svako malo pokušavaju se progurati zakonski propisi o radu koji slijede te ničim dokazane tvrdnje. Činjenice su sasvim drugačije. Jer, govoriti o prevelikoj zaštiti radnika kad dnevno ostaje do tisuću ljudi bez posla, prilično je drsko. Jednako tako je besmislena tvrdnja da je hrvatski radnik preplaćen. Minimalna satnica u Hrvatskoj ne dostiže dvadeset kuna. U isto vrijeme, Socijaldemokratska partija Njemačke tražila je i dobila kao uvjet za koaliciju s Kršćanskim demokratima minimalnu satnicu od 8,5 eura, odnosno tri puta više nego u Hrvatskoj. Njemačko gospodarstvo je i dalje konkurentno, a hrvatsko i dalje nije, bez obzira na bijedne plaće. Očito s tim neoliberalnim teorijama nešto nije u redu.
No, mi i dalje tjeramo svoje. Umjesto da se svim silama trudimo da znanje stvarno postane temelj našeg razvoja, izlaz se traži u kineskim plaćama i obespravljenosti radnika. Tako se ne može izaći iz krize.
