Kada smo prije 22 godine zaorali prvu brazdu kapitalizma, brojni su se pojedinci pjenili kako ćemo svi postati kapitalisti, s puno novca i lepršavog lagodnog života, a radnika skoro da i neće trebati. Hrvatska će postąti »nova Švicarska«, tako su nam obećavali za izbore. Kupat ćemo se u novcu i izobilju. Čak su i tradicionalno hrvatsko ime »radnik« izbacili iz službene upotrebe, a »djelatnik» je zamijenio mrsko »komunjarsko ime«. Neznalice i kvazidomoljubi preplavili su javni prostor, rigajući blasfemične parole i izlizane fraze o »životu koji pred nama«.
I, evo, nakon 22 godine pred nama su mase obespravljenih radnika, gladnih i poniženih, a samo mali, uski sloj postao je doista pravim kapitalistima: domogli su se i kapitala i položaja, njihovo je carstvo i zemaljsko i nebesko. I što sada? Kako (pre)živjeti u takvome kapitalizmu malom, običnom čovjeku, radniku? To tim prije što danas 26 milijuna nezaposlenih diljem Europe prosvjeduje, tražeći kruha i nade.
Današnji kapitalizam stvara borce koji ne znaju protiv čega i za što da se bore. Umjesto obećane »svijetle budućnosti« dobili smo drastično rezanje radničkih prava i slamanje na koljena ljudskog dostojanstva, socijalne pravde i istinske demokracije. A svjetla na kraju tunela nema ni u tragovima.
A mnogi naši nadobudni teoretičari, u hrvatskim medijima, unatoč svemu što smo prošli i ćorsokak u koji smo zašli, za izlaz iz ekonomske i društvene krize nude »totalnu privatizaciju«! Idu tako daleko da se jedan europski parlamentarac slikovito izrazio da je to »struja koja bi privatizirala sve uključujući i groblja«! Zašto nitko ne spomene skandinavske zemlje i njihovo državno uređenje, njihovu ekonomiju, ljudska prava i društvene odnose? A boljih u svijetu današnjem nema. Osim toga, to je Europa, gdje i mi pripadamo. Zar je glavna oznaka života JA, pa JA, a drugi ljudi kao da ne postoje!
Još ne tako davno zalagali smo se za kritiku svega postojećeg, a dobili smo surovo uništenje svega postignutog. A sve u ime slobode i ljudskih prava. Ako pravo na rad nije temeljno ljudsko pravo, u kome se i preko koga se pojedinac samopotvrđuje, što je onda ta magična supstitucija kojom nam mašu kao crvenom krpom na izblijedjelom horizontu?
Budućnost koja se udaljava
Svijet je mnogo očekivao od globalizacije. Činilo se da je to, napokon, svjetski model ekonomskih i ukupnih društvenih odnosa, koji će pružiti podjednake mogućnosti velikim i malim državama i narodima da razvijaju svoje ekonomije, standarde i demokratske oblike odlučivanja. Ali – avaj! Praksa pokazuje da je to lakmus iza koga se kriju aspiracije moćnih da i dalje eksploatiraju i potčinjavaju male i slabe, odnosno da je globalizacija moderni oblik porobljavanja. Danas se javno govori i piše što sadrži anglosaksonska teorija međunarodnih odnosa: 1) Glavni pravci djelovanja nisu moral, vjera i tradicija, nego moć (power), izražena u veličini teritorija, broju stanovnika, prirodnom bogatstvu, industrijskoj snazi i, osobito, vojnoj moći jedne zemlje; 2) U međunarodnim odnosima vlada „anarhija“ (Kenet Valc), u kojoj se velike države sasvim legitimno otimaju za moć, prestiž i resurse, dok se zadaci i energije malih država iscrpljuju u preživljavanju.
Europska unija prolazi kroz jedno veoma teško razdoblje, posebno na ekonomskom planu. Čini se da nema rješenja za ekonomske probleme u kontekstu globalizacije. Da bi se izašlo iz ekonomske krize, trebalo bi presjeći odnose s globalnom ekonomijom. Jer – ta kriza nije niti nastala u Europi, nego je »uvezena« iz SAD-a.
Europska unija još uvijek nije sposobna osigurati svoje granice (još nedefinirane), svoje vrijednosti, svoj program, svoj sadržaj. Ona je de facto polje širenja zapadnjačkih ideja vezanih za. Ameriku, posebno preko Engleske, jer Engleska ima jednu nogu u Europi, a drugu u Americi. Europska unija je ekonomski satelit Amerike, osobito financijskog kapitala. To neki zovu anglosfera. Principi neoliberalne ekonomije, koji inspiriraju Europsku uniju, nastoje se primijeniti za izlazak iz krize, a oni su upravo glavi uzroci te krize! Dakle, nešto je trulo u EU.
Kapitalistički sustav se proširio na cijeli planet, čak i u Kini, kojom i dalje upravlja Komunistička partija. Međutim, možemo uočiti da su međunarodne tenzije još jače od onih u doba hladnog rata i da je imperijalizam još uvijek jednako virulentan. Što to znači? To znači da današnja tradicija nije između socijalizma i kapitalizma, već između sloboda nacija i imperijalizma. Vidimo da je nacionalno pitanje danas i te kako značajno, i neki teoretičari smatraju da je nacija – država, pravna nacija, glavni bedem protiv imperijalizma. Pri tome je nacija – država jedan skup zakona i narod koji donosi te zakone. Svi ti zakoni su prepreke financijskim tržištima koje kontroliraju Anglosaksonci preko dolara. Glavni je cilj Anglosaksonaca uništiti sve te male nacije – države i zamijeniti ih još manjim etničkim ili vjerskim entitetima, koji su kaotični i laki za manipuliranje.
Pravo na nadu
Ima li pojedinac u globaliziranom svijetu pravo na utopiju? Ili svoj ego mora svakodnevno zalijevati narcisoidnim opijumom umišljene (ili stvarne) veličine? Što je čovjeku ljepše i sadržajnije od nade? Nada je ontološka energija utopije. Utopizam je najljepše osjećanje u čovjeku: sanjamo ideal, težimo dalekom idealu. Taj viši smisao, iako nije ostvariv, projicira se kao ideal za koji vrijedi živjeti, patiti, stradati, biti sretan i nesretan.
Bez utopizma, ja ne bih imao ni jednu viziju svijeta. Ipak, ne vjerujem da će ikada na zemlji nastati vlast kakvom je idealisti zamišljaju i žele – čovječna, pravedna i prosvijećena. Društvo u kome klasa reproducira klasu i u kojem burzovni mešetari i bankarski špekulanti kroje sudbinu svijeta, gdje je »novac univerzalno sredstvo otuđivanja« (Marx), težnja za dobrim ne može biti iznad dobra, niti put prema nadi.
