Dok razmišljam o ovoj opširnoj temi na pamet mi pada jedna druga poveznica. Djeca mlađe dobi napuštaju roditeljski dom ako su nesigurna – odlaze ako rastu u nesigurnom okruženju u kojem im prije svega nedostaje ljubavi, a zatim dolaze svi ostali motivi, poput loše financijske situacije. Upravo to se trenutno događa s mladima koji napuštaju Hrvatsku u potrazi za nekom sunčanijom livadom. Mnogo je razloga zašto se nalaze u ovako nepovoljnoj situaciji: ekonomska kriza, neusklađenost obrazovnog sustava s potrebama tržišta rada, kao i nedovoljna socijalna osjetljivost mnogih poslodavaca.
U svojoj zemlji i svojem gradu trebao bi se osjećati kao da tu pripadaš i kao da je to tvoje čvorište, a kada odjednom negdje odeš – postaješ stranac. Možda smo nekada tako razmišljali, no danas zapravo sve više tražimo mjesto gdje ćemo pripadati „sami sebi“ – ali to više ne mora nužno biti mjesto u kojem smo se rodili i odrastali jer nam neko drugo pruža više šansi.
U posljednjih pet godina Hrvatsku je napustilo oko 150 tisuća građana, mahom mladih ljudi u potrazi za poslom. Ako to vizualiziramo radi lakšeg razumijevanja, to je otprilike kao grad veličine Rijeke. U posljednjih godinu dana, više od 60 tisuća ljudi nestalo je s popisa aktivnih osoba, odnosno onih koji rade ili traže posao: od travnja 2014. godine u Hrvatskoj istovremeno pada i zaposlenost i nezaposlenost. Taj podatak te nestanak tolikog broja ljudi iz svijeta aktivnosti, stručnjaci povezuju sa samo jednim – sve većim iseljavanjem.
Budući da je i Europa u krizi, u trendu su prekomorske zemlje – Australija, Kanada i Amerika. Odlaze ljudi svih profila – većinom muškarci, visokoobrazovani ljudi i mlade obitelji. Tražena je prije svega tehnička struka, fakultet informatike i računarstva, a posla navodno ima i za doktore znanosti i liječnike.
Što je tamo drugačije? To što se posao nalazi u roku od tjedan dana? Što je još drugačije? Zašto ljudi pristaju raditi poslove na koje ovdje ne bi pristajali ni pod razno. Razlika je dakako – u standardu.
KAKO TO IZGLEDA KAD ODU?
O životima izvan Hrvatske saznajemo uglavnom preko prijatelja (ako ih imamo), medija i interneta. Javljaju se tako razni mladi blogeri koji pišu dnevnike „iz dijaspore“ i javljaju kako im je, isplati li se život vani, koje poslove moraju raditi i kako je to biti u nekoj stranoj Njemačkoj, Irskoj, Kanadi, Novom Zelandu…
Ipak, dok umaču prste u prljave čaše na šankovima nekih života, što nisu baš zamišljali dok su se pakirali, činjenice nam uglavnom govore da se rijetki od njih vraćaju kući. Da, s nostalgijom pričaju o svojim domaćim životima pa navraćaju češće, a ne samo praznicima, ali naposljetku ipak svijaju dom negdje drugdje. Ono što velika većina njih zaključuje jest: „Tamo nas poslodavci cijene.“
Ne možemo generalizirati, no, kada ih pitate: zašto ste odlučili otići, razlozi se uglavnom svode na nekoliko ključnih:
– Nemam posao i ne znam hoću li ga dobiti kad završim školovanje;
– Nemam stan, nemam auto, a već sam ga prema svim parametrima trebao imati;
– Ne želim živjeti cijeli život s roditeljima;
– Ne mogu zasnovati obitelj jer mi je budućnost previše neizvjesna;
– Nitko mi ne garantira da će kasnije biti bolje;
– Ne da mi se čekati bolja vremena jer je život samo jedan.
Sljedeći tekst napisala je jedna 29-godišnja Martina koja je nedavno napustila Hrvatsku i otišla raditi u Irsku. Na svom Facebook profilu napisala je dirljivu poruku koju su prenijeli mnogi mediji: „Od 1.12.2014. postala sam stalni zaposlenik Amazona. Prošli tjedan bila sam pozvana na sastanak s glavnom menadžericom koja mi je rekla da sam u potpunosti ispunila sva očekivanja koja je menadžment imao od nas, agencijskih radnika i da pokazujem izniman trud, predanost poslu i kolegijalnost…rekla je da bi im bila ČAST da postanem dio stalnog tima i da potpišem ugovor na neodređeno. Ponavljam, ČAST. Bila sam u šoku! Nakon samo 3 mjeseca rada u ovoj kompaniji da dođe ovakva ponuda, to zaista nisam očekivala. Ugovor na neodređeno, o kojem sam u Hrvatskoj samo mogla sanjati (i jesam, od trenutka kad sam diplomirala), ovdje se dogodio gotovo preko noći. Nakon toga, pitali su me u kojem smjeru bih se voljela usavršavati i način na koji bih voljela napredovati. Ha! Šok broj 2! Što reći…zašto, o zašto ovakav scenarij u Hrvatskoj postoji možda još samo u snovima? Da, sretna sam, presretna na ovakvoj prilici…ali istodobno me to čini jako tužnom jer sam zaista spoznala da problem nije bio u meni, nego u sistemu i društvu koje nas okružuje. Društvu koje pritišće svakog mladog čovjeka koji pokaže čak i zrno zdrave ambicije. Da te stranci prepoznaju, cijene tvoje kvalitete i žele da napreduješ, a da te tvoja država namjerno sputava na svakom koraku. Pristala sam, naravno, potpisati ugovor, što stavlja pred mene nove izazove i nova očekivanja. Ali, po prvi puta u životu znam za što se borim i znam da se ne borim protiv vjetrenjača nego da stojim leđima okrenuta tom vjetru koji konačno postaje moja snaga i unutarnji motor za rast i razvoj. Generacijo, nemate pojma koliko mi je krivo…“
Ideja o tome kako je moguće sve zadržati u zemlji ili čak vratiti one koji su otišli – naravno, nije realna. Prije svega zato jer za mnoge od njih fizički ne bi bilo mjesta, odnosno pozicije. Odlazak visokoobrazovanih znači i zaostajanje u tehnološkom razvoju zemlje jer su mladi i obrazovani ono na čemu svaka država treba temeljiti svoj gospodarski napredak.
U budućnosti treba očekivati da će Hrvatska biti zemlja useljavanja. No, trebamo poduzeti sve što je moguće kako bismo spriječili da naša najobrazovanija generacija napusti naše tlo. Što se tiče samog znanja u Hrvatskoj, ključna je reforma obrazovnog sustava, ali i svijest o cjeloživotnom obrazovanju. No, tržište će profunkcionirati tek kada ojača i privatni sektor, a do tada će, nažalost, činjenica biti da mladi planiraju svoj život s putovnicom u ruci.
Demografi smatraju da je neregistrirani odlazak puno veći nego registrirani, zbog toga što se netko tko seli u prekomorske ili zapadnoeuropske zemlje ne mora odjaviti u Hrvatskoj. Naše se stanovništvo vrlo brzo integrira i oni su zato poželjni useljenici kako u prekomorskim, tako i u zapadnoeuropskim zemljama. To nam svima smeta – je li problem u tome što mi ne znamo cijeniti svoje dobre radnike ili oni osjećaju da će ih negdje jednostavno cijeniti više i misle da to zaslužuju?
EGZISTENCIJA I IZAZOVI
Ljudi koji danas odlaze iz Hrvatske, bilo na kraće ili na duže vrijeme, najčešće imaju dvije vrste razloga: jedan je egzistencijalni, kada im prilike u domovini ne pružaju dovoljno, a drugi je potraga za novim izazovima koje inozemstvo pruža, posebice od 1. srpnja 2013. godine. Nekad su ti izazovi u smislu toga da planiraju nekoliko godina raditi u punom naponu, zaraditi i vratiti se, a nekada jednostavno žele više jer su im očekivanja visoka.
Glavna emocija koja se javlja kod onih mladih koji konačno odluče otići jer moraju jest tuga. Prestanak nadanja da će im u Hrvatskoj biti bolje i početak vjerovanja da je „svugdje bolje nego ovdje“. U posljednje vrijeme, nažalost, ljudi to ne rade zbog nekih “ostvarenja snova”, nego zbog čiste nužde i nemogućnosti zadovoljavanja osnovnih životnih potreba i nakon višemjesečnog traganja za poslom. Prije svega treba imati na umu da mladi ljudi koji odlaze nisu nekakvi prosječni studenti, u najvećem broju slučajeva radi se upravo o veoma nadarenim i ambicioznim mladim ljudima.
„NISMO TO PLANIRALI ODUVIJEK…“
Dok smo se školovali, studirali, stjecali prva iskustva, nismo pomišljali otići iz Hrvatske jer smo vjerovali da ćemo s našim zanimanjima nakon izvjesnog vremena moći pristojno živjeti. Kad smo se zaposlili, ili se pokušavali zaposliti, bili smo puni ideja i željni napredovanja, no razočaranja su se gomilala, a zatim i frustracije zbog gotovo svakodnevne borbe i brojnih odbijenica – govore mladi ljudi. Na kraju dolaze do zaključka: „Snaći ćemo se negdje drugdje ako ovdje ne možemo“.
Ono što mene nekako najviše pogađa u njihovim iskustvima je rečenica da na ljudima na ulici vide da nemaju brige kao prosječni hrvatski građani. „To bi trebalo biti normalno, a nama je iznenađenje“, zaključuju.
Što žele mladi ljudi koji odlaze?
– Ne osjećati se izdano jer su neadekvatno plaćeni
– Ne mrziti svoj posao
– Ne provoditi vrijeme u razgovorima u kojima sami govore ili su okruženi ljudima koji govore kako nema perspektive
– Žele napredovati
– Žele POŠTOVANJE
– Žele vidjeti da se s vremenom stvari mijenjaju
– Žele dobru atmosferu i manje stresa zbog financija
– Žele uživati/putovati/učiti/stvarati.
Mislim da je svima jasno kako je egzodus mladih poguban za našu ekonomiju. Posebice zato što se Hrvatska već sad suočava s demografskim starenjem stanovništva, što podrazumijeva i smanjenje rezervoara radne snage. U nekom kratkom roku, iseljavanje mladih bi čak moglo smanjiti pritisak na tržište rada, odnosno prividno smanjiti stopu nezaposlenosti, dok bi dugoročno to moglo utjecati na dodatno smanjenje rasta i zaostajanje za razvijenijim zemljama Europe. Kroz nekoliko godina ostali bismo bez »stupa« radne snage, onih koji »nose« gotovo svako gospodarstvo, zaposlenika u najproduktivnijoj dobi između 25 i 55 godina. No, osim toga, gubi se i sve ono što oni nose sa sobom – gube se njihove ideje, inovacije i elan koji bi mogli potaknuti razvoj poduzetništva i otvaranje novih poduzeća, a time i novih radnih mjesta.
ODUSTAJEMO LI LAKO?
Okružena sam mladim i sposobnim ljudima koji brzo misle i još brže reagiraju. Ako ću biti do kraja iskrena, da, to mi iznimno odgovara kao jednom poslodavcu. Upijam njihove dobre ideje, lakše stvaramo nove akcije i sve više primjećujem da te nijedan fakultet ne pripremi ni za život, niti za posao. Bitna je snalažljivost jer sustav je nemilosrdan i samelje te ako se ne krećeš u ritmu, a danas šefovi vole imati radnike koji sjednu i odmah znaju što rade, zašto rade i ovisno o vrsti poduzeća – donose profit u roku ili u roku izvršavaju zadatke.
Dok se nova radna mjesta teško otvaraju, bez posla ostaju mnogi visokoobrazovani koji su već skupili određeno iskustvo. Stoga je sasvim jasno kako je veoma teško naći posao, posebice onima bez ikakvog iskustva. Prilikom otvaranja svakog novog radnog mjesta, konkurencija je izuzetno velika – na isti natječaj se javljaju oni s iskustvom (često su čak i prekvalificirani zbog čega im odbijenice još teže padaju), kao i oni bez ikakvog iskustva (najmlađa generacija). Kako su u toj situaciji oni s iskustvom koji su ranije ostali bez posla spremni raditi i za manju plaću, jasno je da će u toj »konkurenciji« većina poslodavaca zaposliti one koji ipak imaju neko iskustvo. No to ne znači kako se oni bez iskustva (mladi), dok ne steknu potrebno iskustvo (radeći besplatno!?), ne bi mogli zaposliti. To samo znači da je u trenutnoj situaciji poslodavac u mogućnosti zaposliti osobu sa Zavoda za zapošljavanje koja ima iskustvo i spremna je raditi za »pripravničku« plaću te time uštedjeti i novac i vrijeme, no to nas dugoročno sve vodi prema dnu.
Ipak, nije baš sve tako crno-sivo u Hrvatskoj. Susrećem sve više mladih uspješnih poduzetnika, koji su otvorili svoje firme i zbog krize se okrenuli novitetima, a istovremeno počeli raditi ono što izvorno vole. Problem je i što danas svi kao ljudska rasa lakše odustajemo. Lakše dižemo ruke od odnosa, od ljudi, od brakova – a kamoli nećemo od poslova. Pokušavamo naći nešto bolje u drugim sferama, ne razmišljajući kako to može biti jednako teško kao što nam je na domaćem terenu, ako ne i teže. Tamo smo (uglavnom) sami, ovdje barem imamo ljudski oslonac, obitelj, prijatelje, roditelje, supružnike… one koji nas dižu kad već počnemo sumnjati da je možda stvar u nama, a ne u sustavu.
Želim nam svima barem jednako nade koliko i ambicije – jer dokle god ima nade, rodit će se i prilike.
