Zbog informiranosti čitatelja, koji se od početka predizborne kampanje, pa i danas, susreću s raznim informacijama o drugom mirovinskom stupu (individualna, privatna kapitalizirana štednja), u nastavku teksta će se dati kratki povijesni pregled nastanka drugog mirovinskog stupa i njegov utjecaj na mirovinski sustav.
Donošenjem Zakona o mirovinskom osiguranju 1998. godine (NN 102/98.), koji je stupio na snagu 1. 1. 1999. godine, dotadašnji mirovinski model koji je u naravi predstavljao samo jedan mirovinski stup s javnim upravljanjem, iz temelja se promijenio. Prisjećajući se tog vremena, promjenu je predlagala i potpomagala Svjetska banka, a u osnovi je ta promjena iz temelja promijenila i prava obveznika, kasnije korisnika mirovinskog osiguranja. U članku 2. st. 3. Zakona prvi put je u sustav mirovinskog osiguranja uvedeno obvezno izdvajanje u dobrovoljni mirovinski fond u iznosu od 5% doprinosa za mirovinsko osiguranje za sve osiguranike koji su bili mlađi od 40 godina. Istovremeno, uvedena je i mogućnost dobrovoljne štednje u trećem stupu, kao i mogućnost da se radnici koji nisu obvezni uplaćivati u drugi mirovinski stup, jer su stariji od 40 godina, mogu dobrovoljno odrediti za takvu mogućnost. S obzirom na to da se radilo o reformi dotadašnjeg mirovinskog sustava, odnosno izuzimanjem 5% doprinosa iz javnog, prvog stupa koji je do tada jamčio isplatu mirovina na temelju solidarnosti i „prenošenja“ tih 5% u privatne fondove radi kapitalizirane štednje, vjerovalo se da će ova reforma „spasiti“ mirovinski sustav i mladim generacijama (rođenim 1960. godine i kasnije) donijeti znatno bolje mirovine.
Današnji mirovinski sustav – neodrživ!?
Administrativne pripreme za prelazak na novi način raspodjele i upravljanja doprinosima za mirovinsko osiguranje potrajale su neko vrijeme, a kao operativna tvrtka osnovan je REGOS (koji djeluje i danas), a na tržištu su se uskoro pojavila četiri mirovinska fonda u vlasništvu stranih banaka između kojih su osiguranici mogli birati u koji od njih će ulagati 5% (AZ-fond, PBZ-Croatia osiguranje fond, Erste plavi i RBA fond). Danas, nakon proteka 15 godina od njihova nastanka, pojavile su se javne polemike i razni prijedlozi izrađeni na temelju analiza o koristi ove mirovinske reforme i obvezi ulaganja 5% doprinosa u fondove individualne kapitalizirane štednje, gledano u prvom redu kroz korist/štetu za državni proračun, a posredno i za nove umirovljenike. Te polemike su naročito bile izražene u predizborno vrijeme, kada su protivnici opstanka drugog mirovinskog stupa javno iznosili činjenice da je upravo drugi mirovinski stup kriv za 70 milijardi deficita u državnom proračunu pa su tražili da se sredstva u tom stupu zamrznu ili prenesu u prvi stup čime bi se drugi mirovinski stup ukinuo. Protivnici ukidanja drugog mirovinskog stupa su čak organizirali i potpisivanje peticije protiv njegovog ukidanja obrazlažući da je mirovinski sustav danas teško održiv zbog malog broja zaposlenih i teške situacije u gospodarstvu, a ne zbog automatskog prijenosa 5% doprinosa radnika u individualnu kapitaliziranu štednju kojom upravljaju privatni fondovi osnovani od banaka u stranom vlasništvu. Zagovaratelji ostanka drugog stupa ujedno predlažu da se povećaju izdvajanja u drugi mirovinski stup kako bi se povećala sredstva u njemu.
Kako bi obični građanin, koji je imao sreću ili nesreću da je u vrijeme donošenja ovog zakona bio mlađi od 40 godina mogao procijeniti svoju budućnost i visinu mirovine, valja izvršiti uvid u činjenično stanje, odnosno, dostupne brojeve koji ne lažu.
Naime, kao što je i rečeno, kada je Zakon iz 1998. godine bio u postupku donošenja, radnike mlađe od 40 godina nitko nije pitao žele li oni izdvojiti 5% sredstava iz obveznog fonda u drugi, dobrovoljni fond. Morali su. Istovremeno, tih 5% doprinosa nije nadoknađeno povećanjem izdvajanja u prvi stup, dapače, poslodavci su posve oslobođeni bilo kakvog izdvajanja mirovinskog doprinosa za radnike (izdvajaju za zdravstveno osiguranje). Neto imovina fondova koji upravljaju individualnom, kapitaliziranom štednjom je na dan 31. 11. 2015. g. iznosila više od 74 milijarde kuna, a na kraju 2015. g. oko 75 milijardi. Fondovi sredstvima upravljaju tako da godišnje zadrže najmanje 20% ukupno uplaćenih sredstava u mirovinski fond za administrativne troškove. Prema objavljenim podacima u knjizi Gorana Marića „Slom lažnog proroštva“, od 2002. do 2014. g. fondovi su zadržali 2 milijarde kuna od ukupno uplaćenih sredstava za svoje, tj. administrativne troškove. Fondovi nadalje, kapitaliziraju štednju osiguranika ulaganjem u državne obveznice (najveći dio), uz kamate, pa država posuđuje novac svojih osiguranika od banaka, osnivača mirovinskih fondova i za to plaća visoke kamate. Država također mora nadomjestiti nedostatak sredstava u prvom stupu za isplatu mirovina (jer je izuzeto 5% doprinosa u drugi stup koji nije nadoknađen), što se smatra tranzicijskim troškom države koji od početka reforme do sada iznosi oko 50 milijardi kuna. Prema tome, vidljivo je da je ova reforma itekako utjecala na državni proračun, ali i na visinu mirovina umirovljenika iz prvog stupa za čije se mirovine plaća 5% manje doprinosa. Kako se i tko nadzire mirovinske fondove koji upravljaju drugim stupom? Mirovinske fondove nadzire HANFA kao nezavisna agencija, koja se financira od svog rada. Je li taj nadzor uistinu nezavisan, ako samo mirovinski fondovi HANFI za njezine usluge nadzora mjesečno plaćaju od 250 do 900 000 kuna (ovisno o broju osiguranika) i to od sredstava mirovinskog doprinosa koji uplaćuju osiguranici? Ovdje valja napomenuti da mirovinski fondovi koji upravljaju individualnom, kapitaliziranom štednjom građana u drugom stupu javno ne objavljuju u što ulažu sredstva pa su tijekom kriznih godina, zbog ulaganja u dionice korporacija koje su posrnule, izgubili više milijardi kuna. Treba reći da u upravljanje sredstvima u fondovima kao i u nadzor HANFE nisu uključeni predstavnici radnika koji uplaćuju doprinose ni sindikati.
Visoki trošak upravljanja mirovinskim fondovima
Republika Hrvatska nije krajem devedesetih bila izuzetak za ovakvu mirovinsku reformu. Iako ovakav model nema gotovo niti jedna od zemalja starih članica EU, on se promovirao u svim bivšim socijalističkim europskim zemljama. Do danas se on, međutim, u većini tih zemalja nije održao. Razlog za ukidanje obveznog drugog stupa individualne (privatne) kapitalizirane štednje je u većini država predstavljao veliki administrativni trošak mirovinskih fondova. Kada su u Mađarskoj sredstva za upravljanje fondovima dosegla 11% od prikupljenih doprinosa (4 puta više od javnog sektora), vlada je 2011. g. ukinula drugi mirovinski stup i vratila sredstva u prvi, javni stup. U Poljskoj je izvršena „strategija prebacivanja“ obveznika u prvi stup, zajedno s prikupljenim sredstvima. Prema mišljenju uglednog ekonomista Nicholasa Barra, kada bi trošak fondova za upravljanje sredstvima iznosio samo 1% na godinu, osiguraniku koji uplaćuje u drugi mirovinski stup mirovina bi iz toga stupa nakon 40 godina rada bila samo zbog toga manja za 20%. Slovačka je također odustala od modela obaveznih uplata doprinosa u drugi stup, kao i Češka. Obveznicima doprinosa je ponuđeno da se dobrovoljno odrede o uplati doprinosa.
Pritisak na povećanje izdvajanja za drugi stup
Hrvatska će se u budućnosti također morati odrediti kako postojeću mirovinsku reformu održati na životu, odnosno, što promijeniti kako bi ona bila održiva. S obzirom na to da su mirovinski fondovi koji upravljaju drugim stupom u vlasništvu stranih banaka, nije za očekivati da će banke prihvatiti bilo koju opciju koja njima uskraćuje pravo upravljanja tako velikim iznosom sredstava i prinos u kamatama. Vjerojatno će se i dalje nastaviti pritisak na povećanje izdvajanja u drugi stup kako bi mirovinski fondovi imali na upravljanju još veći kolač. Što građani mogu očekivati? Već sada je vidljivo da je štednja u drugom stupu za one s plaćama ispod 7000,00 kuna gotovo neisplativa te da će njihove mirovine biti vrlo male. Zbog toga je izmjenom zakona omogućeno da svi oni koji nisu morali izdvajati u drugi stup, jer su bili stariji od 40 godina, a izdvajali su, mogu odlučiti i „prijeći“ u prvi stup, te dobivati mirovinu na principu generacijske solidarnosti. No, val obveznika iz drugog stupa tek će za nekoliko desetljeća ostvariti mirovinu. Što će biti s njima i kakva će to mirovina biti, za sada se samo razmatra i nazire. O mogućim rješenjima još nema naznaka, jer o tome prije svega mora odlučiti Vlada RH. U uvjetima prekomjernog deficita svaka nova opcija čini se teško ostvariva.
